Predstavljamo lidranovce

Učenica D.P., učenica prvoga razreda sa svojom je kratkom pričom sudjelovala na školskoj razini smotre LiDraNo 2023.

Beskonačnost

Kada se Filip probudio, odmah je htio ponovno zaspati. Imao je osjećaj da će ovaj dan biti dugačak. Pokušavajući usnuti, okrenuo se prema fotografiji na kojoj su se nalazili njegovi roditelji, njegov brat Josip i on. Što je više gledao u Josipa, to mu se njegov lik činio nepravilnijim. Osmijeh mu je bio preširok, a oči nekako mutne. Nije važno. Ionako je vjerojatno samo pospan pa mu je sve čudno.

Spustio se u kuhinju gdje je Josip pripremao doručak. Čudan se osjećaj vratio popraćen panikom koja se javljala u njegovoj glavi. Slušao je kako mu Josip objašnjava što priprema, gledao je kako mu se usta miču, njegove izraze lica, pokazivanje rukama. Sve je izgledalo nekako pretjerano. Izgledalo je krivo.

„Imam li nešto na licu?“ upitao je Josip pažljivo.

,,Ne, ne samo sam – samo mislim da mi nije dobro. Ne osjećam se baš najbolje.’’

Josip mu je uputio upitan pogled te je ispružio ruku i prislonio je bratu na čelo. Kada ga je dodirnuo, Filip je osjećao kao da mu je led na glavi. To ga je iznenadilo pa se trznuo. Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini, obojica su bila iznenađena Filipovom reakcijom.

„U redu“, započeo je Josip i sjeo nasuprot njemu. Pogledao ga je zbunjeno: ,,Čelo ti je malo vruće, možda si se prehladio. Rekao sam ti da ne ostaješ na hladnome. Evo što se dogo…’’

Filip se nije mogao usredotočiti na to što mu se govori. Gledao je u Josipa i nešto nije bilo kako treba, ali nije znao što. Sve se činilo savršenim: njegov brat bio je kod kuće, roditelji su otišli na izlet, a danas nema škole. Ipak, nešto nije bilo u redu. Svaki put kada je pogledao u Josipa, obuzela ga je neobjašnjiva neugoda. Znao je da je to besmisleno – pa to je bio samo njegov brat, isti onaj s kojim se igrao u parku kad su bili mali, koji mu je pomagao oko zadaća, koji mu je pričao priče kada nije mogao zaspati. To je bio samo njegov brat…

Njegov brat.

Josip, njegov brat…

Shvatio je otkud nelagoda – on nema brata! Bio je jedinac. Zbunjivala su ga sjećanja na djetinjstvo s Josipom, ali ta su sjećanja morala biti lažna. Bila su previše jasna i čista. On nema brata! Zato je fotografija bila čudna – nitko nije trebao biti pored njega.

„Tko si ti?“ upitao je gledajući to direktno u oči.

„Mooooliiiim?“ bićeje upitalo sporo i podiglo obrve.

„Tko si ti?“ ponovio je Filip izbezumljeno.

„Josip, tvoj brat. O čemu ti?“ brzo je počelo govoriti.

„Ne, ne, ja sam – ja nemam brata. Jedinac sam.“

Nekoliko sekundi biće ga je gledalo iznenađeno. Onda se počelo smijati, ali ne laganim hihotom, već punim plućima. Zabacilo je glavu unazad. Filip ga je samo gledao razrogačenih očiju i pomalo otvorenih usta. Napokon, biće se prestalo smijati te je podiglo glavu i pogledalo ga naslonivši lice na dlan. Osmijeh mu je bio iskrivljen, prevelik, predugačak, preoštar. Bio je zastrašujuć.

„Što me odalo?“ pitalo je biće kao da je to zapravo važno. Filip nije znao što da kaže. Muk je trajao nekoliko sekundi, a onda se biće lagano nasmijalo i reklo: „Ah, što se može, znat ću za drugi put, zar ne?“

„M-molim? Kakav drugi put, što je ovo?“

Biće ga je potpuno ignoriralo i samo nastavilo: „Laku noć, Filipe.“ Podsmjehnulo se i pucnulo prstima. U sekundi Filipu se zamračilo i glava mu je počela padati prema stolu. Udarila bi u njega da je stvorenje nije uhvatilo.

„Pa dobro, nema veze. Idemo ispočetka.“

…

Čim se Filip probudio, zastenjao je. Već je mogao reći da ovo neće biti njegov dan. Imao je takav osjećaj u kostima. Okrenuo se prema stoliću na kojemu je stajala već mu dobro poznata fotografija njegove obitelji. Što je duže gledao u nju, sve mu se više činila neobičnom. Ma nije važno, vjerojatno je samo umoran. Ustao je iz kreveta i spremio se za dan.

Dok je prilazio kuhinji, obuzimao ga je snažan osjećaj da je sve ovo već proživio. To je bilo zbunjujuće, no samo je nastavio. Josip je bio u kuhinji, pjevušio je nešto, a kada je čuo da Filip sjeda, glavu je okrenuo prema njemu i pozdravio ga.

„Jutro, što radiš?“ Filip je brzo upitao. Josip je počeo govoriti o jelu koje priprema. Filip je počeo osjećati da je nešto pogrešno. Promatrajući Josipa, shvatio je da su njegovi pokreti i izraz lica  iskrivljeni.

Ti ne znaš tko je on.

To nije istina. Zna. To je njegov brat.

Ne.

Ne poznaješ ga.

U pravu je… ne poznaje ga.

Opet ga je obuzeo osjećaj da se sve ovo već dogodilo, no ovaj put to nije bio samo osjećaj. Vratila su mu se sjećanja na prethodni dan i sada je znao da je ovo već proživio.

„Tko si ti?“ upitao je prestrašeno.

„Ovaj put ti je trebalo kraće“, biće je uzdahnulo je i pucnulo prstima. Sve je postalo mračno.

…

Filip se probudio s neobičnim osjećajem da nešto nije dobro. Sjeo je za stol u kuhinji. Ispred njega bio je Josip, ali nešto nije bilo u redu s njime.

Ne znaš ga.

To je to. On ne zna tko je to, ali sjeća se svega.

„Tko…“, zaustavio se jer je znao kamo će ovo ići. Biće je samo podiglo obrvu, jedva vidljiva podsmjeha na licu.

„Molim?“ upitalo je nekako podrugljivo kao da ga izaziva da mu kaže što ga je odalo.

„Ma ništa, nije važno.“

„Ako ti tako kažeš“, biće se pretvaralo da je zadovoljno odgovorom. Ubrzo je sve ponovno postalo mračno.

…

Filip je bio na ulazu u kuhinju i gledao u stvorenje koje mu je bilo okrenuto leđima. Nije ga ni pogledalo, nego je samo uzdahnulo i promrmljalo: „Što radim krivo?“

„Sjećanja – prejasna su i prečista“, odgovorio je Filip. Biće ga je potapšalo po glavi i mirno se vratilo kuhanju. Filip je imao osjećaj da će mu pozliti.