Opernim spektaklom obilježena obljetnica veronskog festivala
Sudjelovati u opernom spektaklu s nekoliko stotina izvođača, koji se pritom odvija u najvećem amfiteatru na svijetu starom oko dvije tisuće godina najveća je čast za svakog umjetnika. Ništa manji doživljaj nije gledati navedeni spektakl. Arena di Verona mjesto je gdje se događa ta čarolija.
Prije sto godina nekadašnja je gladijatorska arena u Veroni postala najveća operna pozornica na otvorenom. Povijesni lokalitet nikada se tijekom svoje tisućljetne povijesti nije odrekao svoga poimanja kao mjesta zabave: od antičkog Rima preko srednjevjekovnih borbi do Rossinija čija se djela izvode od početka devetnaestog stoljeća arena je mjesto okupljanja publike željne spektakla. Arena di Verona ima povijesnu zadaću popularizatora europske operne kulture te je omiljeno mjesto belcanto zvijezda i njihovih obožavatelja: gledalište je to koje ne zaobilaze ni kraljevi i kraljice kao ni holivudske zvijezde. Prva izvedena opera u veronskoj areni bila je upravo Aida, koja je ujedno i jedan od opernih naslova koji su ljetos igrani povodom stote obljetnice ljetnog festivala u areni. Uz Aidu, u areni su povodom stote godišnjice festivala odigrane predstave Nabucco, Carmen, Tosca, Turandot i Seviljski brijač.
Nevzamisliv je produkcijski napor umjetničkih, tehničkih i administrativnih areninih ansambala ostvariti u istoj sezoni produkcije s potpisom redatelja poput Franka Zeffirellija i Huga de Anne. Osim što se u gledalištu arene mogu zateći razne zvijezde i poznata lica, u zvjezdanu su povijest upravo s te pozornice lansirana i mnoga poznata imena, primjerice Del Monaco, Pavarotti, Carreras, Dimitrova, Maria Callas, ali i nekoliko Hrvata od kojih je posljednja, u ulozi Violette u Verdijevoj Traviatti, nastupila Varaždinka Lana Kos. Najveći operni festival na svijetu nastao je sasvim slučajno kad je tenor Zenatello u šetnji rodnim gradom Veronom uočio da je akustika u tom amfiteatru savršena i da je arena idealno mjesto za izvođenje Verdijeve Aide. Tako je 10. kolovoza 1913. uz vodstvo dirigenta Tulija Serafina izvedena Aida u areni. Ujedno je te večeri rođen najveći svjetski operni festival.
Umjetnička instalacija kao režija
Redatelj Stefano Poda Verdijevo je remek-djelo, koje se po originalnom libretu odvija u doba starih Egipćana, postavio u crno-bijele instalacije prožete enigmom i misterijom, što je neočekivano za veronsku tradiciju. Stefana Podu ne zanimaju operne konvencije, već je scena zamišljena kao umjetnička instalacija. Na kosoj reflektirajućoj platformi smještena je golema mehanička metalna ruka kojoj je zadaća artikulirati falange okružene manjim rukama napetim na koplja. Simbolika i značenje ruke može biti višestruko, no ipak ostaje gledateljima prosuditi povezuje li se ruka s kraljevskom moći i snagom ili aludira na izgradnju ili na razaranje. Na stepenicama s desne strane nalazi se slomljeni grčki stup, a s lijeve strane olupine futurističkih strojeva koje simboliziraju tragične posljedice ratova. Takvo redateljsko rješenje daje Aidi svevremenski pristup. Međutim, s takvim se suvremenim konceptom scenografije se ne slažu svi ljubitelji opere.
Aida je, uz Nabucco, najmonumentalnije Verdievo djelo skladano u četiri čina čiji je libreto napisao Antonio Ghizlanzoni. Naručena praizvedba održala se u Kairu 24. prosinca 1871. Radi se o povijesnoj tragičnoj drami zabranjene ljubavi između egipatskog vojskovođe i etiopske princeze u ropstvu; ujedno takva ili slična tema česta je podloga za operni libreto koji je kasnije, za milansku premijeru bio dorađivan. Aida je također jedna od najskupljih opera za izvođenje jer u njoj sudjeluje velik broj izvođača te ponekad čak u predstavi sudjeluju i žive savanske životinje. Dio prihoda od Aide, po želji skladatelja, poslan je tadašnjim žrtvama opsade Pariza te je od istog izgrađena bolnica za seljake te dom za umirovljene glazbenike u Milanu koji funkcionira još i danas. Verdi nije prisustvovao premijeri u Kairu jer je bio jako razočaran što su u publici uglavnom sjedili aristokrati, političari i kritičari, a ne obični puk. Aida ima i simboličku vrijednost povezivanja svijeta preko Sueskog kanala, međutim kao pravo remek-djelo, uključena je u repertoar gotovo svake operne kuće. Tajna Aidina uspjeha leži u tragičnoj zavjeri i priči o velikoj i fatalnoj ljubavi te očaravajućoj glazbi genija Giusseppea Verdija.
TEKST: Irma Boroša Paleček
