Neočekivane suze
Rijetko se dogodi da publika izađe s predstave u suzama ili da pak te suze lije u privatnosti doma nakon odgledane kazališne predstave. Za to je potrebna izrazito moćna priča i jednako kvalitetna izvedba. Upravo je to učenicima Klasične gimnazije, kao i drugim gledateljima, pružila dramatizacija romana Kristiana Novaka Črna mati zemla.
Potaknuti preporukom prof. Črnelč, dvadesetak je učenika 3. d odlučilo svoju večer 31. siječnja provesti u Zagrebačkom kazalištu mladih uživajući u dramatizaciji Tomislava Zajeca koji se zajedno s redateljicom Dorom Ruždjak Podolski upustio u izazov dočaravanja jednog izuzetno slojevitog romana.
Uže bijega
Predstavu obilježave teško probavljiva tematika u čijem se centru nalazi lik Matije kojeg utjelovljuje Adrian Pezdirc. On tijekom predstave razotkriva slojeve svoje potisnute dječačke mladosti, a već u prvim trenucima predstave gledateljima se najavljuje glavna tema: samoubojstvo. Malo neimenovano međimursko selo ranih devedesetih godina obilježio je slijed osam samoubojstava, s najmlađom žrtvom od tek devet i s najstarijom od osamdeset i tri godine. Sve žrtve dijelile su jednu poveznicu – Matiju. Lančanu reakciju pokrenula je slučajna smrt oca mladog Matije. Ne shvaćajući potpuno sam pojam smrti, Matija ubrzo krivi sebe za očevu smrt. Isprva se uvjerava kako smrt nije trajna i da oca može vratiti na jedan ili drugi način, no ubrzo njegov um skreće na put bijega. Izvrće stvarnost i izmišlja prijatelje kako bi se nosio s novom intenzivnom samoćom. Njegova želja za pripadanjem naposljetku će dovesti do samoubojstva njegova jedinog istinskog prijatelja Franca, kojega je svojom glumom oživio Dado Ćosić.
Povratak korijenima
Već je izvorni materijal neizbježno povezan uz Međimurje i to ne samo mjestom radnje nego i upletenim elementima svojevrsne međimurske mitologije i običaja. Taj duh očekivano se ukorijenio i u predstavi. Dijelovi predstave unutar Matijina prisjećanja rodnoga zavičaja odvijaju se na kajkavskome narječju, naravno s međimurskim naglaskom. Scene u sadašnjosti, tj. u Zagrebu 2011. g., više su nalik standardnome govoru, no likovi svejedno zadržavaju kajkavske izvedenice ili poneke kolokvijalne riječi. Uz govorna obilježja predstavljeni su i drugi detalji međimurskoga života. Baka prepričava Matiji pučke priče, prikriva ogledala krpom nakon smrti zeta, a prva polovica predstave završava tradicionalnim međimurskim fašničkim maskama, obilježavajući tako kraj prve polovice predstave i promjenu tona već tmurne predstave u sve mračniji.
Zrcalo emocija
Čestim posjetiteljima kazališta glumački će ansambl vrlo vjerojatno biti prepoznatljiv. Adrian Pezdirc izvrsno se snašao u svojoj dvojnoj ulozi, glumeći istoga lika u dva znatno različita perioda života. Hiperaktivnost koju je uloga zahtijevala od njega održao je kroz svih sto šezdeset minuta predstave. Vrsnom je glumom dočarao publici zapletene emocije koje su predvodile radnju jer ipak je njegov lik nešto između subjekta i objekta radnje. Istovremeno je glavni akter i sporedni promatrač.
„Adrijan je toliko vremena proveo sa mnom da se pomalo plašim za njegovo zdravlje. Uostalom, na sceni je doslovno čitavu predstavu, od prve do zadnje minute, a čak ne tumači naslovnu ulogu.”
(Dora Ruždjak Podolski)
Posljednji pljesak
„Odgovor na pitanje o čemu je riječ u priči više ne pripada meni, pripada svakom od onih koji su dopustili da ih takne, da im se dogodi.”
(K. Novak)
Svjetla gase predstavu u pomalo čudnome i zbunjujućem trenutku, s nekoliko naizgled nerazriješenih dijelova i puno emocija za publiku. Zbunjenost u vezi pomalo nezavršene radnje, razmatranje motiva i čisto divljenje izvanrednoj izvedbi proždiru publiku zahvalnim pljeskom. Svatko u predstavi prepoznaje barem trag sebe bilo u poistovjećivanju s nekim od likova ili samo u sažaljenju za njih. Svatko će iz ove predstave izaći s individualnim osvrtom na istu, pridodajući joj tako neprocjenjivu važnost.
„Zahvaljujući ljepoti njegove (Novakove) Črne mati zemle u koju sam se zaljubila na prvo čitanje, dobila sam priliku da se sjetim što je oprost. I mogućnost da ga izreknem.”
(Dora Ruždjak Podolski)
TEKST: Antonija Česi
FOTO: ZKM