UČENICI KLASIČNE GIMNAZIJE I OVE GODINE NA DRŽAVNOM LIDRANU

Tu sam sretan/ di čujem djevojačke pjesme/ ležim u sjeni hrašća/ pijem hladnu vodu s česme… opjevao je Shorty u svojoj pjesmi Dođi u Vinkovce. I došli smo.

Vinkovci su ove godine ugostili državne lidranovce. Na svečanom otvorenju u Gradskom kazalištu Joza Ivakić gradonačelnik Ivan Bosančić s ponosom je izjavio kako Vinkovci žele biti dobar domaćin za 800 sudionika Lidrana koji su se u nj sjatili iz cijele Hrvatske.
I bili su.

Na trodnevnom lidranovskom druženju upoznajete mnoge mlade ljude sličnih interesa, međusobno izmjenjujete iskustva, nema više natjecateljskog naboja, već samo zasluženo uživanje “u lovorikama”. Divna je to nadogradnja na sav trud koji ste uložili u svoj rad jer ovdje vam se nude stručne kompetencije na literarnim i novinarskim radionicama te okruglim stolovima u kojima sudjelujete i razgovarate s članovima Državnog povjerenstva koji su vas tamo i pozvali.

Državno je povjerenstvo za literarne radove pozvalo 20 radova učenika srednjih škola među kojima je i Maja Skiba, učenica 2.a razreda, i njezin rad Ose. Majin mentor profesor je Zoran Čorkalo.

Državno je povjerenstvo za samostalne novinarske radove pozvalo 18 radova učenika srednjih škola, a među njima su Linda Gale, učenica 4.c razreda, i njezina reportaža s festivala školskih bendova Kad matematika postane rock and roll te Mak Ibrahimpašić, učenik 4.d razreda, i njegov intervju Čovjek ideala – glumac postojanja. Lindin mentor profesor je Alen Orlić, a Makov profesor Zoran Čorkalo.

U kategoriji pojedinačnih scenskih nastupa nema iščekivanja odluke Državnog povjerenstva. Nakon izvedbe monologa Skupa iz istoimene drame Marina Držića na županijskoj Smotri, Ivo Jurić, učenik 3.c razreda, izabran je i direktno plasiran na državnu Smotru. Ivin mentor profesor je Zoran Čorkalo.

Čestitamo našim državnim lidranovcima i njihovim mentorima!

KLASIČARI, DRŽAVNI LIDRANOVCI, I NJIHOVE USPJEŠNICE

KATEGORIJA POJEDINAČNIH SCENSKIH NASTUPA

Ivo Jurić, 3.c
Mentor: Zoran Čorkalo, prof

Monolog; Marin Držić, Skup

KATEGORIJA LITERARNIH RADOVA

Maja Skiba, 2.a
Mentor: Zoran Čorkalo, prof.

Ose

Kada si zadnji put pročitao svoju najdražu knjigu?

Pusti seoski puteljak krcka pod nogama jednog čovjeka. U njegovoj glavi žive ose. Pojavile su se prošle godine i napravile nered. Dotada je sve teklo glatko. Svi svjetovi koje je godinama pažljivo izgrađivao, dotjerivao i proširivao, sada su ruševine, tek otužni ostatci nečega što mu je nekada davno imalo smisla. Ti su svjetovi bili njegov posao, njegov život, jedino što je razumio. Bili su njegova svijest. Njegova svijest, koja je sada ispunjena otrovom tisuća oštrih nemilosrdnih žalaca. Ljudi misle da je lud. Izbjegavaju ga, boje se. Ali, oni ne čuju žamor. Ne čuju to neizdržljivo brujanje krila, struganje sitnih crnih nogu, cvokot jezivih zubi. Zar misle da se on ne boji?

Kada si zadnji put izgovorio nešto što nije laž?

Šljunak se polako pretvara u beton, mračak se hvata za vrhove povijenih sivih grana. Uskoro će zima. Čovjek zastaje, osluškuje. Voda! Stoji na mostu. Ispod njega teče onaj isti stari potok, smrdi po vlazi i trulom povrću, ali ipak djeluje poznato. Jedan od glasova počinje pjevušiti, pjesma mu godi i on sjeda na neudobni kamen očiju jedva otvorenih, uprtih u mokro, zdravo kamenje na dnu potoka. Sve izgleda kao prije. Ipak, oči koje promatraju nešto su izgubile. Sjajna rosa nestala je, puževi su skriveni, trava duboko udiše svježi studeni vjetar. Srce kuca polako, spokojno, ali on kao da je oglušio. Možda je buka postala nesavladiva, a možda se on jednostavno više ne opire. Srce kuca za njega, umjesto njega, i on to zna, ali ne može odgovoriti. Gdje li je nestala njegova muza?

Kada si zadnji put plesao u tišini?

Nježni cvjetovi kamilice njišu se u ritmu vjetra. Mekane žuta glavice mrse se s čičcima. Posljednje i jedino cvijeće ove godine. Čovjek poseže, čupa stabljike i uredno ih slaže jednu do druge. Čičak mu je zaderao kožu, ali primijetit će to tek kasnije. Iz zelenih žila teče sok, miješa se s kapljicom krvi. Nježna mila tjelešca griju mu dlan, umiruju ga. Osjeti kako mu ose prodiru sve dublje u tijelo, prolaze kroz pore u kostima, ostavljaju jajašca u plućima, srce mu pumpa njihov otrov. Koža ga svrbi i žulja, neugodno se migolji, na licu mu grimasa boli. O, da je barem gušter!

Kada si zadnji put nešto istinski razumio?

Glava mu je od žamora napuhnuta poput balona, ustaje i prilazi suprotnoj strani mosta. Na dnu potoka nešto se crveni. Otvara oči, izoštrava pogled. Za jedan kamen zapela je ruža. Jedna jedina ruža, uspravna, natopljenih žarko zelenih listova, tamnih debelih bodlji. Bačena, neželjena. A ipak, tako neodoljivo predivna. Čovjek ne može odvojiti pogleda od nje, usta mu se od čuđenja otvaraju, iz njih izlijeće crno-žuti kukac. Voda svejednako klokoće, prelazi preko nje kao da ni ne postoji, a ona  leži potpuno mirno, kao da je oduvijek bila predodređena za to. Čovjek ovaj prizor posprema duboko u pamćenje, osjeća kako mu je srce zaigralo, a iz uha mu izlijeću još dvije uznemirene ose. Sluh mu je najednom vraćen i ono ritmično disanje svijeta prodire mu u svijest. Zatvara oči i jednom duboko udahne hladan seoski zrak zajedno sa stablima. Sinusi mu gore. Zna da još ništa nije gotovo. Zna to još otprije jer da su se ose zaista zauvijek nastanile u njegovoj glavi, on sada ne bi svojevoljno stajao na ovom mostu, ne bi primijetio da mu netko pomaže disati, ne bi gledao u ružu i osjećao, svim svojim bićem. Ruka u kojoj drži cvijeće drhti mu, podiže je i lagano baca žuto-bijele biljčice u vodu. Vidjevši da su se smjestile ravno pored ruže, čovjek gura ruke u džepove i odlazi s mosta nijednom se ne osvrnuvši. Iz grla mu navre glasan, zarazan smijeh koji nadglasa i okolnu tišinu i brujanje u njegovoj glavi. Pa zašto bi i morao sve razumjeti? Zašto bi sve što se događa moralo imati smisla? S iskrenim osmijehom na licu, čovjek prijeđe most i za sve okrivi nadolazeću zimu.

Vrijeme je za buđenje!

KATEGORIJA SAMOSTALNIH NOVINARSKIH RADOVA

Linda Gale, 4. c
Mentor: Alen Orlić, prof.

Reportaža s festivala školskih bendova Superval+

Kad matematika postane rock and roll

Mladi talenti donose smijeh, jazz i dileme na pozornicu

U Vintage Industrial Baru u Zagrebu 1. studenoga 2023. održalo se novo izdanje festivala Superval naziva Superval+. Na pozornicu su stupili bend Linija 109, slovenski bend Špil Ligni i već popularan bend na mladoj zagrebačkoj sceni, Smrdljivi Martini.

Superval je festival osnovan kao platforma za promociju školskih bendova. Cilj mu je, kako sami osnivači kažu, omogućiti djeci i mladima da stvaraju i slušaju glazbu, da se povezuju, razmijene iskustva te da izvode glazbu u profesionalnim uvjetima. Ana Bajo, pokretačica i voditeljica Supervala, dobri je duh glazbene kulture i scene kao entuzijastična nastavnica Matematike u OŠ Grigora Viteza u Zagrebu. Od 2019. godine do danas Superval je postao jedan od najvažnijih događaja za školske bendove u Hrvatskoj. Imala sam priliku prisustvovati održavanju događaja Superval+. Cilj mu je pružiti mladim bendovima iz Hrvatske mogućnost nastupa u susjednim zemljama, a našim susjedima da se pokažu pred hrvatskom publikom.

Događaj su otvorile djevojke iz benda Linija 109, koji čine vokalistica i ritam gitaristica Sara Vorberger, gitaristica Jelena Jurić, basistica Zana Bubica i bubnjarka Lucija Pranjić. Radi se o zagrebačkom sastavu s obilježjima girl punka. Koncert je započeo dinamično s nekim od njihovih poznatijih pjesama koje najviše naginju rocku i punku. Kasnije pjesme bile su laganije što je pripremilo publiku za nastup sljedećega benda. Večer su nastavili Slovenci iz benda Špil ligni. Instrumentalnu podlogu čine džezisti: gitarist Oskar Kacin i bubnjar Martin Jocif te klavijaturist Miha Rajterič i basist Martin Vasle, dok vokalisti Veronika Vesel, Neža Stopar i Peter Pongrač repaju. Publika je njihov energični nastup dobro prihvatila, dok je jazz-podloga kvalitetnih muzičara zaokružila izvedbu te joj dala specifičnu atmosferu i karakter. Jedan od nezaboravnih trenutaka bio je kad su reperi pozvali dečka iz publike na pozornicu da im se pridruži u freestyleu, a nas je sve iznenadio i oduševio svojom vještinom.

Večer su zatvorili Smrdljivi Martini, dugogodišnje zvijezde Supervala. Dečki odražavaju pravi duh srednjoškolskih bendova, koji svoje kvalitetne i popularne pjesme ne doživljavaju previše ozbiljno. Bend čine Lovro Urlić kao gitarist i vokalist, Noa Klemenčić na basu i Nikola Andrašić na bubnjevima. Sredinom koncerta priključio se i gitarist Zvonimir Curiš, potpuno novi član benda, kojega nitko nije očekivao. Najpoznatija im je pjesma Dilema čiji je ikonični refren vrhunac svakoga koncerta i festivala na kojem nastupaju. Razgovarajući s Noom i Lovrom, saznala sam da je nastala kao parodija velikog hita Creep benda Radiohead.  Tijekom koncerta vokalist je ušao u publiku što je pridonijelo kaotičnosti njihova nastupa. Publika je bend na pozornici zadržala čak dodatnih petnaest minuta odbijajući prestati pjevati refrene pjesama.

Nakon koncerta svi su imali priliku družiti se s bendovima u predvorju Vintagea. Zajedno s članovima Smrdljivih Martina i nekim drugim prijateljima bila sam pozvana na after party slovenskoga benda Špil Ligni. Tamo smo svi razmjenjivali mišljenja o koncertima, ukuse u glazbi i ostalim medijima te općenita životna iskustva u našim zemljama koristeći se katkad engleskim jezikom kako bismo srušili jezičnu zapreku. Večer je završila sklapanjem novih prijateljstava i iščekivanjem sljedećega festivala na kojem ćemo se svi ponovno družiti.

Kao bliska prijateljica s članovima bendova, koja je učestala sudionica njihovih koncerata, imam mogućnost iz prve ruke vidjeti koliko takva događanja pozitivno utječu na zagrebačku glazbenu scenu i koliko obožavatelja i priznanja tako mladi bendovi mogu dostići. Superval+ zaista je način da se povežemo s mladim glazbenicima okolnih zemalja i da s njima podijelimo i gledište svoje scene. Festival Superval održava se više puta godišnje te bih ga preporučila svakome koga zanima budućnost zagrebačke rock-glazbe.

Mak Ibrahimpašić, 4.d
Mentor: Zoran Čorkalo, prof.

Intervju s glumcem Predragom Mikijem Manojlovićem

Čovjek ideala – glumac postojanja

Predrag Miki Manojlović živuća je glumačka legenda. Poznati glumac i redatelj surađivao je s glumcima i redateljima 19., 20. i 21. stoljeća te iza sebe ima  više od 70 projekata širom Europe. Danas živi i radi na relaciji Srbija – Francuska. Od djetinjstva sam često gledao njegove filmove i oduvijek sam se pitao otkud mu nadimak Miki. Upravo sam tim pitanjem odlučio započeti naš razgovor za koji mi se pružila prilika tijekom Manojlovićeva posljednjega boravka u Zagrebu u studenome 2023.

Oduvijek me zanimalo odakle Vam nadimak Miki jer je očito da nema veze s Vašim imenom ili s ulogama koje ste utjelovili.

Mama mi je dala nadimak Miki jer sam kao dijete imao debele obraze kao Disneyjev lik kad zviždi. Dakle, taj nadimak doista nema nikakve veze s mojim imenom, ali danas me nitko ne zove Predrag. Još od osnovne škole svi su me zvali Miki, a to se nastavilo i u gimnaziji i na fakultetu. Kad sam igrao u prvoj predstavi, a davno je to bilo, poznati redatelj Miroslav Belović odredio je da na materijalima za mene piše Miki.

Koliko su roditelji utjecali na vaš životni put? Jeste li zbog njih odlučili postati glumac?

Roditelji su ipak utjecali na mene, ali više od njih na mene je utjecalo okruženje u kojemu sam odrastao. Poslije Drugog svjetskog rata moji su roditelji dobili premještaj u kazalište u Nišu i tamo sam se prvi put susreo sa scenom. Često su me kao dijete čuvali po garderobama jer tada nije bilo vrtića, a moji su roditelji morali raditi. Kad sam 5. travnja 1955. navršio pet godina, prvi sam put stao na scenu, u predstavi koja se zvala Sedam godina iščekivanja. Taj nastup pamtim kao vrlo velik stres i nakon samo nekoliko izvedbi zaključio sam da to nije za mene. Život iza kulisa vrlo je stresan i buran, divan i grozan istovremeno. Do šesnaeste godine bilo mi je potpuno jasno da tzv. gluma, ja ne znam drugi izraz za tu pojavu, može biti jako složena i veoma ozbiljna stvar. Zato se nikad nisam amaterski bavio glumom, a onda sam ipak odlučio pokušati upisati glumu na akademiji. Roditelji su mi savjetovali da to ne radim, rekli su mi da je gluma krajnje neizvjestan i mučan životni put i da glumci često jako pate – što je uglavnom istina. Očito, nisam ih poslušao. (smijeh)

Što ste saznali o sebi a da Vam nije bilo ugodno?

U sebi sam prepoznao destruktivne elemente koji nisu za hvaliti se. Oni zapravo u tebi tinjaju; samo ih treba potpaliti i onda postaješ… uglavnom, nisi dobar. Ali vrijedi i suprotno, otkriješ stvari koje su beskrajno dobre. Gluma je ozbiljno putovanje – govorim ti iskreno i duboko što mislim o tome.

Dugo ste vremena aktivni u kazalištu. Kakve su razlike između kazališta nekad i danas?

Surađivao sam s glumcima rođenima u 19. stoljeću, primjerice sa Zvonimirom Rogozom, a radio sam i s klincima rođenima u 21. stoljeću. Ono što prvo primjećujem je da se izgubila etika stare garde, a nije se izgradila nova. Zapravo, etika se nije promijenila, ona se izgubila, nema više nikakve etike, a to je rezultat snižavanja kriterija i rušenja uzora u svemu. Krug ljudi koji prepoznaju kvalitetu sve je manji, sve je postalo slično i podjednako važno. Vlada hiperprodukcija bez kritičnosti, a prije su urednici bili ljudi ozbiljnih gabarita. Osim toga, svatko tko se pojavi na ekranu, misli da je glumac. A nije. Zavladala je površnost, ukidanja autoriteta. Bivši nogometaš Eric Cantona postao je glumac, ali on je naturščik, a ne glumac. Njegova je gluma gluma ponašanja, a ne gluma postojanja.

Kakva je razlika rada na našim prostorima i na zapadu?

Razlika je u radnom vremenu! Vani se radi najviše devet sati, a na ovim prostorima ugovori su takvi da se radi 12 ili 14 sati. Druga stvar koja mi smeta na našim prostorima količina je galame na setu. Svatko tko nije glumac, a nešto radi, glasno objašnjava što radi samo da bi naglasio: „Evo, ja ću sad pomaknuti ovaj kabel, makni mi ovo.” Vani je sve posloženo i tiho, tako je sve brže. Osim toga, na zapadu je sve jako programirano i nema neisplaniranih dana u kojima se rješenja improviziraju.

Kad smo već kod zapada, negdje sam pročitao da ste odbili Spielberga.

Da, stvarno sam ga odbio. On je bio producent filma The Peacemaker koji je zapravo propagandni film koji govori o ratu i o određenom pogledu na raspad Juge, a ja nisam mogao prihvatiti stereotipnu ulogu Balkanca. U trenu kad mi je uloga ponuđena nalazio sam se u Skopju, snimao sam film Gypsy magic s Popovom, a budućnost je bila prilično neizvjesna. Ipak, odbio sam Spielbergovu ponudu jer mi je scenarij bio bezveze. Produkcija je mislila da hoću više novca. Producent me pitao bih li volio imati bankovni račun u Švicarskoj. Rekao sam mu: „Naravno, radim na tome.” Kad sam zbog znatiželje pitao koliko novca nude, rekao mi je da se radi o 1.0. Nije mi odmah bilo jasno čega, no ubrzo sam shvatio da se radi o milijun dolara. Ipak sam ih odbio jer ne mogu zarađivati na smrtima i patnjama ljudi. Zato kažem da iz Hollywooda nisam dobio ponudu koju ne bih mogao odbiti – nisu mi stavili konjsku glavu u krevet pa da kažem da to stvarno moram.

Posljednja vam je epizodna uloga u Čuvarima formule. Kako to da igrate tako malu ulogu?

To je, da tako kažem, moj poklon zanimljivoj ideji o vremenu u kojemu je rađena atomska bomba. Igram Pavla Savića koji je zapravo bio protiv stvaranja atomske bombe u Jugoslaviji. Film se ne bavi njime, nego ljudima koji su bili ozračeni, ali se on ipak mora pojaviti u filmu jer je nezaobilazan dio priče. Bjelogrlić zna da mu kao pojačanje treba ime i prezime, nemojte me pogrešno shvatiti. I to je bilo moje pojačanje na dvije minute – u filmu me ima skoro kao u traileru. Nemojte zbog mene gledati film, nego ga gledajte zbog zanimljive teme i humanosti ljudi o kojima govori. Francuski radnici dali su svoju koštanu srž i tako spasili ozračene. Njihova solidarnost pravi je razlog zašto pogledati film. Ja sam totalna margina i nije mi to teško, a nije ni prvi put.

Vezano uz Čuvare formule, znam da ste jednom rekli da režiser ne treba biti glumac u svom filmu, a Bjelogrlić često glumi, režira ili je producent u svojim projektima. 

Potpuno je razumljivo da hoće biti i producent i redatelj, i glumac, ali to je teško, pogotovo ako čovjek želi uspjeti u Cannesu ili na drugim a-festivalima. Mislim da glumci, pojedini, mogu biti izvrsni redatelji zato što na drugačiji način vidi što se događa. Recimo, Eastwood je bolji redatelj no glumac. S druge strane, redatelj skoro nikad ne može biti glumac zato što glumci u sebi imaju neobjašnjivi mehanizam zbog kojeg vide ono što nitko drugi ne vidi, ono što je oku nebitno.

Imate li poruku za mlade glumce?

Imam! Nemojte se baviti glumom jer je to ozbiljno doživotno preispitivanje. Teško se stalno preispitivati. Budite sretni stalno, a ne kao mi, samo ponekad.

Našim lidranovcima maturantima Lindi i Maku želimo puno uspjeha na maturi te da upišu željene fakultete i ostanu vjerni svom talentu njegujući ga i dalje. Maji Skiba i Ivi Juriću želimo još puno dobrih radova i nastupa, novih uspješnica na budućim Lidranima i zadovoljstava na životnim pozornicama. MI ćemo vas i dalje pratiti.

FOTO: prof. Zoran Čorkalo, prof. Alen Orlić