Jezična barijera nije opreka suradnji

U sklopu Erasmus+ projekta “Virtualna šetnja Europom”, koji je sada već u svojoj trećoj i posljednjoj snimateljskoj godini, učenici Andrej Švaco, Erik Lipovčan, Mara Mažuran Trbović, Megi Belan, Paula Vučković, Sunčica Bencetić i Tomislav Sokolović Čižmek, u pratnji profesorica Ivane Črnelč i Melite Kovačev, poletjeli su u subotu 30. rujna za Sofiju.

Stigli smo u Sofiju u kasnim večernjim, odnosno ranojutarnjim satima, zato smo bili prinuđeni utažiti svoju glad antonimom tradicionalne bugarske kuhinje, što je, nažalost, bio McDonalds.

Upoznavanje Sofije

Opostušeni, usnuli grad koji smo zatekli prethodne noći nipošto nije sličio živućoj metropoli koju smo u nedjelju ujutro obilazili, snimajući razne kadrove poput starih gospođa koje su se međusobno zatekle pa i raspričale, prekrasnih zgrada iz raznih perioda bugarske povijesti i trgovačke ulice Vitoše. Za svoj prvi ručak u Sofiji nismo pokazali previše interesa za bugarsku hranu, nego su nam zanimljivije djelovali obližnji restorani na samoj Vitoši: neki su od nas uzeli kineski wok, dok su drugi ostali odani McDonaldsu.

Službeni početak mobilnosti

Naši su nas domaćini ugostili u svojoj školi u ponedjeljak ujutro kako bismo službeno započeli mobilnost aktivnostima upoznavanja (premda su neki od nas već poznavali neke od Bugara) radi upoznavanja članova španjolske i grčke ekipe, čija su nam sva lica bila u potpunosti nova, ali i neke od novih članova bugarske ekipe. Pošto smo ručali u tradicionalnom bugarskom restoranu u blizini škole, koji nas je oduševio, tri bugarske učenice povele su nas u razgled grada, što nam je poslužilo i za razmatranje gdje bismo snimali neke od svojih zamišljenih scena.

Snimanje, snimanje, snimanje…

Budući da je cilj cijelog projekta, pa i ovog putovanja, snimanje filmova, naši su dani prvenstveno bili ispunjeni upravo time. Snimali smo od jutra do ručka pa od ručka do kasnih popodnevnih sati, a navečer smo imali sastanak u hotelu kako bismo utvrdili kvalitetu snimljenog materijala i raspravljali o mogućim izmjenama na scenariju zbog nepredviđenih okolnosti. Za vrijeme snimanja bili smo podljeljeni po idućim zaduženjima: Erik Lipovčan i Paula Vučković bili su snimatelji, Paula je također jedina bila obučena za uporabu gimbala – uređaja za snimanje dinamičnih kadrova; Sunčica Bencetić je, uz svoju ulogu same Vesne Parun, i operater drona kojim je snimala katedralu sv. Aleksandra Nevskog; Andrej Švaco i Megi Belan savjetovali su snimateljima i brinuli se za koordinaciju na setu, dok je Mara Mažuran Trbović snimala zvuk s Tomislavom Sokolovićem Čižmekom (koji je također glumio Vesnina bugarskog ljubavnika Velija Čauševa) i vodila je računa o tome kako će montirati sve snimljene materijale (i jesu li uopće upotrebljivi) kada se vratimo u Zagreb. Valja naglasiti da su se ove podjele u praksi pokazale vrlo fleksibilnim i dinamičnim te da su svi pridonosili gdjegod i kadgod je bilo potrebno. Sam scenarij s kojim smo pošli u Bugarsku bio je kolektivni rezultat rada svih učenika i profesorica u posljednjih nekoliko mjeseci prošle školske godine kao i prvog mjeseca ove godine.

U planu nam je bilo snimiti nekoliko scena: sam dolazak Vesne u Sofiju, večernju scenu koja prikazuje Vesnu i Velija u društvu, šetanje Vesne i Velija i scenu u kazalištu koja bi se osvrnula na Velijevu glumačku karijeru. Nažalost, ta je scena propala, budući da kazalištu nije bilo moguće omogućiti nam prostor, zato smo odlučili snimiti scenu u kafiću u Bugarskoj (koja je bila planirana za Zagrebov Milčec) te su nam, na svu sreću, naši bugarski domaćini našli odličan kafić za to koji nam je dopustio snimanje u njihovu prostoru (snimanje je poprilično invazivno zbog potrebe za tišinom, mirom i sl., a snimanje jedne scene traje i po sat-dva).

Neizvediva scena

Nama učenicima najdraža, ali ujedno i najzahtjevnija scena bila je večera s Bugarima, gdje bismo prikazali Vesnu i Velija kao živući, stvarni par unutar određene skupine ljudi, humanizirajući njihove likove. Za ovu smo scenu izdvojili cijeli sastanak u Zagrebu kako bismo je što bolje osmislili, budući da smo svi dobro znali koliko je zahtjevna. Mnogo statista koji ne govore naš jezik i jezična barijera koja se zato javlja, koordinacija kostimografije svih glumaca, problem scenografije (hoćemo li uopće naći prostor koji je barem “u redu”), nabava rekvizita (problematizirala se gitara kojoj smo se silno nadali, ali smo je, zahvaljujući našem bugarskom prijatelju Borisu, dobili), ali naravno i glumačka zahtjevnost za ulogu Sunčice Bencetić i sama provedba naše vizije na licu mjesta, koja bi zahtijevala strogu i rigidnu koordinaciju našeg nepostojećeg režisera, problemi su s kojima se cijela ekipa hrabro suočila.

Na svu sreću, bugarska koordinatorica Veneta Velkova uspjela je osigurati prikladan prostor u predvorju hotela (hvala joj na tome!), ali samo na dva sata, što je značilo da moramo držati brz i neprekidan tempo – i upravo to smo i napravili. U roku od sat i četrdeset i pet minuta snimili smo (uglavnom uspješno) sve predviđene kadrove osim nama omiljenog, dinamičnog. Tu smo opciju ostavili za kraj, na nagovor iskusnih profesorica, kako bismo ipak imali snimljene lakše varijante u slučaju da ovu kompleksniju ne uspijemo snimiti. Taj je kompleksni kadar zahtijevao sljedeće: romantično razgovaranje Vesne i Velija koje prekida Vesnino ustajanje i prešetavanje prostorijom i istovremeno obraćanje kameri uslijed kojeg sjedne na mjesto na suprotnom dijelu prostorije. Premda ovo možda i ne zvuči zahtjevno, ovaj kadar tražio je potpuno usklađen hod unatraške Paule Vučković (operaterice gimbala) i Mare Mažuran Trbović (tonca). Njih je usklađivala Megi Belan. Osim toga, Paula je morala imati na umu promjene osvjetljenja, pozadine, visine i sl., a bugarska statistica morala je prirodno se premjestiti kako bi napravila mjesta za Sunčicu na kraju kadra (a u takvim se trenucima više nitko ne zna prirodno kretati). Usprkos svemu ovaj smo kadar uspjeli snimiti u nekoliko varijanti i prije 12, što smo proslavili pljeskom.

Oduljeni oproštaj

Ovu je mobilnost kraj službeno dočekao u petak popodne, ali su nam, na svu sreću, koordinatori projekta kupili karte tek za subotu navečer, pa smo nakon službenog opraštanja imali još puno vremena sa svojim bugarskim prijateljima. U petak smo provjerili sve snimljene materijale i nakon toga bili smo slobodni uživati u samome gradu do leta, tek idućeg dana.

Ova mobilnost svima nam je bila izuzetno draga i počašćeni smo što nam je bilo omogućeno sudjelovanje u njoj. Zahvalni smo svim Bugarima koji su s nama danju i noću šetali ulicama, poštivali engleske naredbe nas stranaca da nam ne ulaze u kadar te zaustavljali prolaznike da ni oni ne uđu u kadar, kao i udruzi za očuvanje bugarske baštine koju smo susreli na ulici kako pleše kolo i koja nam je dopustila da je pritom snimamo. Pamtimo i uličnog svirača čiju ćemo glazbu upotrijebiti kao pozadinsku za vrijeme kadrova bugarskog pejzaža. Izuzetno smo iznenađeni voljom i predanošću naših bugarskih vršnjaka koji su bili spremni pomoći nam kako god bilo potrebno, dolazeći na snimanje u sedam ujutro s drugog kraja grada, pomažući u popravljanju snimljenih materijala, printajući nam karte za avion, posuđujući nam razne rekvizite… Sve u svemu, znam da govorim za sve nas kada kažem da bih volio ponovno posjetiti Bugarsku.

FOTO: Ivana Črnelč, Melita Kovačev, Tomislav Sokolović Čižmek, Andrej Švaco