OSVRT NA FILM PARAZIT
Povodom trijumfa filma „Parazit“ na Oskarima 2020. godine 2.c razred odlučio je pogledati najbolji film godine – film koji nas je ostavio bez daha svojim metaforičkim značenjem i na rubu sjedala svojim preokretima i napetom pričom.
Parazit je najnoviji i najuspješniji film Bong Joon Hoa koji se već neko vrijeme pokušava probiti na američko tržište i sada kada je uspio, napravio je to u velikom stilu osvojivši četiri Oscara, od kojih je jedan za najbolji film te jedan za najboljeg redatelja. Film prati niskoklasnu obitelj Kim: otac Ki-Taek, majka Chung-Sook, kćer Ki-Jung i sin Ki-Woo, koja se infiltrira u kućanstvo bogate obitelji Park zauzimajući poslove njihovih sluga, te posljedice koje su slijedile i mračne tajne koje su otkrili. Film je jednom riječju neočekivan; kada god mislili da znamo o čemu je film, on mutira u nešto sasvim drukčije bilo novim preokretom (a preokreta ima puno), bilo promjenom tona ili čak mijenjanjem žanra filma. U ovom se filmu izmjenjuje pet drastično drugačijih žanrova: drama, komedija, triler, horor, romansa i čak u nekom trenutku erotika, što dovodi do toga da film nikad nije dosadan, nego baš suprotno – toliko je zanimljiv da vas je strah trepnuti kako ne biste nešto propustili.
Okrutna realnost korejskih klasnih razlika
Ovo je film o klasi – klasa je glavni motiv ovog filma i njegov konstantni kontrast, ali ne samo vizualno, već i auditivno, olfaktivno i metaforički. Vizualni kontrast vidljiv je u mnogim detaljima: Parkovi, koji su bogati i uspješni, žive u luksuznoj, ogromnoj kući odvojenoj od ostatka Seoula velikim vrtom s visokim drvećem koje je zapravo granica između vanjskog niskoklasnog, ružnog svijeta i sigurnog, čistog i sretnog doma Parkovih. Isto tako, u siromašnom dijelu grada ima mnogo manje sunca nego u bogatom – u bogatom, kad god netko pogleda kroz velike široke prozore, vidi se plavo nebo i sunce kako sja, dok se u siromašnom može vidjeti beskućnik kako urinira po zidu. Auditivno se klasne razlike primjećuju u tome što se na ulicama Seoula ljudi deru i čuju se sirene te lupanje loncima i kopanje životinja po smeću dok se u kvartu Parkovih ne čuje ništa, eventualno se začuje Mercedes u prolazu i cvrkut ptica. Osim toga, u filmu je prikazano kako čak od mlade dobi bogati i odvojeni stanovnici mogu nanjušiti miris niže klase koji oni uspoređuju s mirisom podzemne željeznice. Također, gospodin Park osjeća širenje smrada svojim autom za što krivi gospodina Kima, no to mu ne kaže. Obitelji Kim, kao i ostatak siromašnog Seoula, svoj smrad ne osjeća jer toliko dugo u njemu živi da su se na njega naviknuli. Naravno, kad su saznali o svom smradu, to ih je jako pogodilo i to je postao jedan od motiva koji će jako utjecati na razvoj događaja u filmu.
U ovom filmu metafora igra veliku ulogu jer se zapravo od gledatelja očekuje da je shvate – inače će im inače promaknuti bit filma. Na kraju krajeva, čak je i naslov filma metafora: „Parazit“ se odnosi na obitelj Kim koja je parazit u kućanstvu Park jer živi od nje i zapravo je nepozvani gost koji je napao tu obitelj. Najveća metafora u ovom film su stepenice, koje su također prisutne i u drugim filmovima Bong Joon Hoa kao metaforički prijelaz između dva kontrastna svijeta. U „Parazitu“ riječ je o prijelazu između klasa. Sva mjesta radnje ovog filma imaju stepenice koje odvajaju višu klasu od niže: u domu Kimovih to su stepenice koje vode do njihovih vrata, u kući Parkovih to su stepenice između prizemlja i podruma, a na ulicama Seoula to su ogromne stepenice koje dijele Seoul na gornji grad i na donji.
Penjući se po stepenicama ulazi se u luksuzni svijet više klase dok se spuštajući ulazi u okrutan i težak svijet niže klase; npr. ulaskom u kuću Parkovih, Kimovi su vidjeli luksuz i sreću, no kad su se vratili kući i spustili se niz stepenice, vidjeli su svoj stan poplavljen vodom iz kanalizacije.
Hitchcockov i(li) Tarantinov nasljednik
Naravno, ovaj je film tehnički genijalan jednako kao i sadržajno. Vizualni efekti i glazba odradili su sjajno svoj posao. Lako je uočiti da u vrijeme kada je film dramatična komedija, vani sja sunce ili je pomalo oblačno, ali prije preokreta i početka napetosti i pretvaranja filma u triler, počinje oluja, grmi, pljušti, više nije dan nego je noć, a napetost počinje rasti. Tome pridonosi i glazba koja je u napetim scenama tiha kombinacija visokih i dubokih tonova koji se ponavljaju, stvarajući iluziju postupnoga pojačavanja, te time stvaraju napetost. Glumci su svoj posao izvrsno odradili prikazujući ponos te strah veoma realistično. Ne mogu izdvojiti najboljeg jer su svi dali sve od sebe i nemam primjedbi ni na koga od njih.
Gledati ovaj film zanimljivo je iskustvo. U jednom trenutku gledamo jad niže klase Seoula, a u drugom raskoš i ljepotu više klase tog razdvojenog grada. U jednom se trenutku smijemo, a u drugom smo na rubu sjedala. Ovaj je film pravi „rollercoaster“ emocija. Jako je vidljiv Hitchcockov utjecaj na Bonga, prvenstveno u načinu stvaranja napetosti, a može se naslutiti i da je Tarantino utjecao na ovoga redatelj – film je na početku lagan, pa prelazi u malo misteriozniji osjećaj, pa postaje sve napetiji, te zatim brutalno i okrutno završava. Takav brutalan završetak, koji je stvarno došao ni od kuda, čisti je primjer Tarantinova svršetka.
Ovako dobar prikaz klasne razlike može prikazati samo netko tko ju je i doživio, što Bong Ho i je. Uzeti svoju patnju i staviti je na ekran i podijeliti s ljudima zahtjeva mnogo hrabrosti, no prikazati je tako da ljudi mogu donekle osjećati tu patnju iako je nisu doživjeli, zahtijeva mnogo talenta i vještine. Ipak, rekao bih da je ovaj film dobar za jednokratno gledanje: vidi se da je u njega uloženo puno truda i emocija i što se tog aspekta tiče, film je izvrstan i definitivno ga preporučujem, ali ovo je vrsta trika koji, kada ga jednom vidimo, neće nas ponovno impresionirati.
