Antigona je izrazito složena drama koja je bavi ozbiljnim temama, pa sam ostao pomalo zatečen kada sam čuo da će u našoj školi igrati LUTKARSKA predstava ANTIGONA. Ipak, ova me pomalo neobična Antigona ugodno iznenadila.
Velikan tragičkog umijeća
“Al’ opet otkle slavu ljepšu stekla bih,
Neg’ što sam u grob legla brata rođenog?
Ti svi bi rekli, da se njima sviđa to,
Kad jezika im dašto ne bi vezo strah.
Al’ kralj ti mnogu drugu sreću uživa,
Pa radit. zborit smije, što ga volja je.” – Antigona, Sofoklo
Rijetko kada dođe doba kada oživi duša naroda, kada se unište okovi prošlosti i kada sviće zora novog napretka pokazujući put novog života, a nekoliko desetaka godina stvori više kulturne baštine nego neka stoljeća. To se dogodilo u 5. st. pr. Kr. na vrhuncu atenske demokracije, u Periklovo vrijeme, kada je Atena doživjela kulturni procvat koji rađa tri velikana tragičkoga pjesništva: Eshila, maratonskog junaka i zastupnika starine, Sofokla, žive slike idealizma Periklova vremena, i Euripida, glavnog predvodnika moderne struje koja zamah dobiva tek početkom Peloponeskoga rata.
Sofoklo je uistinu bio pravi plod Periklova vremena. On živi i osjeća s narodom i s veseljem se odaje užitku. Iako ga na mahove, poput Euripida, svladava pesimizam, i teške ga misli more kada vidi slabog čovjeka, uništenog višom silom, to ga ne odvraća od bogova, nego čini upravo suprotno.
I kao pisac, ovaj velikan grčke tragedije bio je izvanredno plodan. Napisao je preko 100 drama, ali se u potpunosti sačuvalo samo sedam tragedija: Ajant, Antigona, Elektra, Kralj Edip, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu. Njegove dvije ponajbolje drame su Kralj Edip i Antigona. Svojim je radom stekao 24 prve nagrade i time premašio i Eshila i Euripida.
Uostalom, Sofoklo usavršava dramsku umjetnost. Heroji nisu više pravi heroji kao kod Eshila, nego ljudska bića, iako su donekle idealizirani, prikazivani kakvi bi morali biti. Radnju više ne pokreće bog nego slobodna volja čovjekova i po njoj se vrši sudbina. Također povećava broj glumaca na tri i koru dodaje tri člana što ga povećava na ukupno 15 članova, a kor sada prikazuje glas naroda koji tješi, miri, kori i odvraća, svejednako prateći radnju.
Lutke i sudbina Edipova roda
U ponedjeljak, 1. travnja u našoj je školi bila održana lutkarska predstava za odrasle, Sofoklova Antigona u izvedbi kazališta Lutonjica Toporko. Sama po sebi Antigona je izrazito složena drama koja je bavi ozbiljnim temama. Radnja se događa nakon što je Polinik s argivskom vojskom napao Tebu nakon što je brat Eteoklo prekrišio prijašnji dogovor i odbio mu predati vlast. U ratu koji je uslijedio oba brata umiru, kao što im je otac Edip prorekao svojim prokletstvom. Novi vladar Tebe, Kreont, zabranjuje Polikov pogreb smatrajući ga izdajicom, ali Antigona odbija pokoriti se naredbi. Ovdje započinje drama, na raskrižju između Kreontove dužnosti prema obitelji i narodu te Antigonine dužnosti prema obitelji i bogovima.
Kada sam čuo da ću imati priliku odgledati lutkarsku predstavu Antigona, nisam znao što misliti. Kao vjerojatno i većina odraslih ljudi, nisam dugo gledao lutkarske predstave, ali ušavši otvorena uma u novu dvoranu nisam bio razočaran. Počevši sa strvinarima koji uništavaju Polinikov leš, vrlo brzo smo se našli u Tebi u kojoj svaki član nekoć složne obitelji prkosi jedan drugome i pokušava svakoga nadvladati svojom voljom.
Lutke su same po sebi bile vrlo kreativne i profinjene, a izrazito je zanimljivo bilo gledati i proučavati spoj lutkara i njihovih lutki. Lutke, koje nemaju svijest da su lutke, i njihov lutkar koji im podaje i pokret i glas i samim time naznaku života dvojak su spoj koji se prikazuje kao jedninstven lik. Lutke sa svojim lutkarima, koji se od njih tijekom predstave ne odvajaju, izgledaju poput nekih novih bića. Možda je to ustvari i potrebno lutkaru, on se koristi svojom lutkom kao maskom, pa ujedninjenjem glasa i pokreta, fizički spojen s lutkom, udahnjuje život u ono što u sebi nema život.
Predstava je bila primljena vrlo pozitivno zahvaljujući dobrom radu ansambla koji je prikazao mogućnosti lutkarske umjetnosti. Pažljivo koncipiranim lutkama, pokretom i glasom, lutkarska Antigona zaživjela je i svi smo uvidjeli što to znači prosvijetliti drugog o granicama i sposobnostima ove podcijenjene grane umjetnosti.
“Zaista smo ugodno iznenađeni reakcijama na Antigonu, ohrabreni nadom da naš trud nije uzaludan i da ima smisla ustrajati u daljnjem radu. Na tom putu ste i vi, čvrsta i svijetla karika. Hvala vam!” izjavila je nakon održane predstave voditeljica kazališta Lutonjica Toporko Mirjana Jelašac.
FOTO: Vasja Irma Ivković
