INTERVJU S PROFESORICOM IVANOM ČRNELČ

RASTANAK NAKON SEDAM LIJEPIH GODINA

Ivana Črnelč u Klasičnoj je gimnaziji kao profesorica Hrvatskoga jezika provela nepunih sedam godina nakon čega je odlučila napustiti nastavničku struku te se okušati u nečemu novom. Ona je ostavila velik trag na mnoštvu učenika i školi općenito, a njeno je najveće nasljedstvo upravo časopis Mi koji je zajedno s učenicima stvorila te razvila u ono što je danas.


Sustav koji zapostavlja korijene


Nekolicinu ste godina proveli radeći kao profesorica Hrvatskoga jezika u nekoliko škola, a među ostalima i u Klasičnoj gimnaziji. Što vas je potaknulo da napustite školski sustav te se zaputite u neke druge vode?
Radila sam u obrazovanju 11 godina s prekidima. U tom periodu u sustavu se dosta toga mijenjalo i iako smo svi uvijek očekivali promjenu na bolje, u praksi to često nije tako bilo. U svakom se slučaju ne radi o odluci koja je bila jednostavna. Ja volim rad s učenicima; međutim, problem je u tome što sustav nastavnike često degradira. Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao da ne pronalazi prave alate kako nastavnicima omogućiti dignitet i kako ih vratiti na ono mjesto u društvu koje im pripada – mjesto stručnjaka koji se cijene jer prosvjećivanjem i znanjem koje daju mladim ljudima oplemenjuju zajednicu. Postavila sam si pitanje jesam li spremna sljedećih 20 godina provesti u sustavu koji me ne prepoznaje i odlučila sam otići da se ne pretvorim u nastavnika koji više nema strpljenja raditi s djecom zbog vlastitih frustracija. Drugi je razlog to što mi je puno teže bilo složiti svoje privatne i zdravstvene obveze zbog promjena smjena.

Smatrate li da ima nade da će se sustav i odnos prema nastavnicima promijeniti na bolje?
Nadam se da hoće i mislim da je krajnje vrijeme za to. Ako se odnos prema nastavnicima ne promijeni, onda je školski sustav u jako velikom problemu. Već se sada osjeti kronični nedostatak nastavnika STEM područja i ako se ne popravi i financijski i ljudski pristup nastavničkoj profesiji, bojim se da će nam obrazovanje pasti na niske grane, a to je velik problem društva.

Od Hlapića pa do Gospodara prstenova


Na Sveučilištu u Zadru završili ste studij hrvatskog jezika i književnosti. Kako ste se odlučili baš za taj smjer?
Dugo sam znala da želim studirati hrvatski jezik, a veliki je razlog ogromna ljubav prema književnosti. Nekako je najviše toj ljubavi kumovala Ivana Brlić-Mažuranić jer sam kao dijete prije škole najviše voljela njezin roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića zbog kojeg sam i naučila čitati. Drugi razlog bio je to što tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja nisam baš naučila jezik i željela sam da me netko napokon nauči kako on funkcionira. Treći razlog su fantasy romani koji su uvijek imali važno mjesto u mom eklektičnom ukusu za književna djela. Tijekom moga odrastanja objavljeno je Algoritmovo izdanje Gospodara prstenova u prijevodu Zlatka Crnkovića i u to je vrijeme jedan veliki stručnjak za književnost rekao da taj roman ništa ne valja što je mene užasno uvrijedilo. Tada naravno nisam imala instrumenata kojima bih argumentirala zašto taj roman vrijedi i rekla sam da ću završiti studij književnosti kako bih nakon četiri ili pet godina mogla objasniti zašto je to dobar roman.

Jeste li ikada imali poriv da napišete nešto svoje?
Ne vidim sebe kao pisca, barem ne zasada. Možda u nekom trenu i odlučim nešto zapisati, ali uvijek mi je bilo puno draže čitati ono što drugi napišu i onda se diviti kako se netko toga sjetio. Tako me nedavno oduševio roman Mladenka kostonoga Želimira Periša jer sam mislila da sam u književnosti sve moguće doživjela, a on je došao s nečim novim.

Jeste li već za vrijeme studija planirali raditi u školi i obrazovanju ili je to došlo s vremenom?
Apsolutno ne. Kada sam upisala studij, nisam previše promišljala o tome čime ću se konkretno baviti u životu, ali bila sam prilično sigurna da neću predavati u školi jer me to nikada nije osobito privlačilo. Međutim, u Zadru jednopredmetna kroatistika ima obvezne kolegije metodike književnosti i jezika i u nekom trenu čovjek mora otići na praksu u školu. Kad sam trebala održati ogledni sat, istinski sam se zaljubila u taj posao. Dotad sam više naginjala tome da se zakopam u neki arhiv ili knjižnicu te da uživam u istraživanju. Međutim, prvi susret s učenicima okrenuo me za 180 stupnjeva i bilo mi je jasno da želim raditi u razredu.

Jeste li kasnije požalili godine rada u školi?
Nikada ne bih rekla da sam požalila, za mene je to bilo dugogodišnje putovanje rada na sebi. Rad u školi naučio me nevjerojatnim količinama raznih vještina koje na prvi pogled možda i nemaju nikakve veze sa zvanjem profesora Hrvatskog jezika.
Kada uđeš u razred, sva teorija koju si naučio na fakultetu dobro dođe, ali zapravo padne u vodu jer se sada odjednom moraš nametnuti skupini tinejdžera i pronaći način kako da im se dovoljno približiš da bi im mogao neki sadržaj koji im primarno nije zanimljiv učiniti, ako ne zanimljivim, onda barem prihvatljivim. To je zapravo izazovno kreativan proces. Također, današnji učenici znaju milijun stvari o kojima ja nemam pojma tako da se puno toga i od njih može naučiti. Rad u razredu mora biti dvosmjerna komunikacija.
Sve u svemu, nisam požalila što sam radila u školi. Mislim da me to oblikovalo u vrlo pozitivnom smjeru i definitivno sam razvila puno veći prag tolerancije na koješta u odnosu na prije.

Iznenađenja i izazovi


S učenicima ste sudjelovali u mnoštvu projekata te imali ulogu mentora na raznim natjecanjima. Postoji li neki trenutak ili događaj koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Kada se radi o LiDraNu, posebno pamtim situaciju iz 2018. godine kada je učenik obećao napisati tekst i večer prije roka za prijavu, kada sam panično provjeravala e-mail, tekst još nije bio poslan. Rano sam se ujutro probudila te otvorila mail i vidjela taj tekst. Znala sam da nemam previše vremena raditi na njemu jer ga uskoro trebam prijaviti na smotru. Na kraju je taj učenik prošao na državnu razinu gdje ga je povjerenstvo pitalo je li se dugo pripremao za LiDraNo. Prije njega su učenici koji su radili intervju s Goranom Višnjićem rekli da su mjesec ili dva radili na tom intervjuu, a on je mrtav hladan povjerenstvu rekao da je tekst nastao u jednoj noći zato da se profesorica ne naljuti na njega. U tom sam trenu pomislila: “Zemljo, otvori se!” To je jedan od trenutaka s LiDraNa koje baš jako pamtim.

Tonka Pavić, Petrunjela Baće i Stella Pavlović s profesoricom na LiDraNu, 2022.g


Što se tiče projekata, mislim da je sjajna suradnja s Močvarom. Koncerti su nešto što učenicima puno znači, a pogotovo im je zanimljivo vidjeti profesore u nekom drugom, opuštenijem izdanju. Naravno, najveći projekt bio je Erasmus projekt Virtualna šetnja Europom koji je izuzetno zahtjevan, ali i odličan. On je našim učenicima koji su sudjelovali omogućio stjecanje niza vještina, a čini mi se da su se i oni uspjeli zaljubiti u film te je posljedično snimljen film o maturantima, a učenici su počeli nešto i sami snimati. Taj projekt još uvijek traje i zbog njega mi je bilo teško otići te ga ostaviti na brigu nekom drugom.

Erasmus-Vedran Šuvar, Eva Lešič i profesorica čekaju da kiša stane kako bi mogli podignuti dron

2018. godine s učenicima ste osnovali digitalni časopis Mi. Kako je došlo do te ideje i na koji način ste ju proveli u djelo?
Dakle, tadašnji nam je ravnatelj rekao da razmislimo o nekoj novoj aktivnosti za učenike. Imala sam ideju s kojom časopis nije imao veze, no on ju je odbio i rekao mi da ću voditi digitalni časopis. Ostala sam razjapljenih usta jer u tom trenu moje znanje o digitalnim platformama na kojima se to može raditi bilo je ravno nuli. Tad mi je rekao da se to može raditi u WordPressu koji funkcionira na principu drag and drop (svi koji išta znaju o WordPressu znaju da tome baš i nije tako). Počela sam to sama istraživati i bila sam prilično očajna jer nisam znala kako riješiti problem neznanja s kojim sam se suočavala. Tada je do mene došao Fran Košpić, ondašnji učenik 3. razred u Klasičnoj, i rekao mi da on zna ponešto o tome kako dizajnirati stranicu te da je naš bivši učenik Fran Kelava godinu prije napravio neki portal na WordPressu. I tako su u početku njih dvojica odradili jako puno posla (i hvala im na tome!), no za postizanje kvalitete bila su potrebna i određena financijska sredstva kojih nije bilo nigdje na vidiku. Jednom sam prilikom odvela svoje dijete na neku aktivnost i čekajući tamo razgovarala s drugim roditeljem koji je primijetio da sam uznemirena i upitao što me muči. Rekla sam mu kako su mi u školi “uvalili taj časopis” i da nemam pojma što da radim. Iz čista mira taj mi je čovjek rekao da će platiti sve što mi treba da ostvarim svoje zamisli. Mislila sam da se šali, no on je do dana današnjeg sponzor časopisa. Ovom mu prilikom zahvaljujem (ipak poštujući njegovu želju da ostane anoniman).
Prvih godina dizajn i programiranje stranice radili smo sami u čemu je veliku ulogu imao i moj suprug (informatičar), koji je pomažući meni oko časopisa usavršio svoje vještine na WordPressu. Kasnije smo uspjeli od Gradskog ureda dobiti nešto novca da se plati vanjski programer pa je to sad puno lakše nego što je bilo. Naš je časopis jednom bio na trećem, a jednom na drugom mjestu u državi na natječaju Jutarnjeg lista “Biramo najbolji školski list”. Sudjelovao je i na Državnoj smotri LiDraNo i došli smo do toga da se objavljuje stotinjak članaka u školskoj godini. Međutim, moram istaknuti da se ništa od toga ne bi dogodilo i časopis ne bi bio ni približno toliko kvalitetan da nije bilo Frana Košpića i Frana Kelave koji su nesebično dijelili sa mnom svoja znanja i enormnu količinu vremena posvetili radu na stranici.

Šaroliki i emotivni odnosi


Osim što ste bili profesorica u Klasičnoj gimnaziji, bili ste i razrednica. Kako ste se snalazili u toj ulozi?
Biti razrednik uvijek je istovremeno lijepo i teško. Lijepo je zato što čovjek promatra djecu koja uđu u školu i zrele ljude koji iz nje izađu. Razrednik najviše svjedoči sazrijevanju učenika i svim lijepim trenutcima njihova školovanja. Izazov je s te strane što čovjek s njima prolazi i sve njihove krize. Ono što je meni bilo neprocjenjivo suradnja je s roditeljima koja se u Klasičnoj stvarno njeguje i s većinom sam njih uvijek imala otvoren i korektan odnos u kojem smo se o svemu mogli dogovoriti. Mislim da je tome bilo tako jer su roditelji shvaćali da je meni do njihove djece izrazito stalo. S druge strane, to je bio moj problem jer vrlo emotivno proživljavam sve što se učenicima događa. Razrednik nakon cijelog dana na poslu kući odlazi noseći sa sobom sve njihove probleme što je emocionalno za mene bilo prilično iscrpljujuće.

Prethodnih ste godina osim s učenicima velik dio vremena provodili s ostalim profesorima i djelatnicima škole. Kako ćete pamtiti odnose s njima?
Neki od njih su mi postali cjeloživotni prijatelji i sigurna sam da će se naši odnosi nastaviti razvijati bez obzira na to što sam otišla iz škole, a s nekima sam imala čisto kolegijalan odnos jer jednostavno ne možeš imati dobar odnos sa svih šezdeset ljudi. S nekim si bolji, a s nekim korektan. Šarolik je to kolektiv, to su vrlo snažne i zanimljive osobnosti i sigurna sam da će svatko u toj zbornici naći osobe koje će baš njemu odgovarati.

Foto: prof. Ivana Črnelč, Leonarda Litva