INTERVJU S MATURANTIMA GENERACIJE

Učenici Fran Košpić (4. E) i Vjekoslava Margetić (4. F) ove su školske godine zbog svojih iznimnih rezultata izabrani za maturante generacije. S Vjekoslavom i Franom razgovarali smo nakon završetka 4. razreda.

Kakav je osjećaj biti proglašen maturantom generacije Klasične gimnazije?

VJEKOSLAVA: Nekako spontano naginjem životu u skladu sa sokratovskim načelom umjerenosti pa nemam naročitu reakciju. Iznimno su me raznježile i usrećile čestitke profesora i kolega te sam zahvalna što sam zbog četverogodišnje suradnje s njima od većine smatrana zaslužnom za tu čast.

FRAN: To je zaista poseban osjećaj. Ne mislim samo na prvotnu reakciju kad čuješ da si upravo ti proglašen maturantom generacije i učini ti se kako je Sunce stalo baš iznad tebe, mislim i na onaj osjećaj kasnije kada shvatiš da si i dalje sretan zbog tog svojevrsnog priznanja za uložen napor, odgovornost i sve dobro koje si se trudio činiti protekle četiri godine, ali da si bez obzira na sve i dalje onaj isti Fran – prije i poslije proglašenja. Mislim da u tome i jest bit svega – biti ono što jesi bez obzira na to hoćeš li zbog toga biti pohvaljen ili nećeš, hoće li netko prepoznati ono što radiš ili ne… Osobno ne volim kada nekoga za ono što radi motivira natjecateljski duh ili se zbog svojih postignuća smatra boljim od drugih. Zato me ovo proglašenje maturantom generacije istovremeno i prizemljuje te nameće misao kako su svi učenici, zapravo, učenici generacije.

KLASIČNA IMA ONO NEŠTO

Kako gledate na svoje obrazovanje u Klasičnoj?

FRAN: Obrazovanje u Klasičnoj jedinstveno je. Pružilo mi je „ono nešto“, nešto posebno što ću cijeli život nositi sa sobom kao predivan dio odrastanja. Obrazovanje koje nudi Klasična širokog je spektra i kao takvo zahtijeva trud, ali i volju kako bi se razumio spoj „starog“ i „novog“. To je bilo nešto što sam volio – tu istovremenu lakoću i ozbiljnost kojima su nam profesori prenosili znanje. Svi predmeti na neki su način bili povezani i upravo to povezivanje znanja koje dovodi do novih zaključaka i otkrića veselilo me u ovoj školi. Prije svega bilo je to razumijevanje, a ne štrebanje golih informacija za ispite. Svime time Klasična je gimnazija škola koja mi je pružila takvo korisno, široko i upotrebljivo obrazovanj

VJEKOSLAVA: Avanturističko, korisno i zanimljivo putovanje spoznaja unutar i izvan akademskog smisla. Gledam Klasičnu kao mjesto za koje sam vezana i kao odličan primjer da riječ σχολή označava i doklicu/mir koju sam tamo znala pronaći.

Kako su ove četiri godine u školi utjecale na vas?

VJEKOSLAVA: Svakako pozitivno, uz potvrdu da nisam mogla izabrati bolju školu. Spoznala sam da ne tratim vrijeme radeći nešto do čega mi je stalo (tj. nešto „nebitno”), da nisu važne ocjene ili priznanja, nego iskustva i spoznaje. U odnosu na prethodnu sebe (iz OŠ i 1. r.) komunikativnija sam, manje učim, manje se živciram i u svemu naizgled lošem nalazim neku vrijednost. I dalje sam vrlo samokritična i nemam vjere u svoje sposobnosti, no počela sam se pomalo tolerirati (iako se gotovo svaki dan sjetim kako mi je jedina greška na inicijalnom ispitu iz latinskoga bila lapsus calami u vidu -um umjesto -uum u G mn. četvrte deklinacije). Uglavnom, naučila sam gledati stvari iz više kutova i posložiti prioritete na korisniji način. Također moram zahvaliti majci i sestri (veteran Klasične) koje su morale podnositi učestale drame moga obrazovanja (i unaprijed se ispričati za one buduće).

FRAN: Kad bih rekao da mi je više nego žao što odlazim iz ove škole, malo bih rekao. U Klasičnoj sam doslovno odrastao četiri godine. Osim znanja i vještina koje sam stekao, stekao sam i divne prijatelje među učenicima, ali i među profesorima. Nedostajat će mi posebna atmosfera ove škole koju su stvarali upravo ljudi koji su bili oko mene sve ove godine. U Klasičnoj sam osjetio snažnu crtu humanizma koja se provlačila kroz sve što sam radio. Uživao sam u slobodi kreativnog izražavanja, a kada je trebalo riješiti neki problem, otkrivao bih i talente za koje nisam ni znao da ih imam. Ovdje sam razvio i zdravu dozu samopouzdanja koje sam primijetio i kod mnogih drugih učenika, a koje se vodi snažnim načelom: „Poštuj druge.“ Smatram da je danas pravo bogatstvo biti na izvoru pravih vrijednosti koje nam svima pomažu da budemo kvalitetne osobe.

O POKRETANJU ČASOPISA, ŠKOLSKOM BENDU, NATJECANJIMA I INIM STVARIMA

Izdvojite događaje i osobe koje ćete posebno pamtiti.

FRAN: Težak zadatak. Kao poseban izazov istaknuo bih pokretanje školskoga časopisa Mi. Zapravo, sjećam se da sam prije dvije godine samo želio fotografirati za školu, ali onda sam nenadano zaplivao dubljim vodama novinarstva. Zahvaljujući entuzijazmu prof. Črnelč, koja je imala viziju i pokretačku energiju, uspjeli smo u kratkom vremenu pokrenuti časopis učenika Klasične gimnazije u digitalnom izdanju, koji je i ove godine predložen za državnu razinu smotre LiDraNo. Od samoga pokretanja do danas tu je bilo jako mnogo posla, ali nikada nisam osjetio da mi je za časopis bilo što teško napraviti. Posebno me raduje što smo u rad časopisa uspjeli uključiti i veliki broj učenika i time širiti klasičarski duh koji se osjeća upravo u takvim projektima.

Kako u glazbi nalazim posebnu radost, moram izdvojiti i naš mali „školski“ bend koji je nastao gotovo slučajno uz potporu profesora Tomića i Nikića. Nikad neću zaboraviti naše probe i nastup na Večeri poezije kada su profesori pokazali kako su veliki ljudi i kako su spremni na suradnju s učenicima svirajući za njih i s njima.

Maturalac u Grčkoj također će mi dugo ostati u sjećanju. Tih deset dana putovanja vrlo je teško ukratko opisati, ali pokušat ću sve sažeti u jednu rečenicu: Neprocjenjivo životno iskustvo začinjeno pozitivnim emocijama. Nije isto posjetiti Grčku kao turist i posjetiti Grčku nakon što si tri godine upoznavao povijest i kulturu te zemlje, a ujedno se ponosiš i znanjem starogrčkoga jezika i to još u društvu prijatelja s kojima možeš dijeliti tu radost.

Bilo je u ovom proteklom vremenu još jako mnogo situacija o kojima bih mogao mnogo pričati, ali možda nekom drugom prilikom o komičnim, ali i dramatičnim situacijama u razredu, o nesebičnosti prijatelja s kojima sam dijelio učionicu, o profesorima koji su na domišljate načine odgovarali na naša pitanja i tako osvajali naše povjerenje… Da, dugačka je to filmska traka koja bi se mogla odvrtjeti unatrag i prikazati prekrasan film o mladosti i svemu lijepom i onom (u mnogo manjim količinama) manje lijepom što ona donosi. I na samom kraju tog filma velika zahvala svim profesorima s kojima sam na bilo koji način surađivao i koji su me svaki na svoj način obogaćivali znanjem, savjetima, podrškom… Zahvala i svim učenicima na svim lijepim trenucima koji su mi boravak u školi i izvan nje učinili zabavnim, zanimljivim, važnim.

Ali ono bez čega ovaj intervju i sve što sam živio u ovoj školi ne bi bilo potpuno moj je razrednik, prof. Alen Orlić. Cijelo ovo vrijeme on je bio konstanta moje sigurnosti i uvjerenja da je ono što radim, bez obzira na ishod, nešto dobro i vrijedno truda. Od samoga početka bio je uz mene kada bih predložio neki projekt, hrabrio me da ideju razrađujem do njezina vrhunca, uvijek ga je zanimalo kako napredujem i kako mi može pomoći… Jednostavno, uvijek je bio ovdje kao svijetla točka puna razumijevanja i ljudskosti što neizmjerno cijenim i što će mi kao model ponašanja uvijek biti uzor. Prof. Orlić pokazao mi je kako ustrajnost može biti jednostavna, i to uvijek svojom pravednošću i dobronamjernošću koju je pokazivao svima.

VJEKOSLAVA: Na ovo bih pitanje mogla dugo odgovarati jer je svako poznanstvo važno na svoj način te je bilo mnogo zanimljivih događaja. Posebno mi je drago što sam dio Andrićevih Aseva jer je u tom razredu bilo pregršt zanimljivih i živopisnih osoba. Pamtit ću komentare kolega Maričevića i Smrekara, ekipe koje su kartale belu, ovisnost o šahu kolega Pavelića i Vidakovića te o križaljkama kolegice Mojzeš (i njezinu socijalnu inteligenciju te talent za pisanje), modnu stručnost kolegica Bulaić (talent za slijepu kartu i drug za vježbanje matematike), Javorić (racionalna i dobra kao što je lijepa), Mikuš (najdraža prijateljica i zabavna osoba), Sablić i Šušak (koja je znala govoriti što većina misli poput „Jugo je…”) te kolege Tome Tolja (najdraži prijatelj i homo universalis te vrlo zanimljiva osoba). Divim se radnoj etici i organiziranosti kolegica Lovrenčić (odlična pamćenja i pažnje za detalje), Lončarić (ozbiljna stava, ali jedinstvena smisla za humor), Radić (εύκοσμος umjetnica zarazna smijeha) i Rapaić (koja je držala razred informiranim o novostima u politici i obrazovanju), kolegu Srbljanina pamtim kao life of the party i Horvatića kao fusbalšpilera. Kolegica Sedmak jedna je od najzanimljivijih osoba koju znam bez koje sati engleskoga ne bi bili isti, a kolega Porga Tolj razredni informatičar i virtuoz za povijest općenito realnoga stava. Pamtim i prošlogodišnjega maturanta generacije – zabavnog i pametnog Luku Šopa s kojim sam ostala u kontaktu. Profesori Budimir (koji je učinio da gledam radijatore kao umjetnička djela), Kunjko, Krajinović i Fröbe uz velik su trud tumačili široke slike znanja, a sati profesora Mirt Puškarić, Čuture, Funduk, Peruška i Kovačev bili su kaotično zabavni. Koncepte izvan okvira svojih predmeta osim već navedenih istaknuli su profesori Petrinjak (čije će riječi dugo ostati sa mnom), Nikić, Šupe Družetić i Lučić. Profesori Andrić i Pavić najljepše su pisali i crtali po ploči, a profesorice Kapetanović i Ćurković pomogle su da „preživim” predmete s kojima sam imala problema. Iako mi nisu predavale, s profesoricama Franić, Sladoljev, Cacan, Stepinac i Martinović rado bih popričala. Ukratko, svaki bi mi dan bilo jako drago pozdraviti tetu Nadicu, poslušati profesore i surađivati s kolegama.

U kojim ste aktivnostima, projektima i natjecanjima sudjelovali?

VJEKOSLAVA: Drugi razred bio je početak mojega sudjelovanja na natjecanjima sa županijskim razinama iz hrvatskoga i engleskoga. U 3. razredu to su bila državna natjecanja iz latinskoga i grčkoga te županijska iz biologije i hrvatskog. U 4. razredu plasirala sam se na županijska natjecanja iz hrvatskoga, likovnoga i biologije, no nisu se održala; sudjelovala sam na školskom natjecanju iz kemije, županijskom natjecanju iz engleskoga, LiDraNa i filozofije te sam trebala sudjelovati na državnom iz latinskoga i grčkoga. Sudjelovala sam dvije godine u provođenju Dana otvorenih vrata, sudjelovala sam u MAT ligi prošle godine s raznim učenicima i ove godine s kolegom Benčićem, glumila sam prošle godine u predstavi Ćelava pjevačica pod vodstvom prof. Budimira. Ta nas je predstava ove godine dovela do županijske razine LiDraNa.

FRAN: Već sam spomenuo kako je jedan od najambicioznijih projekata u kojima sam sudjelovao u Klasičnoj gimnaziji bilo pokretanje (a kasnije i uređivanje) školskoga časopisa Mi. Sudjelovao sam na brojnim natjecanjima iz znanja, u 1. razredu natjecao sam se na županijskoj razini Natjecanja iz geografije, u 3. razredu županijskom Natjecanju iz hrvatskoga, dvaput sam se natjecao na županijskim razinama engleskoga (u 2. i 4. razredu) i logike (u 3. i 4. razredu), a svake sam godine sudjelovao na smotri LiDraNo sa sve većim brojem radova. Moji su literarni radovi više puta bili predloženi za državnu razinu smotre, školski je časopis, čiji sam bio glavni urednik, od svog nastanka u digitalnom obliku svake godine bio predložen za državnu razinu smotre, a za ovu šk. god. želio bih istaknuti i radioigru u čijem su snimanju sudjelovali učenici mojega razreda. Ideju za tu radioigru dobio sam inspiriran stvarnim matematičkim „mukama“ svojeg razreda, ali i prijedlogom razrednika da se okušam i na tom polju. I radioigra je također predložena za državnu razinu smotre LiDraNo.

Tri godine sudjelovao sam i na natječaju Po(e)zitiva Škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju, a ove godine moja je pjesma Ona i grad uvrštena u zbornik toga natječaja kao pobjednička.

U sklopu novinarske skupine napisao sam mnoge novinarske tekstove, fotografirao toliko događaja da sam se odavno izgubio u brojenju, režirao, snimio i montirao videoreportaže kojima je svrha predstavljanje fakultativnih aktivnosti i predmeta u Klasičnoj, a ove sam godine u digitalnom obliku sudjelovao i u predstavljanju same novinarske skupine osmašima.

I već spomenuti bend koji smo pokrenuli kolega Borna Srbljanin i ja s profesorima mogao bi se smatrati jednim projektom. Uz podršku prof. Orlića autor sam naslovnica prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg Godišnjaka.

Drago mi je što sam velikom većinom projekata u kojima sam sudjelovao mogao pridonijeti širenju jedinstva između učenika i profesora i potaknuti mnoge suradnje u budućnosti.

Nedavno je objavljeno da će se natjecanja koja su zbog koronavirusa otkazana u ovoj šk. god. održati u sljedećoj. Ako to doista bude tako i ako to bude vrijedilo i za ovogodišnje maturante, planirate li pristupiti tim natjecanjima?

FRAN: Ako se natjecanja budu održala, pristupit ću im. Bilo bi mi žao ne dovršiti ono što sam započeo početkom drugoga polugodišta ove zanimljive šk. god. Na natjecanja nikad nisam gledao natjecateljski, koliko god to ironično zvučalo. Volio sam ih zato što su me pojedini predmeti i gradivo natjecanja zanimali, a to je bila prilika da proširim svoje znanje.

VJEKOSLAVA: Ako bude tako, pristupit ću tim natjecanjima. Ionako sam ih pohađala iz razonode, znatiželje, poboljšanja koncentracije i nošenja s neuspjehom (za to nikad dosta rada). Taj mi se termin čini neobičnim za sve (osmaši koji žele dobiti bodove već će biti upisani u srednje škole i maturanti na fakultete) i nepotrebnim za maturante te mislim da bi s obzirom na okolnosti imalo više smisla ostaviti natjecanja otkazanima, no ako je učenicima toliko važno, neka bude, ionako me zanima kakve bi kritike dobio moj likovni rad.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

VJEKOSLAVA: Naučiti više o što više toga što me zanima, realizirati neke „umjetničke” projekte, biti na korist okolini. Nemam jasne planove jer je izblijedjela nekadašnja ambicija te mi se budućnost često čini apstraktnom, neizvjesnom konturom u gustoj magli. Planovi se najčešće ne ostvare na način na koji su zamišljeni pa je privlačnije skupiti snage da se u sadašnjosti da sve od sebe i pustiti da stvari odu svojim tokom, znatiželjno se nadajući dolasku na bolje mjesto.

FRAN: Možda bi bilo logično zaključiti da ću svoj životni put usmjeriti prema nečemu što je povezano s nekim od projekata s opsežne liste u gornjim odlomcima, no planovi mi nisu takvi. Sve što sam prije naveo pruža mi radost dok se time bavim neopterećen razmišljanjima o uspjehu ili karijeri, i upravo zbog toga što želim sačuvati tu radost ne želim da postanu nešto više od hobija. Pisanjem, snimanjem, montažom, glazbom želim se nastaviti baviti u slobodno vrijeme, ali vrijeme će pokazati što će biti od mojih planova.

Što biste poručili svojoj generaciji?

FRAN: Ne mislim da smo zbog onoga što smo ove školske godine doživjeli neka posebna generacija, ali mislim da smo suočeni sa svime što se oko nas događalo i međusobnom suradnjom sve vrijeme našeg školovanja pokazali da klasičarski duh svakako postoji i da nam je svima drago što smo upisali ovu školu i što smo bili dio još jedne jedinstvene generacije.

VJEKOSLAVA: Jedinstvena smo generacija po više toga pa smo i skupili više iskustava, što je prilično korisno.  Postupajte odmjereno tako da mislite na druge, no ne zaboravite na sebe. Želim vam sreću da pronađete što god vam treba da budete zadovoljni životom!

Poručite neodlučnim osmašima zašto trebaju upisati Klasičnu!

VJEKOSLAVA: Poznavanje klasičnih jezika uvelike olakšava razumijevanje mnoštva pojmova, pospješuje elokventnost i razumijevanje drugih jezika – usvojit ćete vokabular uz koji ćete više prepoznavati i zaključivati nego učiti. Uz to, imamo zadovoljavajuća predavanja iz svih predmeta, bez obzira na to jeste li društveni ili prirodni tip (ili ste neodlučni). Ne garantiram da se nećete susresti s nečime što smatrate nepravdom, pretpostavljam da to pomaže jačanju karaktera. Subjektivno mogu reći da su mi godine u Klasičnoj bile predivne, a objektivno da program obuhvaća opulenciju znanja koju prenose sposobni djelatnici. Samo je jedna Gymnasium Classicum Zagrabiense te nema razloga da ne budete ponosni ako je izaberete za svoj drugi dom!

FRAN: Uvijek mi je bilo zanimljivo kako Klasična nudi nešto za svakoga. Ona pruža jako širok spektar znanja. Koliko god neki za latinski i starogrčki govore da su „mrtvi jezici“, ti jezici žive u velikom broju drugih jezika, a toga možda nisi ni bio svjestan. Učenje klasičnih jezika može bitno olakšati učenje drugih stranih jezika. Još me uvijek ispuni osjećaj tihog oduševljenja kada u „svakodnevnoj“ riječi otkrijem korijen latinskog ili grčkog jezika, a to govorim kao netko tko svoje obrazovanje planira nastaviti u STEM području. Na Klasičnu gimnaziju ne treba gledati kao na školu sa zastarjelim programom jer klasičarski program može konkurirati i u STEM području, možda ne količinom informacija, ali svakako nečim što smatram puno važnijim od suhoparnih informacija: Klasična gimnazija daje ti dobar temelj da postaneš kvalitetna osoba, a usput te nauči učiti i tako te priprema za daljnje obrazovanje i cijeli život. I da, na kraju, kada postaneš klasičar, nemoj školom prolaziti kao da prolaziš kroz neki usputni životni hodnik. Stvaraj energiju koja je potrebna za prave vrijednosti, budi slobodan za stvaranje nečega što niti jedno vrijeme ne mijenja, nego samo potvrđuje.