Promjena plana
Maturalac moje generacije klasičara bio je pogođen koronom koju sam već toliko puta spominjao u ovakvim radovima da mi je zlo kada to napišem. Umjesto uobičajena dva tjedna u Grčkoj za vrijeme ljeta dobili smo tri i pol dana u Puli u ranom travnju. Dani koje bismo inače provodili na plaži kupajući se u toplom moru i razgledavajući predivne grčke lokalitete i zanimljivosti o kojima slušamo četiri godine, bili su osuđeni na razgledavanje istarskih lokaliteta koje je većina već vidjela. Ne zvuči baš zabavno. Na svu sreću, mi smo maturanti, neki su od nas buntovnici bez razloga, pa smo odlučili iskoristiti putovanje u Istru (10. – 13. travnja) najbolje što smo mogli.
Zabava na prvom mjestu
Plan je bio da plana nema, ali ima cilja: cilj je bio da pravila nema, a zabave ima. Članovi takozvane „najopasnije“ ekipe bez kojih bi ovaj maturalac bio puno dosadniji nego što je bio činili su sljedeći učenici: Filip Ivanić, Mate Kožul, Andrej Đurov, Ivan Korunić, Luka Bono Pavičević i Domagoj Cerin (ja). Nažalost, Bono nije išao na maturalac pa nas je bilo samo petero, no pridružio nam se Hrvoje Matej Lešić iz E razreda koji je popunio tu prazninu.
Tako smo prvi dan u busu na zadnjih pet sjedala rastvorili koku, koju sam ja pekao isti dan u pet sati ujutro zajedno s mlincima i napravili si poštenu gozbu za doručak. Nakon jela počela je zezancija uz glazbu koja je trajala sve dok nismo pustili pjesmu Zeko i potočić u stilu Čavoglavih, kada nam je zvučnik bio oduzet.
Pravila ne postoje
Dolaskom u hotel prva reakcija bila je gađenje, a nakon što su iznesena pravila poput: „Ne smijete biti u tuđim sobama!“, „Nema kupanja!“ i „Nema izlaska iz hotela!“ , još veće gađenje. Naravno, nama ni ikome drugom to nije ništa značilo. Tako smo nakon što smo se smjestili u sobe koje su se raspadale, Ivan, Filip, Mate i ja odmah uputili na kupanje, a kasnije nam se pridružila i Nora. U jednom trenutku, spuštajući se niz puteljak koji je vodio do plaže, Ivan mi je viknuo: „Cerine, Črna!!!!“ , na što sam ja uzvratio: „Di!?“ „U kafiću!“ rekao je Ivan. Polako sam se počeo spuštati stepenicama škicajući kroz grmlje u kafić i pokušavajući naći profesoricu. Spustio sam se do kraja stepenica i izašao na plažu, a profesorici nije bilo ni traga. „U redu je, nema je!“ viknuo sam ekipi i nonšalantno se uputio prema moru. „Cerineeee!!“ opet je uzviknuo Ivan „Črnaa!“ Okrenuo sam se i doista, profesorica je sjedila u kutu kafića koji sam maloprije detaljno pregledao. I dalje ne znam kako je nisam primijetio prvi put. Signalizirala nam je da dođemo. Hodajući prema kafiću već sam računao za koliko ću sati otprilike biti u Zagrebu.
Sjeli smo nerado za stol, čekajući da čujemo kaznu. No na naše iznenađenje profesorica nas je dočekala s osmijehom i ponudila nas pićem. Dobili smo žute kartone, ali i kompromis: uz odobrenje roditelja ipak smo se smjeli okupati. More je bilo toplo prvih pet sekundi, nakon čega bi cijelo tijelo utrnulo. Najbolja tehnika bila je samo utrčati unutra što smo svi i napravili. Isto kako smo utrčali htjeli smo i istrčati, ali ponos nam je bio prevelik za to pa smo se odlučili još malo smrzavati.
Disko
Noći smo provodili u disku koji je bio u sklopu hotela. Mi smo naravno došli prvi u njega i iskoristili priliku da radimo što hoćemo. Najbolje je bilo gledati lica drugih koji su dolazili u klub u nadi da se zabave samo da bi otvorili vrata, vidjeli nas da plešemo bez majica na 50 centa, okrenuli se za 180° i otišli natrag u apartman. S vremenom je došlo više ljudi i počela je zabava koja je trajala svaku noć. Zadnju noć u disku bili su i maturanti iz Zadra s kojima smo Ivan, Andrej, Mate i ja pokrenuli mali navijački rati koji su razrednice zaustavile te nas poslale van iz diska, iako smo mi ionako već bili na izlazu. Nekim čudom na kraju smo otišli s njima na piće i dobro se zabavili.
Nismo došli radi razgledavanja
Posjetili smo Pulu, spilju Baredine, Poreč, Brijune i Muzej Apoksiomena na Malom Lošinju. Iskreno, nisam obraćao previše pozornosti na lokalitete koje smo obilazili jer voditelj nije bio baš zanimljiv i svakim vicom koji bi ispričao bio mi je sve manje drag. Mogu samo reći da su mi najdraži bili Brijuni, iako smo svi bili preumorni za njih, a Titova papiga ponovno me razočarala. Poznata je po tome što zna prostačiti, ali tijekom moja oba posjeta Brijunima nijednom nije rekla ništa. Ali i pored umora uvijek je zanimljivo vidjeti sve životinje u safariju i jedan od najljepših i najstarijih terena za golf u Europi. Moram spomenuti i Eufrazijevu baziliku. U njoj bilo nam je dano slobodno vrijeme za razgledavanje zvonika i bazilike. Većina je odmah otišla na zvonik gdje je naravno bilo i zvono koje je meni bilo jako primamljivo. Jedan učenik otkrio je kako se zvono može udariti čekićem u njemu i poželio je to napraviti, ali se na kraju nije usudio, na što sam je pomislio: „U redu, ako neće on – ja ću.“ Udario sam zvono koje je snažno odzvonilo. Na moju nesreću ravno pored mene stajala je razrednica koja se strašno naljutila na mene: pogledala me kao da će me baciti sa zvonika. Nisam ni čuo što se izderala na mene jer sam u glavi već pobjegao odande. Taj incident je meni, a i svima ostalima, naravno bio jako smiješan.
Bolje išta nego ništa
Po povratku u Zagreb sve nas je pogodio lagani osjećaj depresije jer je tako brzo sve prošlo. Ne samo maturalac nego i srednja škola. Svi smo dobili želju za puno češćim druženjima i izlascima. Otkako sam se vratio s putovanja, skoro svaki dan proljetnih praznika proveo sam vani na kavama s ekipom iz razreda te već planiramo zajedničko ljetovanje. Sve u svemu, maturalac je bio dobar provod, ali je bio prekratak te se nadam da će sljedeća generacija već imati normalni maturalac.
FOTO: Ivana Črnelč
