KASANDRIN SINDROM I ALARMIZAM dvije su strane iste medalje: dok aktivisti upozoravaju na kobne opasnosti, „nevjerni Tome“ negiraju ozbiljnost situacije u kojoj se današnji svijet nalazi. 

Razvojem tehnologije i umrežavanjem svijet danas gubi granice kakve je imao prije dvadesetak godina. Povezanost gradova, zemalja i kontinenata stvarna je dimenzija kroz koju svaki pojedinac može podjednako doprinijeti razvitku, ali i urušavanju socijalnih, ekonomskih i ostalih procesa koji su neodvojiv dio civilizacije u kojoj živimo. Informacije se stvaraju u raznim oblicima, no bez određenog stupnja medijske pismenosti lako je zalutati u svijetu koji nudi dezinformacije i nameće određene stavove. Osobito su kritična skupina mladi koji su izloženi neistinama i nametanju mišljenja. Upravo je zato zabrinjavajuća činjenica da u nedavnoj reformi školskog sustava medijska pismenost nije zastupljena u dovoljnoj mjeri. Jedino što mladima preostaje jest samostalno snalaženje u medijskom prostoru.

I školski štrajk može biti svjetski pokret

Greta Thunberg imala je 15 godina i nije ni slutila koje će sve događaje pokrenuti njezin izostanak iz škole. Akcija Školski štrajk za klimu, usmjerena prema švedskoj vladi koja je u njezinoj zemlji trebala smanjiti emisije ugljičnog dioksida, najvećim je dijelom prezentirana javnosti putem društvenih mreža te je tako privukla pažnju svjetskih medija. Te iste, 2018., godine Gretina kritika društva i vapaj za promjenom načina života trgnuo je tisuće mladih iz cijeloga svijeta koji su odlučili svakog petka izostati iz škole i zahtijevati promjene u očuvanju okoliša. U travnju 2019. Greta je govorila pred zastupnicima Europskog parlamenta, a u rujnu u Ujedinjenim narodima. Njezina upornost i hrabrost dovele su je u žarište pozornosti. Međutim, bez društvenih mreža kojima se širila ideja o pokretu školaraca za bolje sutra i bez uključivanja medija, koji su u njezinoj mladosti i čvrstim uvjerenjima prepoznali originalnost, Gretina bi borba vjerojatno ostala samo u granicama Švedske. Bez podrške iz cijelog svijeta možda bi s vremenom i posustala.

Kasandrina tuga

Unatoč tome što je Greta postala svjetski poznata, njezina poruka koja je trebala protresti moćnike rasplinula se u trenutku kada je riječ trebala promijeniti svoju formu i postati djelo koje konkretno rješava problem. Grč kojim se Greta obraćala onima koji mogu utjecati na promjene važne za zaštitu zemlje od uništenja nije uspio dočarati stvarnu sliku katastrofa o kojima je govorila. I vijest o Gretinu govoru na tom mjestu ispunila je svoju misiju: zavjesa je spuštena, a u mislima ostaje samo gorak okus upozorenja.

To što se dogodilo Greti podsjeća na ono što se 1930-ih dogodilo Churchillu. Iako je bio uvjeren da će Hitler iskoristiti prvu priliku za oružani napad, njegovi suvremenici smatrali su da pretjeruje i da se takvo što neće dogoditi. I u Gretinu i u Churchillovu slučaju razaznaju se iste boje Kasandrine tuge. Kasandrin sindrom nazvan je po Kasandri, kćeri trojanskog kralja koja Apolonu nije uzvratila ljubav te je zbog toga bila prokleta tako da njezinim proročanstvima nitko ne vjeruje. Predvidjela je uništenje Troje, ali nije ga mogla zaustaviti. Isto danas doživljavaju mnogi ekolozi koji predviđaju dramatične klimatske promjene, kao što je nepovratno zagađenje, ali to ne mogu spriječiti.

Zidovi straha

Kao da se upravo iz tog sindroma, izmučen dokazivanjima i željan pažnje, izrodio alarmizam: pretjerano upozoravanje na stvarnu ili zamišljenu prijetnju, kao što je, naprimjer, povećan broj smrtnih slučajeva od zaraznih bolesti. Iako takve vijesti mogu dovesti do iskrivljena pogleda na stvarnost, one su svakodnevne. Tako posljednjih dana čitamo kako se Kinom širi opasan virus zbog kojeg su već dva velika grada postala najvećim karantenama u povijesti čovječanstva. Jedan od nadnaslova u novinama glasio je jednostavno PANIKA. Korona virus već se proširio i drugim državama, prešao je na druge kontinente. Takva vijest podiže zidove straha, izaziva tjeskobu nametanjem pitanja o tome prijeti li čovječanstvu pandemija.

U redovitim se razmacima pojavljuju alarmantni naslovi koji ne ostavljaju prostor za bezbrižnost. Naslovi poput RAT PRED VRATIMA ili ZVECKANJE ORUŽJEM SVE GLASNIJE ne otkrivaju sve činjenice potrebne za potpunu sliku o krizi. Ubrzo svi javljaju o tome da su svjetski vođe uložili napor da pospreme svoj nered, ali u zraku do sljedeće alarmantne vijesti ostaju tjeskoba i nemir, čvrsti zidovi straha podignuti u trenutku slušanja vijesti o tome kako je TREĆI SVJETSKI RAT REALNA PRIJETNJA. Tako se malo-pomalo stvara nova realnost, ona moguća, ona koja se nije dogodila, a možda i neće, dok ona stvarna, koja se još uvijek može popraviti, ostaje neotkrivena.

Tvornice mišljenja

Danas se 80 % medijskog prostora cijelog svijeta nalazi u rukama samo nekoliko velikih korporacija koje s pomoću medija upravljaju javnim mnijenjem. Ako je davne 1945. zbog medijske propagande aktualne politike svega 5 % Amerikanaca smatralo da atomsku bombu nije trebalo upotrijebiti, što tek danas, kada je moguće da u jednom jedinom trenutku tisuće ljudi usvoje neistinu, mogu učiniti mediji?

Više na prstima tvoraca „istine“ ne ostaje crna, tiskarska boja. Prenositelji informacija koji danas bez pitanja ulaze u dnevne boravke ispunjavaju svoju svrhu: proizvodnju uvjetovanog mišljenja. U svijetu umjetnih spektakala ne postoji odgovorna osoba za širenje poluistina jer je svatko sam odgovoran za ovisnost o adrenalinu koja se budi pri čitanju ili slušanju senzacionalističkih vijesti. Računajući na to, mediji privlače publiku naslovima poput: 290 NUKLEARNIH BOMBI ČEKA LANSIRANJE – NA RUBU SMO RATA. U tome je trenutku već zaboravljena prethodno objavljena bombastična vijest: APOKALIPTIČNI PRIZORI: VULKAN NA FILIPINIMA POČEO IZBACIVATI LAVU. Nekoliko dana kasnije, nakon što su znanstvenici upozorili da aktiviranje tog vulkana može izazvati globalno zahladnjenje, o vulkanu na Filipinima više nema ni riječi.

Kada sjena postane stvarnost

Suvremeni čovjek postaje čovjek mase koji se aktivira samo njezinim kretanjem. Kao u Platonovoj spilji cijeli se život ljudima predstavljaju samo sjene stvarnih događaja i pojava. Prikazuje im se istina koju je uobličio netko tko smatra da je ima pravo na sebičan način prezentirati. No izlaskom iz spilje ljudi stječu slobodu – ideal kojemu čovjek teži oduvijek, ideal koji zaslužuje i za koji se vrijedi boriti. Potrebno je malo kritičnosti da bi čovjek izašao iz spilje, tj. da bi se sagledala stvarna slika svijeta, a ne ona koju predstavljaju mediji.

Očito je da mediji utječu na živote, kako mladih tako i odraslih, u puno većoj mjeri nego što su oni toga svjesni. Zato je potrebno raditi na boljem razumijevanju medijski posredovane stvarnosti. Ono što medijska pismenost donosi jest kritičko razumijevanje i vrednovanje sadržaja. Mediji sami po sebi nisu ni dobri ni štetni. Doprinose napretku, a istodobno mogu biti izvor strahova. Kako utječu na nečiju svijest ovisi o znanju i vještinama kojima im se pristupa.

IZVOR FOTOGRAFIJA: canva.com