Od 14. do 21. travnja u kinu Kaptol Boutique Cinema održavao se jubilarni 20. ZagrebDox.
Dvadeseti rođendan ZagrebDoxa
Tradicija održavanja ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma, seže u daleku 2005. godinu te je svoj dvadeseti rođendan festival slavio prikazivanjem filmova s nekih od najvećih svjetskih filmskih festivala. Zaljubljenici u dokumentarni film mogli su birati među brojnim filmovima i pronaći razne naslove koji potiču gledatelja na upoznavanje i promišljanje o svakodnevnim događanjima ljudi različitih kultura. Na ovom inspirativnom festivalu u pomalo kaotičnoj organizaciji u kojoj je sudjelovalo 50-ak volontera, imali su priliku sudjelovati i učenici Klasične gimnazije. Volonterstvo je bilo namijenjeno svima koji pokazuju zanimanje za bilo koje područje rada u filmskoj industriji. Uz puno uloženog truda i dobre volje Festival je bio prepun gostiju iz kulturnih i filmskih krugova. Na otvorenje Festivala došla su mnoga poznata lica poput gradonačelnika Tomislava Tomaševića, raznih pripadnika političkih stranaka, državnih sportskih reprezentativaca, televizijskih voditelja, i najvažnije, autora prikazanih filmova koji su došli sa svih strana svijeta. Veliki broj projekcija bio je rasprodan i publika je svojim glasovanjem na kraju odabrala favorite.
Nagrađeni filmovi
Tako su prema glasovima publike prvih pet mjesta zauzeli filmovi: Jedina zemlja (Basel Adra, Hamdan Ballal, Yuval Abraham, Rachel Szor), Lijepi i dragi ljudi (Igor Mirković) , Ja sam netko (Jamillah van der Hulst), Uspon i pad Johna Galliana (Kevin Macdonald) i Grand prize (Anja Koprivšek).
U nedjelju, 21. travnja, proglašeno je devet najboljih (nagrađenih) filmova, od kojih je Veliki pečat za najbolji film iz Međunarodnog natjecateljskog programa žiri dodijelio filmu Četiri kćeri redateljice Kaouther Nen Hania iz Tunisa. U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat dobio je film KIX Dávida Mikulána i Bálinta Révésza realiziran u mađarsko-francusko-hrvatskoj koprodukciji.
O nagrađenom filmu Četiri kćeri
Film Četiri kćeri pogledali smo u jednom dahu zbog neizvjesne i napete situacije u kojoj se našla protagonistica Olfa sa svojom djecom. Radnja započinje u Saudijskoj Arabiji gdje majka Olfa protiv svoje volje ulazi u brak, ubrzo se rastaje i sama odgaja kćeri. Često dolazi u sukobe sa svoje dvije starije kćeri, Rahmom i Ghofrane, zbog njihove svojeglavosti i sklonosti konfliktnom ponašanju, dok su dvjema mlađima, Eyi i Tayssir, starije sestre životni uzor. Zbog neimaštine i slabih životnih uvjeta, odselile su se u Libiju planirajući zaraditi dovoljno novca za ugodan život. Unatoč trudu svih pet članica obitelji nisu dostigle cilj. Ipak najveći problem istaknuo se one večeri kada je Ghofrane pobjegla od kuće, a par dana kasnije i Rahma. Pridružile su se Islamskoj državi i osnovale nove obitelji. Majka, a osobito mlađe kćeri bile su shrvane i zatečene situacijom u kojoj su se našle dvije starije sestre. Završile su u zatvoru nakon jednog od terorističkih napada te im je 2023. godine kazna uvećana za dodatnih 16 godina. S Ghofrane u zatvoru živi i osmogodišnja kći. Majka i mlađe kćeri još uvijek se nadaju da će dvije sestre biti puštene na slobodu i očekuju njihov povratak.
Četiri kćeri balansira između dokumentarnog i igranog filma jer i u samom filmu vidimo proces snimanja, ali i završne kadrove. Također, bitno je naglasiti da dvije izgubljene starije kćeri glume profesionalne glumice.
Film je vrlo potresan i dok smo ga gledali, teško je ne osjetiti bol i tugu kroz koju prolaze Olfa, Tayssir i Eya. Osvještava nas o surovosti rigidnog odgoja, radikalizaciji mladih djevojaka i ekstremističkim pogledima na život koji su i u današnje „moderno“ vrijeme prisutni i vrlo opipljivi.
