Intervju sa Sergejem Žerajićem

Uoči nacionalnog dana gitare koji se obilježava 11. veljače svake godine razgovarala sam sa Sergejem Žerajićem, profesorom gitare na Rock akademiji u Zagrebu. Žerajić je čovjek koji glazbu i više nego razumije, on je prenosi generacijama gitarista koji dolaze. Čitateljima Časopisa MI pokušao je dočarati pogled na gitaru i glazbu općenito iz perspektive nekoga koga glazba oduvijek prati u stopu.

Glazba je oblik umjetnosti s kojom se čovjek susreće svakodnevno i shvaća je individualno: proživljava je, pohranjuje, osjeća te naposljetku stvara. Netko je razumije, a netko ne, no svejedno je konzumira.

Od kolijevke pa do nota

Rođeni ste u Sarajevu, što Vas je dovelo u Zagreb?

Da, rođen sam u Sarajevu davne 1979. godine. U Zagreb me, nažalost, dovode ratna zbivanja. 1994. godine kao izbjeglica samostalno sam usred rata došao kod svoje bake i tu
je za mene počela nova životna avantura.

Što ili tko je potaknuo Vaš interes za glazbom? Koliko ste godina tada imali?

Kako potječem iz glazbeno-umjetničke obitelji s majčine strane, od rođenja sam  „izložen” utjecajima umjetnosti, a glazbe pogotovo. Djed mi je bio akademski obrazovan vojni glazbenik – istaknuti jazz-trombonist. Ujak je bio gitarist, majka profesorica slikarstva, a stariji brat gitarist i pjevač. Vjerujem da sve počinje u obitelji, a da nešto ima i u genetici. I prije no što sam znao za sebe, glazbena je „influenca” bila u punom zamahu.

Koje ste glazbene škole pohađali?

Pohađao sam osnovnu Muzičku školu u Sarajevu gdje sam svirao klavir, a zatim sam u Zagrebu upisao Učilište za jazz i popularnu glazbu te sam započeo svirati gitaru. Obrazovanje sam nastavio u okviru brojnih seminara i radionica koje su se održavale u Hrvatskoj i Europi.

U osnovnoj glazbenoj školi pohađali ste sate klavira. Zašto ste kasnije odabrali gitaru i što Vas je motiviralo da svoje glazbeno obrazovanje nastavite u smjeru jazza i popularne glazbe?

Moj prvi izbor uvijek je bila gitara, ali kako u obitelji nije bilo klavirista, moj me stariji brat upisao na klavir. Godinama sam mu to zamjerao, no isplatilo se. Kasnije sam ostvario i osobnu želju te sam završio školu za gitaru. Gitaru sam već uveliko svirao kao četrnaestogodišnjak, a kasnije sam svirao i u raznim bendovima. Logičan odabir bila je jazz-gitara jer pruža najšire poznavanje instrumenta i glazbe.

Putovima glazbe

Kako je započela Vaša profesionalna glazbena karijera?

Već s trinaest godina snimio sam prvi spot u suradnji sa svojim bratom koji me već tada polako usmjeravao u svijet estrade. Sve kasnije su nadogradnje, jednostavno životni put …

Imate li glazbeni uzor, bend ili izvođača kojeg posebno volite?

Svaki čovjek ima neki uzor pa tako i muzičari…. Puno je imena koje bih mogao nabrojiti, ali definitivno bih izdvojio starijeg brata kao uzor za gitaru. Veliki Eric Clapton dugo je godina bio moj idol uz sve ostale gitarističke i glazbene heroje kao što su Jimi Hendrix, Stevie Ray Vaughan, B. B. King, Gary Moore, Dave Gilmour, Michael Jackson, Prince, Stevie Wonder, Aretha Franklin i drugi. Što se tiče bendova, lista bi bila dugačka: The Beatles, Rolling Stones, Queen, Whitesnake, Bon Jovi, Guns N’ Roses, Bijelo Dugme, Indexi…
Važno je da ste izloženi raznim vrstama i podvrstama umjetnosti i muzike tako da se s godinama oblikujete u jednog „muzičkog mutanta”.

Gdje pronalazite inspiraciju za stvaranje glazbe?

Inspiracija je svuda oko nas, samo je pitanje što vas pokreće i kako se vi ispoljavate kao
biće, kao osoba. Netko se ostvaruje kroz glazbu, a netko kao krojač ili slično.

Umjetnička svestranost

Gitarist ste i vokal Drifters Zg benda. Imate li u planu neke nove projekte u budućnosti, gaže i slično?

U svijetu glazbe projekti nastaju slučajno, namjerno, spontano i ako se krećete u tom krugu ljudi, sigurno će se izroditi neki projekt. Bitno je da živite za ideju te istražujete i osluškujete oko sebe.

Nastupali ste na 17. Samobor Jazz Festivalu. Kakvo vam je bilo to iskustvo? Biste li ga ponovili?

Za opis nastupa na bilo kojem festivalu sama je po sebi dovoljna riječ – FESTIVAL (proslava/ veličanje). Nastupanje na festivalu na kojem su renomirani glazbenici, skladatelji i aranžeri obogati vaše znanje, vještinu i u konačnici život, a i ostavljate nešto i društvu kao trag ili kockicu u mozaiku svog stvaralaštva. Nastupao sam više puta te bih nastupio ponovno, ali za to se dobiva pozivnica i treba je zaslužiti kao i sve drugo u životu.

Sudjelovali ste u stvaranju albuma nominiranog za Porin u kategoriji „Najbolji album etno glazbe”.  Kako je došlo do toga?

Kako sam svirao u ansamblu Singrlice, logičan razvoj događaja bio je da pozovu i mene kako bih snimio nekoliko pjesama za album. Izrazito se ponosim tim pjesmama jer sam se našao u društvu velikih glazbenika koji su sudjelovali u stvaranju tog albuma. Zasvirao sam bok uz bok sa svojim profesorom gitare Mariom Igrecom. Igrec je institut hrvatskog jazza. Zar to nije san svakog učenika, „balavca”, da zasvira s profesorima na albumima ili uživo kao ravnopravan član. Ipak to nešto govori, zar ne?

Nastavnik ste gitare na Rock akademiji u Zagrebu. Volite li podučavati?

Podučavanje bilo koje vrste privilegija je sama po sebi, a smatram da je cilj postojanja ostaviti trag iza sebe. Ljudi su najplemenitiji trag jer svaki učenik sa sobom ponese nešto vaše što ga prati kroz život. To nešto govori poslije i o vama…

Vaš brat Igor snimio je album pod imenom „Sto na sat”. Radili ste zajedno na tom projektu. Imate li u planu ponoviti suradnju s bratom?

Suradnja s bratom na nekom novom albumu velika mi je želja, ali kada će se dogoditi i u
kojem žanru ili obliku – pitanje je. Ali uvjeren sam da će je biti.

Može Vas se vidjeti čak u dva filma,  „Balkansko trojstvo” i „Punim plućima”. Kako to da ste se upustili i u glumačke vode?

Kako sam pogledao mnoštvo filmova, a film je kao grana umjetnosti usko povezan s glazbom, „drznuo” sam se okušati i u tome. Svako iskustvo dobro dođe. Još ako film pokupi neke nagrade, a vi ste sudjelovali u njemu, znak je da ste zadovoljili kriterij i probili još jednu barijeru. Bina i koncert isti su kao film – samo se odvijaju uživo, nema ponavljanja scena.

U kojem se dijelu svoga posla najviše pronalazite?

Najviše se pronalazim kao netko tko će mladima pokazati put ispravnosti, usaditi životne vrijednosti i pokazati da je umjetnost emocija. Ako uspijem u tome i jednom vidim te ljude uspješne – to će mi biti najveća nagrada. Zasadimo li samo jedno „drvo” učinili smo jako puno, a uspijemo li zasaditi „šumu” – to je doista ogroman životni uspjeh.

FOTO: privatna arhiva Sergeja Žerajića; naslovna fotografija: canva.com