4.4 C
Zagreb
Utorak, 29 studenoga, 2022

Od riječi do (zlo)djela

Komentar na obezvređenje žrtava holokausta

Stotine prosvjednika okupile su se 31. listopada ispred zgrade parlamenta australske savezne države Viktorije i protestirale zbog uvođenja obaveznog cijepljenja i prijedloga zakona o upravljanju pandemijom, koji je predložila regionalna vlada Danijela Andrewsa. Snimka prosvjeda koji je obilovao nasiljem odjeknula je svjetskim medijima, pa je tako i hrvatski portal Index prenio tu vijest. Prosvjednici su uzvikivali „Ukinite zakon!“ i odašiljali druge poruke protiv obaveznog cijepljenja. Jedan prosvjednik odjenuo se u odoru zatvorenika Auschwitza noseći usto natpis ”Povijest se ponavlja”. Uspoređujući obavezu cijepljenja protiv Covida-19 s holokaustom, muškarac je hodao uokolo sve dok mu nisu prišle dvije žene koje su ga upozorile na to da je apsolutno sramotno uspoređivati se sa žrtvama holokausta. Potom ga je skupina mladih ukorila zbog uspoređivanja obveze cijepljenja s istrebljenjem milijuna ljudi. Policija se umiješala i uklonila žene s lica mjesta jer prosvjednik ima pravo na slobodu govora. Odgovor Dvira Abramovicha, predsjednika vodeće australske organizacije za građanska prava bio je brz. Zamolio je prosvjednike da se prestanu koristiti neprimjerenim taktikama promicanja svojih ciljeva te je, između ostalog, izjavio: „Ne, Viktorija ne postaje nacistička Njemačka i oni koji se protive obaveznom cijepljenju i predloženim pandemijskim zakonima moraju prestati sa svojom groznom taktikom. Ništa u Australiji nije ni blizu neopisivim zvjerstvima koje su nacisti počinili u stravičnim razmjerima, a sugerirati da smo na putu za Auschwitz je nepojmljivo i odvojeno od stvarnosti.“

Nestanak općeg straha

Danas je tema holokausta često potisnuta (uz iznimku članaka koji se prigodno objavljuju povodom Međunarodnoga dana sjećanja), što se na prvi pogled čini logičnim. Proteklo je gotovo osamdeset godina od kraja Drugog svjetskog rata, pa se danas o jednom od najstrašnijih događaja u ljudskog povijesti govori s manje straha. No, to ne znači da je nacizam ili fašizam potpuno nestao. Primjerice, 2009. godine Slobodna Dalmacija prenijela je izjavu bivšega suca Ustavnog suda RH i saborskoga zastupnika HDZ-a Vice Vukojevića koji je povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta rekao: „Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.”  Sličnih primjera ima mnogo ne samo kod nas već i u svijetu. Talijanski ministar za odnose s Parlamentom Carlo Giovardi, kako je 18. ožujka 2006. prenio Jutarnji list, izazvao je diplomatski spor kada je Nizozemce optužio za usvajanje zakonodavstva nalik Hitlerovu jer su raspravljali o legalizaciji eutanazije. Navedeni primjeri pokazuju važnost osvješćivanja pobune protiv društveno prihvaćene normalizacije neprimjerenih izjava koje relativiziraju i umanjuju strahote holokausta. Moglo bi se zaključiti da takvim izjavama, pa i marginalnim skupinama koje se skrivaju u masi, ne treba pridavati pozornost, ali takvo je zabijanje glave u pijesak izrazito opasno.

Od margine do sredine

Navijačke skupine koje i danas pjevaju „Ubij, ubij Srbina!“ i „Za dom spremni”, kao i neprimjerene izjave talijanskog ministra, mogu se činiti marginalnim i nevažnim pojavama, ali marginalan je bio i Hitler na početku svoga djelovanja. Kasnije je postao vođa najmoćnije europske države i omogućio otvaranje logora poput Auschwitza, Jasenovca, Bergen-Belsena, Treblinke, Mauthausena i mnogih drugih.

Svaki je čovjek odgovoran za svoje (ne)djelovanje, čak i kad misli da nikome ne šteti. Želi li čovjek biti potpuno iskren sam prema sebi, priznat će da bi mogao okrenuti glavu (ako već nije) pred znakovima diskriminacije, netolerancije, rasizma i antisemitizma. Većina je Hrvata vidjela ljude koji trčeći gradom viču ”Za dom spremi”  ili su pak čuli najmanje jednu „crnu” šalu na račun holokausta i Jasenovca, pa se postavlja opravdano pitanje koliki je postotak svjedoka na to reagirao i što su zapravo mogli učiniti. Iako su neke europske države poput Njemačke zabranile negiranje holokausta kao i isticanje antisemitskih simbola, Hrvatska nije ništa poduzela po tom pitanju. Dapače, kako pokazuju komentari na Indexu, Hrvati se govoreći o holokaustu itekako koriste svojom slobodom govora. Naime, komentari poput „Bravo za prugastog! Židovka, piss off!“ (Z. H.) ili „Ovo židovsko izigravanje žrtve nakon 100 godina dosadilo je i Bogu i čovjeku“ (S. T.)[1], pokazuju da naši sugrađani bez imalo empatije i pijeteta govore o holokaustu i njegovim žrtvama.

Holokaust se ne smije ponoviti, no da bi se to spriječilo, svaki čovjek mora osvijestiti činjenicu da se zločin takvih razmjera ne događa preko noći. Nacistički rasni zakoni svoje korijene imali su u predrasudama, komentarima (dakle riječima) i idejama koje su započele kao marginalne pojave, a eskalirale su u krajnje zločinački format. Najvažnije je da se sada, kada čovječanstvo nastavlja postojanje bez živućih svjedoka logoraškog genocida, ne zaborave ključne lekcije naučene tijekom Drugog svjetskog rata.

Lekcije za generaciju Z

Pripadnici Generacije Z stalno su okruženi medijima i suočavaju se s nizom predrasuda. Neki kažu da su pripadnici Z-generacije najglasniji u borbi protiv rasizma (primjerice, na globalnoj su razini proveli prosvjed Black lives matter) te da su aktivni u raspravama o raznim političkim pitanjima, o klimatskim promjenama i da su pokretači mnogih inicijativa. Drugi pak kažu da mladi nemaju pojma o čemu govore jer se nemaju vremena ni volje baviti dubljim razlozima antisemitizma, seksizma, klimatskih promjena i sličnih problema. Navode da se mladi lako usprotive negativnim društvenim trendovima, ali samo na površinskoj razini. Šala je ipak samo šala, i svatko ima zajamčeno pravo slobode javnog govora. Sve je u redu dok šala ne postane ozbiljna: kukasti križ nije uvijek samo crtež napravljen iz dosade, kostim s početka ovoga teksta nije samo izraz vlastitog mišljenja. Riječ kostimiranog prosvjednika s trga lako bi mogla postati govor saborskog zastupnika, a njegovu bi mišljenju tada bila odškrinuta vrata zakona.

            Holokaust je lekcija o tome koliko se lako antisemitizam, rasizam i socijalna izolacija mogu politizirati i naoružati. Mnogim je Nijemcima nacizam bio privlačan zbog nacionalnog ponosa i teške ekonomske situacije, a ne antisemitizma. Ali, kad je antisemitizam postao nukleus Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, premalo se ljudi pobunilo protiv sveprisutnih znakova nadolazeće katastrofe.Historia est magistra vitae: holokaust i omalovažavanje žrtava poruka je pripadnicima nadolazećih naraštaja da moraju postati odgovorni građani spremni reagirati na svaki oblik agresije, pa i verbalni. Iako se verbalna agresija može činiti na prvi pogled tek bezazlenom crnohumornom šalom ili odrazom gluposti, šutnja, neosjetljivost i nedostatak reakcije u konačnici mogu izazvati ozbiljne društvene probleme. Holokaust nije počeo plinskim komorama; počeo je riječima.

Stella Pavlović
Stella Pavlović
Stella se voli družiti s prijateljima, voli književnost, no najviše od svega voli hip-hop.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Povezani članci

OZNAKE

nAJNOVIJI ČLANCI