PREDSTAVLJAMO LIDRANOVCE
Starost sve ljude brzo snađe, snalazi i mene. Kad bi neka sredovječna osoba čula da je netko poput mene, u njezinim očima infantilne dobi, imao obraza izgovoriti tako što, zasigurno bi mi odbrusila: „Balavče jedan, imaš ti još puno toga proživjeti, ja bih dao sve za mladost!“ No ipak, ja čeznem za ljepšim, prošlim vremenima.
Rekli su mi da nisam plakao kad sam se rodio sve do izlaska iz bolnice kad me mama u naručju trebala nositi doma. Prvo bubnjić-parajuće kmeeeeee ispustio sam tek ugledavši more. Vratiti film u moje rano dječačko doba znači da hodam uskim kalama pazeći kako stajem svakim novim korakom jer je svaki kamen od kojega je pod sastavljen drukčiji i zahtijeva da ga se s posebnom pozornošću miluje bosim stopalom. Šinjora Mare s prozora vješa robu na tiramol (tako joj se bolje osuši) te objesivši posljednju bičvu, dovikuje: „Ajde, ajde, dojdite gori!“ Nagli trzaj lijeve ruke koji me navodi na ispravan smjer hodanja bio mi je dovoljan motiv da glavu okrenem i usmjerim pozornost na nju, majku svoju. Pogledi nam se sretnu nakon što sam svoj pogled morao baciti kilometrima u zrak da bi nam se pogledi našli na pola puta te mi njezino crno oko namigne, a usta joj pokažu savršen osmijeh i zube u svoj njihovoj raskoši. Pitanje „Mama, zašto se svaki barba okriće za tebon?“ s vremenom je postalo retoričko. „Ljubavi, amo ća!“ dozove me milozvučan glasić koji mi odzvanja u desnom uhu. U njemu se čulo iskustvo i mudrost. Najednom me u čelo, obraz, oko, nos, ma nema di nije, napala najezda njezinih poljubaca. „Ma moran jubit moj lipi nosić, lipo oko, lipo čelo, sve tisuću puta bin mogla!“ Poljubim i ja nju u obraz dok mi svaka njezina bora govori priču koju ću u srcu držati dok ne umrem.
Mene je zvijezda pod kojom sam se rodio blagoslovila s čak trima majkama ili, možda bolje reći, materama. Malo je reći da mi je to najdraži dio moga mučeničkog života. Ne bih ga mijenjao za zlato cilog svita. Vrijeme je odmicalo i moja se sretna, životna harmonija značajno poremetila. Ni krivog ni dužnog ljudska me narav odvojila od dviju matera. Otišao sam s biološkom u nove krajeve. Otad sam neprestano opsjednut prošlošću. Dani neumoljivo gaze i mladost mi polako klizi iz ruku. Jesam li je dobro iskoristio? Između kažiprsta i srednjega prsta lijeve ruke držim dopola izgorenu cigaretu, tom istom rukom uzimam čašu sa stola, jedna trećina viski, dvije trećine kola. Dižem pogled s čaše. „Jesam li mladost dobro iskoristio?“ upitam anđela koji sjedi za stolom nasuprot meni. Istovremeno kako postavljam to pitanje u sebi, tako zaključujem: „Mora da mi je rodna zvijezda poslala ovoga anđela, hvala joj do neba.“ „Ne budali!“ odgovara mi. Primjedba da ne budalim nije mi dostatna. Ispred sebe imam zadatak donijeti odluku koja će mi drastično promijeniti život, odluku o daljnjem obrazovanju. A ja se pokušavam nositi s tugom, koja je nastala zbog neviđanja mojih dviju matera već predugo, i spoznati egzistencijalno pitanje iskorištenosti svoje mladosti. „Jesu li me ovi moji poroci spopali baš zbog latentne tuge koju sam pokušao potisnuti?“, „Kontempliram li ja tako slojevita pitanja jer se bojim donijeti odluku o svojoj budućnosti?“ samo su neka od pitanja koja mi neumorno šeću po glavi noćima i sprečavaju mi naspavati se. Poljubim svoga anđela i uputim se u krevet s namjerom da barem noćas uhvatim mrvu sna.
Tururururuurururu… Tko smeta jutrom ovako rano? „Halo?“ „Halo, gospodine, ti si taj i taj, je l’ tako?“ „Taj sam, recite.“ „Tvoja je baka na samrti, srčani udar.“ „Dolazim ja odmah.“ Oblačim se, zovem anđela svog: „Ej… Mater mi je na samrti, bi li, molim te, sa mnom doli?“ „Evo, spremim stvari i vidimo se za sat vremena“, odgovara mi. Brže-bolje kupujem karte za autobus i letimo doli. Sa stvarima ulijećemo u bolnicu, u čekaonicu. „Baku ti se operira, sve ide po planu zasad, ali moraš pričekati.“ Uslijedila su najmukotrpnija tri sata moga života. Samo sam buljio u kazaljku kako se okreće i okreće. Najednom na ramenu osjetim hladan dodir četiriju prstiju. „Kuca srce materino, možete je doći vidjeti!“ donosi mi vijesti zbog kojih poskočim sa stolca čekaonice u naručje dobroga duha s hladnim rukama. Otvara mi vrata njezine sobe, spava. „Ma moran jubit moje lipo oko, lipi nosić, lipo čelo, sve tisuću puta bin moga!“ poljubim je redom u jedno oko, drugo oko, nos i čelo. „Gospodine, bilo bi dobro da se sad odmara, idite kući.“ „Adio, jube!“ pozdravljam je i odlučim svoga anđela povesti na mjesto na kojem sam prvi put zaplakao. Oduvijek sam se ispovijedao samo moru, ali sada anđelu svome izjadam svoje muke na što anđeo pozorno sluša i upija što mu ja govorim. Ne nudi rješenje problema jer zna da ga ja moram sam riješiti iznutra. More, dakako, ne može govoriti.
U svom silnom namatanju napokon uspjeh doći do logičnoga slijeda misli. „Biti opsjednut prošlošću znači sprečavati sebi proživljavanje sadašnjosti, HEUREKA!“ izderem se. „Ma moram ljubit moje lijepo oko, lijepi nosić, lijepo čelo, tisuću puta bin moga!“ čvrsto je zagrlim i poljubim redom jedno oko, drugo oko, nos, čelo i onda još tri kruga. Dok mi biva u naručju, razmišljam dalje: „Trebao bih više naučiti cijeniti ovakve životne trenutke.“ Njezin lijevi dlan uzmem u svoj desni. Palac mi je postavljen na njezin prstenjak. „Nadam se da ću jednoga dana moći postaviti i kamen na njezin prstenjak“, razmišljam. „Medicina!“ zaključujem.
TEKST: Alen Ćehajić, 4.b
