Tek smo se vratili iz sunčanoga Šibenika s državnoga LiDraNa i sad smijemo s vama podijeliti što dosad nismo smjeli: literarni rad koji je sudjelovao na najvišoj razini ove smotre.
FAMILIJARNO
U trenutku kad je zvono označilo kraj još jednoga dugog sata geografije, i kad je konačno došao trenutak predaha, nije nestalo samo škole nego i moje motivacije za ikakvim mentalnim naporom. Halo, ljudi moji! Konačno su došli dugo očekivani, pišljivi, jadni praznici! Sva matematika od ovog će se trenutka primjenjivati isključivo za potrebe izračuna koliko je još do njihova završetka. Još tri tjedna i dva dana! Praznici te zaista ščepaju: uhvate te za nožni palac i nema šanse da mrdneš. Natjeraju te da nadoknadiš sve propuštene sate sna pa se ne možeš više nikako probuditi prije podneva. Starci se krenu brinuti za tvoje zdravlje, tvoje opće dobro, ili kako bi oni to sročili, dosta im je više tvog besciljnog tumaranja stanom. Ima li boljeg načina da se pokrene dijete na praznicima od onoga da ga se vucara k rodbini? Čini se da ni u mojoj obitelji – nema.
Već smo dvadeset i trećega stari i ja krenuli starom cestom u malenome Twingu do sunčanoga Splita. Moji su starci kupili taj auto prije šesnaest godina, s kasetofonom, pa taj naš limenko kasete ima i danas! Ej, prave pravcate kasetice! Iako je sav već star i drndav, Twingo i dalje juri i pušta glazbu. Dakako, moraš je pojačati što više možeš jer se od klepetanja jedva čuje. Dobra je to fora, sedam sati vožnje uz Azru i mog starog. Moj stari je pravi, kako bi moja majka rekla, mamin sin. Malo deblji, s majicom na rige, pravo je splitsko dijete bucmastih obraščića, što je nekad pjevalo u „Marijanskim tićima“, splitskome dječjem zboru koji se spomene svaki put kad k nama navrate gosti, a danas je neki kao pisac. Napisao je dvije knjige, al’ treću nikako. U nju bi dao cijeloga sebe, ali ne da stara. Ne želi da netko tamo čita o njihovim ‘bračnim problemima’. (Ode i meni glava kad se pročuje za ovaj famozni uradak!) Tata je izgubljen jer ne zna o čemu pisati, pa mu je ovaj naš izlet u rodni grad prilika da se na Badnju večer narolja s prijateljima, kao u mladim danima kada su mrtvi pijani u ranojutarnjim satima s auta krali brisače.
U sedam navečer bili smo u Splitu u punom sastavu: tata, ja i limeni ljubimac pun darova za rodbinu, još uvijek u jednome komadu. Laganini smo se dovezli u Iločku 6, gdje se već ispred ulaza u zgradu osjetio miris sušenoga bakalara. Dušu bih za njega prodala! Prva stvar koja se čini u poštenoj dalmatinskoj kući, nakon što, naravno, izljubiš svu rodbinu, jest sjedanje za stol da se nešto ‘gricne’. To ‘grickanje’, doduše, nikada nije samo ‘grickanje’. Moja baka na stol vadi šnicle i krumpire i čeka da zagrebačke pridošlice komentiraju hranu. Mi uvijek kažemo da je odlično – jer što god da moja baba napravi, bit će izvanredno! Oduvijek je bilo tako – zbog toga moj stari i baca na jaču stranu. Moja je baka prava kršna Dalmatinka: hirovita, brza, vrijedna, ona koja ne staje i kojoj su lonci uvijek dobro mirisali! Kao mala čuvala je ovce u okrutnoj Zagori, a onda je cijeli radni staž zaslužila u prvoj splitskoj robnoj kući! Mom starom kao malome nikada nije falilo onih finih, krutih, jugoslavenskih tzv. traperica.
Mislite li da je svečani doček za stolom punim krumpira i mesa bio nešto posebno, u krivu ste jer ono bitno tek je slijedilo. Sutradan smo nakon đira po rivi zasjeli za okrugli stol familije Pavić, a baba je na njega stavila ogromnu teću meni najdražega jela – bakalara. Moram vam reći, to je stvarno prekrasan bakalar, a dobroga bakalara uopće nije lagano napraviti. Uzmite moju staru za primjer. Fanatik od zdravog. Toliki fanatik, da svi moji prijašnji LiDraNo radovi barem jednom spominju dugogodišnji rat koji nas dvije vodimo: moja borba protiv zelenila svevječna je, a sumnjam da će i moja draga majka ikada odustati od svojih nauma. Mama rastura bio-modernish jela, ali tradiciju poput bakalara ili sarme nikako ne može usavršiti. Ne smijem ni spomenuti da su bakina sarma i bakalar bolji od njenog jer mi odmah uputi smrtonosni pogled, a opće je poznato da u trčanju nisam nimalo dobra. Nešto manje pizze, a više prokulica, i možda bih joj čak i mogla uteći.
Tradicija je tatinih srednjoškolskih drugova prirediti veliko prijateljsko badnjačko okupljanje kod kuma Babika nakon što su cijelo jutro bumbili na pijaci. Kum izgledom baca na dr. Housea, a ima i istu fotelju! Svi se na njegovoj zabavi napiju pa pjevaju pjesme iz mladosti, dok mi (djeca) u sobi igramo na karte. Nakon ljubljenja, grljenja i čestitanja Božića moj stari i njegovi frendovi uživo rekreiraju jaslice i rođenje Isusa, što zaista ne treba detaljnije opisivati.
Za Božićni ručak moja baba opet svakome podijeli po dvije kile, i to ako dobro prođeš! Ali podijeli ona i svakoj unučici finih 20 eura! Moj dida podijeli s nama mudre riječi zbog kojih cijeli stol zašuti. Prođu minute i minute dok kaže, ali didu treba poslušati. Nakon što primimo darove, stari i ja trkom krećemo nazad u Zagreb – u trenu smo opet na cesti, mašemo kravama i kozama kao prava gradska dječica. Uspijemo se oduprijeti janjetini u Boraji, ali na kavu u Borju stanemo. Ma nema slađega!
Nekima je lagano, otputuju na skijanje u planine ili malo šeću Europom, a što ja dobijem za praznike?!?! Pet kila, ali i 20 eura! Ajde dobro, malo se čak i zabavim. Nakon svega, praznike ipak ponovno odlučim prespavati. Kakvo učenje za neispravljene jedinice! Naposljetku, i od praznika provedenih s familijom treba se odmoriti!
