Kosturi u ormaru društva
Svaka osoba poznaje samoću, baš kao što poznaje i osjećaj odbačenosti ili manjak povezanosti s društvom. Sve, pa i kosti (izvorno Bones and All) film je koji se fokusira upravo na otuđenost skupine od društva pri čemu zaključak o moralnosti distanciranja ostaje na svakom gledatelju ponaosob.
Stravična romantika
Najnoviji film redatelja Luce Guadagnina reklamira se kao ljubavna drama o odrastanju, no očekivanja se mijenjaju već nakon gledanja najavnog videa koji upućuje gledatelja na mnogo mračniji put.
Film započinje predivno izvedenom montažom pejzažnih slika nakon koje se kamera polako udaljava i otkriva da je mjesto radnje srednja škola. Glavnu junakinju Maren, koju je utjelovila glumica u usponu Taylor Russell, prijateljica poziva na večernju zabavu. Junakinja je svjesna da je otac neće pustiti na zabavu te se na prijateljičin nagovor odlučuje išuljati iz kuće. Na zabavi djevojke razgovaraju i lakiraju nokte, a kad jedna od djevojaka pokaže svoje nokte Maren, ona joj odgrize prst. Kada shvati što je učinila, otrči kući, a otac, znajući što se dogodilo, odluči da moraju pobjeći iz grada. Kasnije se Maren budi i shvaća da ju je otac napustio, ostavljajući za sobom samo nešto novca, Marenin rodni list i kazetu. Maren sama nastavlja putovanje SAD-om i upoznaje druge kanibale, a jedan od njih je Lee (Timothée Chalamet), zbog kojeg se film može nazvati romantičnom dramom iako se zapravo radi o romantičnom filmu strave koji se može smatrati jednim od najboljih spojeva ovih žanrova u zadnjih nekoliko godina, a vjerojatno i duže.
Kanibalističke tendencije
Guadagnino se u ovome filmu iskazao kao jedan od boljih redatelja današnjice. Poznat je po filmovima poput Skrivene ljubavi (Call Me by Your Name), a ovaj film u sličnoj maniri gledatelje gotovo transportira u osamdesete godine dvadesetog stoljeća ne samo estetski već i filmskim sredstvima kojima se koristi. Lijepi pejzaži i gnjusne scene snimljeni su izrazito inteligentno i jasno je da su sve snimke dobro promišljene. Redateljev je cilj bio snimiti film u naturalističkom stilu, stoga su scene često snimljene u blizom planu uz korištenje tarantinovskog zumiranja. Odabirom boja i nježnim osvjetljenjem uz pomoć glazbe u svakom trenutku jasno se izražavaju misli i osjećaji likova, no snimke redovito ostaju naturalističke, a glumci uvjerljivo utjelovljuju likove utemeljene na romanu Camille DeAngelis. Kostimi su vjerni osamdesetima, baš kao i scenografija u kojoj se često mogu vidjeti stvari iz tog perioda. Dijalozi su prirodni – scenarist David Kajganich uspješno prati pravilo „pokaži, ne govori“ i tako ostavlja gledateljstvo da samo donosi zaključke. Time stvara osjećaj konstantne nesigurnosti, suptilno ostavljajući gledatelje u neizvjesnosti.
Prikaz kanibala u ovome djelu gotovo je paradoksalan i oksimoronski. Psihološka analiza kanibala tjera gledateljstvo na propitkivanje njih samih jer u ovome su svijetu kanibali rođeni s neutaživom željom za ljudskim mesom, kojoj se nikada ne objašnjava uzrok. Ovakvim prikazom Gaudagnino odvaja kanibale iz filma od onih iz stvarnog života, no ipak progovara o jednome od najvećih tabua ljudskog društva. Za razliku od većine filmova o kanibalizmu, u Kostima likovi nisu nasukani negdje u divljini i ostavljeni bez izbora. Dapače, oni žive pomiješani s ostatkom društva. Film se konstantno nalazi u moralno sivom promišljanju o tome je li kanibalska potreba doista urođena i neutaživa. Ako jest, postavlja se pitanje kako donositi vrijednosne sudove o kanibalima i još važnije, kako se prema njima postaviti. Moralno se pitanje produbljuje saznanjem da kanibali imaju etičku strukturu i razvijena pravila o jedenju ljudi. Uglavnom napadaju samce ili čekaju da osoba umre prirodnom smrću, a znaju da će se to dogoditi zbog posebno razvijenog njuha koji im također dopušta da namirišu jedni druge.
Znam da ništa ne znam
Maren doprinosi konstantnim dilemama u glavama gledatelja: što se više bliži kraj filma, sve je jasnije da ona nije pouzdan narator. Jedan od glavnih likova je starac Sully (Mark Rylance) kojeg Maren upoznaje na početku svog putovanja središtem SAD-a. On se ponekad doima kao personifikacija Marenine nemogućnosti da obuzda vlastitu glad i čini se da je plod njene mašte. Toj teoriji doprinosi činjenica da Sully komunicira jedino s Maren, o sebi govori u trećem licu i pojavljuje se samo kada Maren opetovano odluči pokušati živjeti normalan život. Također, u montaži dijela filma koji se prikazuje iz Leejeve perspektive neki su detalji promijenjeni ili nadodani, čime se produbljuje i mijenja shvaćanje filma, a Marenina se pouzdanost dodatno dovodi u pitanje.
Gledatelji su često u nedoumici privlači li ih ili odbija ovaj film svojom temom i uporabom estetike ružnoće. Ne znaju trebaju li film gledati s motrišta žrtve, kanibala ili samo promatrača. Gledatelj ne može sa sigurnošću prosuditi postaje li smrt smislena jer tijelo služi kao hrana umjesto da gnjili u drvenoj kutiji ili pak kanibali svojim hranjenjem otimaju ljudskost mrtvacu.
Lee zasigurno nije promatrač, već je suštinski dio priče. U kontekstu djela funkcionira kao yang Marninu yinu. Dvoje mladih spaja činjenica da su kanibali, iako su njihovi stavovi o tome kako se nositi s tom činjenicom i mogućnošću da postanu poput svih drugih kanibala kontradiktorni. Za razvoj radnje i tematiziranje kanibalizma važni su likovi Jake i Brad. Jake (Michael Stuhlbarg) rođeni je kanibal, koji implicitno ne postupa po „kanibalističkom kodu“, a Brad (David Gordon Green) umirovljeni je policajac koji nije rođen kao kanibal, ali odabire ubijati i jesti ljude zbog sadističkog ili seksualnog zadovoljstva.
Zanimljiva je činjenica da se gledateljima može učiniti da film između ostalih tema istražuje i temu veganstva. Autorica romana i sama je veganka, a upitna morlanost jedenja drugih bića jedan od najboljih argumenata za veganstvo. Naravno, autorica romana kao ni redatelj ne oduzimaju svojoj publici pravo izbora i vlastitog mišljenja o tome pitanju. Važno je u tome kontekstu naglasiti da svi likovi koje gledatelj upoznaje u filmu ne žive u idealnim uvjetima, odnosno vjerojatno nemaju mogućnost biti vegani. Iako osoba ne mora biti dobrostojeća kako bi vodila veganski život, zasigurno je onima na dnu ekonomske piramide veganstvo zadnja stvar na umu. Ipak, glavna junakinja Maren doimlje se kao da bi doista željela promijeniti način svoga života i prehrane unatoč urođenim potrebama.
Strah
Kakav god bio osobni zaključak gledatelja, jedno je sigurno: osamljenost je emocija koja može dovesti do ludila, a Maren i Lee pronašli su jedno drugo kada ih je ostatak svijeta odbacio. Gledatelji vole dobru boniklajdovsku priču koja je u cijelosti zapravo alegorija o preživljavanju. Unatoč ludoj vožnji koju pruža ovaj film, gadljivim i morbidnim scenama te tematici koja nekima neće odgovarati, apsolutno je remek-djelo. Film zaslužuje mnogo veću pažnju od one koju dobiva jer propitkuje teme kojih se čovječanstvo boji. Osim toga, film gledatelje opsjeda dugo nakon gledanja te ih potiče na promišljanje o temama kojima možda inače ne bi posvetili svoje vrijeme, ali im pritom ne nameće zaključke.
