Utopijski privid savršene države
Dokumentarni film El Shatt – nacrt za utopiju jedinstveni je prikaz uspješne realizacije komunističke ideje o zajednici u kojoj narod u kriznoj situaciji stvara utopijski privid savršene i funkcionalne ,,države”. Ivan Ramljak, autor filma, opisuje događaje smještene u Egiptu na planini Sinaj uzrokovane nacističkom okupacijom dalmatinskih otoka 1944. godine u vrijeme Drugog svjetskog rata. Stanovnici otoka najprije su premješteni na Vis čiji kapacitet nije bio dovoljan da prehrani toliki broj ljudi. Tada se 28 tisuća pojedinaca, većinom žene i djeca, brodovima odvozi u nekoliko različitih logora u Egiptu od kojih je najpoznatiji upravo El Shatt. O njemu se priča još uvijek i uoči osamdesete obljetnice otkad su Dalmatinci od njega napravili dom te praktično osmišljenu strukturu društva. Osamdeset se godina čini malo naspram dvije godine provedene u logoru kojima su jedni budno iščekivali kraj dok su drugi desetljećima žudili za povratkom.
Utopijske oaze
Nakon kapitulacije Italije nekolicina muškaraca iz Dalmacije odlučuje se priključiti partizanima. Tada se u strahu od njemačkih nacista obitelji muškaraca evakuiraju na Vis te prevozi najprije u Italiju, a potom i na tlo Hrvatima apstraktnog i novog afričkog kontinenta. Većina dalmatinskih izbjeglica nikada u životu nije napustila niti vlastita rodna mjesta, a kamoli kročila na drugi kontinent. Josip Broz Tito kao organizator spomenutog zbjega odbjegle odlučuje smjestiti u britanski logor u Egiptu gdje se tada nalazi i jugoslavenski kralj Petar II. Karađorđević. Englezi na taj način indirektno nadziru razvoj događanja u logoru te u isto vrijeme razvoj političke situacije na našim područjima.
Utopija kao takva nikada nije dosegnuta. Savršeno i besprijekorno društvo daleko je od čovjeku poznate stvarnosti i teško da će mu ikada biti blizu. Kao što je Tantal sezao za spasom, tako će se i ljudi dovijeka pokušavati barem na sekundu približiti savršenstvu u obliku društva, zajednice, države, političke strukture ili nečeg posve drugog. Elementi utopije pojavljuju se i u vremenima kada to nije očekivano kao što je i ,,idealni” društveni sustav koji se razvija u El Shattu. Naime, Tito se na neki način koristi ovim logorom za promidžbu komunističkog režima te pokušava stvoriti sliku Kraljevine Jugoslavije u takvom političkom ustroju. Tako propagira te reklamira ideologiju koju namjerava provesti u djelo, no njegovo uvjerenje nikada uspješno ne napušta granice El Shatta.
,,Ako je ikada igdje ostvarena ideja komunizma, onda je to bilo u El Shattu.” (S. Dabčević Kučar)
Svi za jednog, jedan za sve
Niz fotografija iz arhiva s čak nekoliko kontinenata prate priče uobičajenih ljudi koji su iz prve ruke doživjeli El Shatt. Upravo oni prepričavaju život u takvim neuobičajenim uvjetima iz vlastite perspektive. Nedugo nakon dolaska u Egipat formira se organiziran sustav u kojem svi bez iznimke volonterski pridonose društvu i njegovoj dobrobiti. Formiraju se odbori, razne kulturno-umjetničke aktivnosti, sportske grupe… Također se održavaju različita društvena događanja. Svaki pojedinac na temelju svojih kompetencija i interesa na neki način pridonosi zajednici. Održavaju se i vjerski obredi paradoksalno ideji komunizma koja ne podržava religiozno opredjeljenje.
Iako su iskustva i uspomene onih koji su boravili u El Shattu većinom pozitivna, kao i u svakoj nedostižnoj ,,savršenosti” postoje i ona sjećanja koje bi najradije izbrisali iz povijesti i života pojedinaca koji pričaju ovu priču. S obzirom na velik šok kroz koji prolaze odbjegli, nekolicina ljudi, a ponajviše djeca, ne uspijeva potpuno probaviti tu neprirodnu i iznenadnu promjenu koja ih snalazi. Velik broj izbjeglica umire ili obolijeva te nikada ne dočekuje povratak u svoje domove. U Egiptu se na području bivšeg logora dandanas nalazi groblje tadašnjih pridošlica. El Shatt s vremenom postaje mjesto u kojem je najnormalnije rađati se, umirati, odrastati, obrazovati se, sklapati brakove, prijateljstva, te doživljavati iskustva koja obilježavaju život, ona se ne odgađaju niti ignoriraju. Život kao takav nastavlja dalje čak i u takvim posve bizarnim okolnostima.
Majka Dalmatinka iz dvije perspektive
Slijed fotografija te pokoja snimka iz arhiva popraćeni osebujnim pričama još uvijek živih svjedoka najzastupljenije su scene filma. Upravo ta prisjećanja pridaju osobnosti i dubini te emocionalno prodiru u gledatelja. Boris Poljak koji potpisuje fotografiju filma autor je svih prizora nedavno snimljenih na području El Shatta i Dalmacije. Uvodni kadrovi prikazuju izgled El Shatta danas, a ponajviše se fokusiraju na groblje. Poljak također ističe kontrast prikazivanjem snimki skulptura Majke Dalmatinke od kojih se jedan nalazi u El Shattu, a drugi na dalmatinskoj obali. Film zaključuju melankolični prizori uzburkanog mora s kojeg se nazire kip kao simbol te podsjetnik na boravak u logoru.
Ovaj dokumentarni film prikaz je rijetkog primjera ratnog logora u kojem vlada pozitiva i sloga te u kojem bi se oni preživjeli čije glasove slušamo u filmu rado zadržali. Većinom povoljni uvjeti u kojima su živjeli ostaju im u sjećanju kao dio njihovih života koji su mogli poći u sasvim drugom smjeru. Može se reći da su imali sreće što nisu završili u nekim manje ugodnim logorima na tim područjima, no zasigurno je velik utjecaj na povoljnost situacije imala upravo složna i organizirana zajednica koja je proizašla iz straha od nečeg nepoznatog i novog.
