Čudovišta ili obični ljudi
Vrhunski dokumentarac koji objašnjava motivaciju njemačkih vojnika da čine zločine snimljen je prema knjizi Cristophera Browninga: Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland koju čine intervjui s policajcima koji činili grozne zločine iako nisu morali. Čim je film početkom rujna stigao na Netflix, odmah je izazvao veliku zainteresiranost u široj javnosti. Film odlično objašnjava razloge običnih Nijemaca da čine zločine u Drugom svjetskom ratu i potiče gledatelja na razmišljanje bi li on bio išta bolji na njihovu mjestu.
Dokumentarac se fokusira na dvije glavne teme: prva tema pokušava odgovoriti na pitanje zašto su obični ljudi izvršavali zapovijedi da rade užasne stvari iako nisu morali. Druga je tema suđenje njemačkom zapovjedniku Ottu Ohlendorfu, vođi jedne od postrojba za ubijanje Židova, naizgled normalnom čovjeku koji se ne uklapa u ono što većina smatra groznim zločincem.
Samo deset vojnika nije htjelo postati zločincima
Godine 1942. zbog teritorijalnog širenja nacističke Njemačke sve je teže i teže provoditi Hitlerovu politiku. Zato Njemačka mobilizira obične ljude, koji bi inače bili tihi obiteljski ljudi, bez odanosti nacizmu ili Hitleru, i tvori Rezervnu policijsku bojnu 101 čija je svrha bila ubijanje Židova. Nakon kratke obuke bojnu šalju u Poljsku na prvu misiju – pokolj tisuću i pet stotina židovske djece, žena i muškaraca. Zapovjednik bojne bojnik Trapp plače dok prenosi zapovijed svojim vojnicima i govori im da ne moraju (ako ne žele) izvršiti grozan zločin. Ipak, od pet stotina pripadnika bojne samo deset odlučilo je ne izvršiti zapovijed. Vojnici su pogubljenja opisali kao jako traumatična, pogotovo zato što su zbog terena na kojemu su se nalazili morali streljati izbliza i pojedniačno svakog. Zbog toga su imali osjećaj kao da pucaju po nekom koga poznaju. Još uvijek, unatoč tome što se grozno osjećaju, nastavljaju masakr i ubijaju svih tisuću i pet stotina Židova. Kako se masakri nastavljaju, vojnicima ulaze u rutinu i oni pogubljenja počinju tretirati kao “posao”. Pritom ih nitko ne prisiljava na masakre, ali one vojnike koji se opiru pogubljenjima ostali vojnci nazivaju kukavicama i stvaraju pritisak da obavljaju svoju “dužnost”. Teško je povjerovati da je društveni pritisak dovoljan da natjera ljude da rade ono što znaju da je loše, ali ti ljudi nisu se mogli vratiti kući i dobiti podršku svoje obitelji i prijatelja, nego su ostali u okruženju koje ih smatra kukavicama zato što ne ubijaju. Kako bi sami sebe utješili, vojnici si govore da ”Netko to mora”, ili da im je to “Povijesna dužnost”. Neki se čak i ponose svojim ‘uspjesima’: “Bolje to radim nego ostali”. Nakon rata vojnike nije preplavio osjećaj krivnje nego samosažaljenja. Osjećaju se loše zato što ih svi osuđuju za nešto što im je rečeno da im je dužnost, a ne zato što su tisuće ljudi izgubile život zbog njih. Zanimljiva činjenica je što je bojna, bez obzira na to što nije bila sastavljena od fanatika, bila četvrta od više od sto takvih bojni po broju ubijenih Židova.
U filmu se izmjenjuju snimke intervjua sa stručnjacima sa snimkama zločina i suđenja ratnim zločincima. Snimke zločina ostavljaju jak dojam na gledatelja jer mu približavaju zločine i pokazuju da žrtve nisu samo brojke. Iako su neke snimke snimljene za potrebe dokumentarca, dakle, nisu dokumentarne snimke rata, ipak krupni planovi koji prikazuju izraze lica vojnika uspijevaju emocionalno angažirati gledatelja.
Vuk u ovčjoj koži
Otto Ohlendorf bio je zapovjednik SS grupe (Einsatzgruppe D) koja je bila specijalizirana za ubijanje civila. Dokumentarac njega koristi kao zanimljiv primjer kako prvi dojam može prevariti čovjeka u vezi toga je li čovjek dobra osoba. Ohlendorf na prvi dojam djeluje kao mlad, dobro obrazovan čovjek, otac petero djece i vrlo simpatična osoba, a ne kao masovni ubojica koji je ubio 90 000 ljudi. Čak je i sudac rekao da ne može zamisliti kako netko toliko simpatičan može raditi tako grozne stvari.
Čitatelj bi si mogao pomisliti da dokumentarac ne prenosi relevantnu poruku za današnja vremena jer su ljudi u međuvremenu shvatili da ne smiju činiti grozote drugima i da dokumentarac jedino može služiti kao povijesna lekcija jer dovoljno ljudi ne gaji mržnju prema nekom narodu da bi se to ponovilo. Ipak, dokumentarac pokazuje da mržnja uopće nije potrebna za činjenje zločina: dovoljni su osjećaj dužnosti i društven pritisak. Upravo je u tome snaga filma – pokazuje da bi zapravo svaki čovjek mogao biti sposoban raditi takve grozote.
