Serija koja je (neočekivano) srušila sve rekorde gledanosti

Squid Game je od trenutka svog izlaska na Netflixu srušila sve rekorde u gledanosti i ponijela krunu najgledanije južnokorejske serije ove godine. Serija se fokusira na natjecanje u kojem 456 igrača, od kojih su svi u dugovima, riskiraju svoje živote igrajući smrtonosne dječje igre kako bi osvojili nagradu od 45 milijardi korejskih wona. Serija prati glavnog lika Seong Gi-huna koji pokušava preživjeti.

Tanka linija između dva svijeta

Motiv borbe do smrti već je dobro poznat: često se spominje i već je viđen u svim mogućim medijima. No, ono po čemu se Squid Game razlikuje u obradi teme činjenica je da igrači mogu završiti utakmicu u bilo kojem trenutku ako većina glasa za to. Već nakon prve utakmice igrači glasaju, što, iznenađujuće, rezultira odlukom o odlasku. Igrači se vraćaju u svoje živote, oslobođeni noćne more koja jednako brzo prolazi kao što je i došla. No, prateći nekoliko natjecatelja, može se vidjeti da je njihov život izvan igre jednako brutalan koliko i iznutra. Većina igrača vraća se u igru jer će radije riskirati svoje živote i možda dobiti novčanu nagradu, nego umrijeti izvan igre. Koliko god se činila zastrašujućom, igra nije neprijateljska, kao što je se često prikazuje u većini djela distopijske književnosti. Umjesto toga, utakmica je bijeg od prave noćne more svakodnevnog života. Valja isto napomenuti da su u igri svi jednaki. Kada se ispostavilo da je jedan igrač našao način da vara, odmah je bio smaknut jer, kao što su organizatori naglasili, u igri su svi u istoj poziciji.

Kritika društva klasičnom glazbom i eksplicitnim korištenjem kolorizma kao metafore brutalnosti

Cijelom serijom protežu se ružičasta i zelena boja. Tijekom prve igre ”Crveno svjetlo, zeleno svijetlo ” po prvi se put eksplicitno spominju ove dvije boje koje postaju ponavljajući motivi. Sudionici igara nose zelene trenirke koje simboliziraju njihove dugove, a čuvari nose tamno ružičasta odijela, kao verziju crvene. Ove dvije boje proganjaju igrače čak i nakon što odu iz igre prvi put – crveno i zeleno svjetlo na semaforu svijetle im na licima podsjećajući ih na to da je život izvan igre jednako brutalan kao i unutra. Glavni si lik na kraju serije, kao jedini preživjeli, odlučuje obojati kosu u crvenu kako bi barem na psihološkoj razini povratio moć nad svojim životom nakon ovako traumatičnog iskustva.

Naglašavajući teme klasizma, emisija se oslanja na klasičnu glazbu kako bi istaknula ironiju igre. Tijekom serije saznaje se da su igru organizirali najbogatiji članovi društva kao svoj oblik zabave. Oni promatraju igrače kako se bore za svoje živote dok u pozadini svira klasična glazba. Kontradikcija između ljepote glazbe i užasa igre oštar je komentar prihvaćanja financijske nejednakosti u društvu. Umjesto da malobrojni bogati dio društva pomogne drugima, oni radije samo promatraju patnju ljudi, pri čemu se čak i dobro zabavljaju na njihov račun. No, kritika se ne odnosi samo na najbogatije, već i na srednju klasu. Prosječan je čovjek izrazito vješt u okretanju glave na patnju drugih ljudi.

Kapitalizam svagdašnji

Neke od analogija s kapitalizmom u seriji očite su na prvu. Svi protagonisti redom su motivirani ekstremnim, neizbježnim dugovima. Ovo, pak, pokazuje u kojoj je mjeri u stvarnom svijetu dug zamka koja zahtijeva iznimnu sreću i upornost za bijeg, a većini to nikada ne uspije. No, serija ne ostaje samo na površinskoj razini. Pobjeda glavnog lika neočekivana je jer on nije bio ni najpametniji ni najjači igrač. Udružio se s igračima koji su bili slabi zbog suosjećanja i jedva je preživio svaku utakmicu, često zahvaljujući pomoći drugih igrača. Za razliku od njega, Sang-woo imao je sve predispozicije za pobjedu. Bio je vjerojatno jedan od najproračunatijih igrača, birao je jake saveznike, prezirao slabe i bio je spreman ubiti kako bi osigurao svoju pobjedu. No, ipak je na kraju umro. Ovakav je razvoj događaja još jedna zamaskirana poruka o kapitalizmu, koji ne mari za napore ili žrtve pojedinaca. Naprotiv, kapitalizam će iskoristiti svakog čovjeka za postizanje cilja. Kada pojedinac prestane biti koristan, odbacit će ga – u slučaju igre, čim više ne bude zabavan.

Kritika upućena svakome gledatelju

Serija ne kritizira samo bogate, već cijelo društvo. Stvaranjem situacije u kojoj neće svi uspjeti, nagrade koja se povećava brojem mrtvih (pri čemu je ubijanje protivnika dopušteno), natjecatelji se brzo počinju okretati jedni protiv drugih. Kako se broj igrača smanjuje, savezi propadaju, a prijatelji postaju suparnici. Natjecatelji se počinju okretati jedni protiv drugih radi osobne koristi i povećanih izgleda za vlastiti opstanak. Ovo ne samo da je osuda bogatih ljudi u kapitalizmu, nego i načina na koji prosječan građanin reagira na sustav. U stvarnosti daleko bi više igrača preživjelo Squid Game da su radili zajedno, ali želja za osobnim bogatstvom i strah da će drugi ljudi iskoristiti prednost tjeraju ih da se okrenu jedni protiv drugih. Ovo je kritika spremnosti ljudi da izdaju jedni druge zbog osobne koristi, a također i dobar primjer kako se ljude može jednostavno potaknuti na to da se bore jedni protiv drugih, umjesto da surađuju i rješavaju stvarne uzroke svojih problema.

Realno ili nadrealno?

Na završetku serije nužno je zapitati se koja je zapravo poanta serije. Zašto ilustrirati ovu tragičnu priču samo s jednim preživjelim likom i bez jamstva da je u patnji uopće postojala svrha? Ideja serije svakako nije zamisao da su igre ovoga tipa moguće u stvarnosti. Većina ljudi nema uperen pištolj u glavu ako se ne slaže sa sustavom te nije spremna ubijati zbog bolje pozicije na poslu. Tvrtke obično ne pucaju ljudima u glavu kada dobiju otkaz. Dakle, igra je potpuno metaforička: u društvu u kojem danas živimo Squid Games (ili nešto slično njima) nisu stvarne. No, ipak, u nekim se segmentima ponašanje društva jako približava pravilima igre.

Kada je redatelj Hwang Dong-hyuk prvi put predstavio priču, smatralo se da je previše mračna i nitko nije želio pretvoriti scenarij u stvarnost. No, danas to više nije tako. Otkako je serija izašla, od mnogih se ljudi može čuti da bi se prijavili u natjecanje kad bi ono postojalo. Sama serija, kao i reakcije gledatelja, zastrašujuć su podsjetnik svakome od nas da bismo se trebali zapitati koliko smo spremni dati za uspjeh.