Predstavljamo literarni rad Tonke Pavić (3. e) s kojim je sudjelovala na državnoj razini smotre LiDraNo.

SREĆA NA ŽLICU

Bilo je to u vrijeme onoga staroga Splita o kakvome moj otac zna pričati – onoga za koji kaže da više ne postoji. U takvome je Splitu živjela Matija. U Splitu u kojemu je Hajduk pobjeđivao sve redom i gdje se picigin na Bačvicama igrao od jutra do mraka, a kad bi na Pazaru koga sreo, taj bi lijepo pozdravio, zaustavio se, proćakulao s tobom i pitao što se kuva za ručak. Matija je voljela taj Split, i svoje sinove koji igraju balun na cesti; muža koji vari u splitskome škveru i ljude što kuvaju manistru usuvo srijedom. Voljela je i robnu kuću u kojoj je iza pulta preslagivala bijele mudante i potkošulje; voljela je svoje kolegice i kupce, čak joj je i šef bio mio. Samo jednu stvar u tadašnjem Splitu Matija nije voljela – heroin.

Nije razumjela zašto bi se itko drogirao ako umjesto toga može pojist dobar brudet ili izać’ vanka s prijateljima. Nije joj bilo ništa mrskije nego, kad bi se vraćala navečer kući s posla, prolaziti Getom i Peristilom pokraj silne obamrle mladeži. Nije ih Matija sažalijevala, nije se za njih molila. Gadili su joj se i kraj njih bi prolazila pognute glave da im ni slučajno pogled ne uputi. Žalila je njihove majke – one koje ih čekaju s već ohlađenom juhom na stolu. Matiju je zato posebno naljutilo kad su se takvi likovi počeli smucati po robnoj kući u kojoj je radila i krasti s kuhinjskog odjela srebrninu. Malo-pomalo nestajale su žlice, noževi i peruni… I nisu na tome stali. Borile su se s lopovima sve Matijine kolegice, i one koje su prodavale naušnice i one koje su prodavale tećice. Kolegica Anita u borbi je za srebrnu žlicu razrezala ruku, a Mirjana je stalno nervozno cupkala. Shvatila je Matija da silom ne ide.  

Kišnoga subotnjeg popodneva u robnu je kuću uletio mladić. Čupave kose, neuredan i mršav, Matiji je odmah bio sumnjiv. Pozorno ga je motrila dok je razgledavao odjel. Zazvonio je telefon, Matija se okrenula, a mladić je iste sekunde zgrabio par mudanata (nema veze što su ženske). Krenuo je brzo prema izlazu, ali prije nego što je Matija stigla reagirati, srušio se na pod. U robnoj je kući nastala graja. Svi su se sjatili oko raščupanoga momka vrzmajući se uokolo kao izgladnjeli čagljevi u splitskom zoološkom vrtu, ali na pristojnoj razdaljini, jer tko će dirat’ momka koji se predozirao. Matija se hrabro probila kroz gužvu, naslonila momkovu glavu na svoja koljena, naredila da se odmah  pozove hitna. I mladić se probudio.

– Sinko moj, šta ti to treba – pitala ga je, majčinski, Matija.

Ispričao joj je da ne želi krasti, ali nema izbora, ovisan je i potreban mu je novac za drogu. Lijepu mu je bukvicu Matija održala te mu obećala da neće zvati policiju, ali da ga više ne smije uloviti kako se mota oko njezina pulta! Nakon toga mladića je odvezla hitna. U ponedjeljak se opet vratio, ali njezin je odjel zaobišao. Poslije je dolazilo još takvih momaka, s podočnjacima i mršavih, kao da nemaju nikoga da im što dobro skuva. Matija bi sa svakim probala fino, držeći bukvicu za bukvicom, dajući im po deset dinara ili neki sendvič, nadajući se da će ga pojesti. Bili su to inteligentni dečki, čitali su Bukowskog, ali nisu imali zanimacije, novca ni, činilo se, perspektive. Matija je u njima počela nazirati nešto ljudskosti za koju nije mislila da je imaju. Nju nisu dirali, sebe i veš je osigurala, no ipak se počela moliti za narkomane. Molila se za one iz robne kuće, ali i za one s Peristila. Molila se da se skinu s droga i da odu majci na podgrijanu juhu. Kasnije je saznala da mladića koji se onesvijestio zovu Pere. Viđala ga je po centru, uvijek bi joj se malko nasmiješio i mahnuo pa brzo utekao. U Matiji je on izazivao najveću tugu i često bi se za njega u crkvi prekrižila. Jednoga dana Pere je nestao. Nije ga viđala po gradu ni u robnoj kući, ostali momci nisu znali gdje je; nije mu bilo traga.

…Vrijeme nije stalo, godine su se nizale. Sinovi su balun zamijenili uredom, muž je škver zamijenio mirovinom. Hajduk je često gubio, ljudi su postali sebičniji, hladniji. Robnu kuću zamijenio je Joker, a Matija, odavno umirovljenica, umjesto na veliki Pazar sad je išla na onaj mali kvartovski. Jedino se picigin i dalje igrao. Matiji je stari Split nedostajao – nedostajali su joj ljudi. U to se vrijeme često znala sjetiti kradljivaca iz robne kuće koji su joj prirasli srcu. Pitala se gdje su sada, kakvi su. Najviše se pitala gdje je nesretni Pero…

Bilo je zaista vruće toga ljeta kad je Matija odlučila iznad stola u blagavaonici postaviti klimu. Čovjek koji joj se pojavio na vratima bio je visok i mršav, počešljane kose, u radničkom odijelu. Imao je nešto Matiji poznato u očima, ali nije mogla razaznati što i otkud. Vješto je namještao stroj te joj je pričao o godinama koje je proveo u Italiji i koliko mu je nedostajao Split, iako vidi da se promijenio. Kad je završio s poslom, Matija je krenula vaditi novčanice, ali on ih je uporno odbijao.

– Pa daj barem ostani na ručku onda!

– Rado, ali mater me čeka sa skuvanom juhom, bolje mi je da dođem prije nego što se oladi!