Stvaranje filmova dugotrajan je i skup proces

Igor Mirković  nekadašnji je televizijski novinar, a danas je scenarist i redatelj. Poznat je po svojim dokumentarnim filmovima „Novo novo vrijeme“ i „Sretno dijete“, igranom filmu „Noćni brodovi“, a također je i koautor i koscenarist humoristične serije „Crno-bijeli svijet“ te direktor Motovun film festivala. Njegovi novi igrani film „Slatka Simona“ trenutno je u postprodukciji. S ovim smo redateljem razgovarali o njegovu radu i o problemima hrvatske kinematografije.

Od televizijskog novinara do redatelja

Kako ste od televizijskog novinarstva postali redatelj filmova?

Dok sam studirao glavni mi je cilj bio baviti se novinarstvom, ali imao sam i želju u to vrijeme baviti se glumom. Nažalost, s glumom nisam uspio ništa postići. Nakon što sam odustao od glume počeo sam se hobistički baviti kazališnom režijom s konačnim ciljem da se bavim filmom. Taman kada sam završio fakultet počeo je Domovinski rat i ja sam dobio položaj televizijskog novinara na „Televiziji Zagreb“ (ono što je kasnije postala HRT). S mojim novim poslom kao i s početkom rata nestale su sve šanse da se ikako bavim filmom. Nakon što sam radio na televiziji nekih osam godina odlučio sam dati otkaz jer mi je taj posao postao prezahtjevan. Nakon toga polako sam se počeo baviti dokumentarnim filmom.

Što Vas je potaknulo da se okrenete baš dokumentarnom filmu?

Na mene je definitivno znatno utjecao Rajko Grlić koji ulazi u moji život krajem 90-ih godina. S njim sam započeo raditi na svojem prvom dokumentarnom filmu „Novo novo vrijeme“ u kojem se radi o uspostavi nove vlasti nakon smrti Franje Tuđmana. To je bio najgledaniji hrvatski film te godine vjerojatno zato što su ljudi pogotovo tada voljeli slušati o političarima.

Kako ste od dokumentarnih filmova došli do Crno-bijelog svijeta?

2003. godine snimio sam dokumentarni film „Sretno dijete“ uz koji sam objavio i knjigu istog imena. Knjiga progovara o mojem iskustvu odrastanja u vrijeme novog vala. Ta knjiga je redatelju Goranu Kulenoviću služila kao jedna od inspiracija za „Crno-bijeli svijet“ i po njoj je zapravo napravljen lik Žaca. Goran me pitao za pomoć oko pisanja prve sezone i od tad sam u svakoj sezoni izuzev druge imao sve veću ulogu.

Možete li zamisliti da se ograničite na samo jedan žanr filma i koji bi to bio?

Stvaranje filmova i serija dugačak je i skup proces i zbog prirode ovog posla ja radim na više projekata istovremeno. Na nekima od njih radim više od 15 godina, a s nekima sam tek počeo. Trenutno ti projekti uključuju dokumentarni film, igrani film i televizijsku seriju tako da se definitivno ne krećem u jednom specifičnom smjeru.

Kako nastaje Motovun film festival?

Nedugo nakon što sam se odlučio baviti filmom Rajko Grlić i ja u ekipi s još troje započeli smo Motovun film festival jer u to vrijeme je bilo gotovo nemoguće uhvatiti film u kinima koji nije bio povezan s Hollywoodom.  

Nedostatak publike

Što biste rekli da je najveći problem s kojim se suočavate kao hrvatski redatelj, a što je specifično za Hrvatsku?

Činjenica je da se od trenutka kada mi u glavu dođe ideja za nekakav film moram pomiriti s time da ga neću vidjeti na ekranu još najmanje pet godina. To je nešto što mi u Hrvatskoj imamo jer je naša filmska scena mala, jer tu nema novca i jer tu nema publike. Zavidim onim umjetnicima poput pisaca ili slikara kojima da bi se izrazili nisu potrebni veliki novci dok meni za svaku ideju trebaju milijuni.

Na koji način se promijenila hrvatska filmska scena u zadnjih par godina, i biste li rekli da su promjene pozitivne?

Hrvatska filmska scena se već dugo ne mijenja. Rekao bih da je to zato što su s jedne strane redatelji tvrdoglavi i rade filmove koji zahtijevaju veliki stupanj obrazovanja, a nisu namijenjeni široj publici, dok s druge strane gledateljima ipak nedostaje nešto obrazovanja kako bi od filma išta razumjeli. Mi jesmo u Hrvatskoj neko vrijeme imali vrlo snažne televizijski serije kojih u zadnje vrijeme nema toliko, ali se nadam da je to samo faza.

FOTO: privatna arhiva Igora Mirkovića