SVI PUTOVI VODE U RIM
Sedmodnevno školsko putovanje svakoga klasičara odvede u Vječni Grad na prilično naporno, ali inspirativno istraživanje antičke kulture.
Sagrađen na mjestu bratske svađe, kasnije i ubojstva, Rim i danas odiše divljim temperamentom i kaotičnošću. Poprilično je kontradiktoran grad, imate osjećaj kao da ste u nekom fosilu, a građane koji bi djelovali kao da su ovdje rođeni ne vidite. Umjesto toga okruženi ste ljudima koji su ovamo očito stigli iz cijeloga svijeta, a nažalost ima i dosta prosjaka s Balkana. Ako ne vjerujte, pokušajte dovoljno dugo ignorirati gospođu s djetetom i papirnatom čašom u rukama (pritom u glavi tražeći argumente da utišate grižnju savjesti zato što je odbijate), pa će vas ubrzo dočekati pitanje “‘el ti pričaš bosanski?”
Dok smo prvoga dana putovanja, 14. siječnja 2020., iz autobusa promatrali grad i pinije koje su nicale svuda oko nas, iz pozadine je dopirao glas našeg vodiča Denisa s iznenađujućom razinom energije nakon što smo svi proveli više od jedanaest sati u autobusu u položaju fetusa, žicajući prijenosne baterije. Pritom smo razmišljali bi li i nas ovaj grad mogao inspirirati kao što je inspirirao mnoge umjetnike koji su u njemu živjeli.
Od crkve do crkve… do Sikstinske kapele
Crkava i hramova nagledali smo se toliko da su, kada smo konačno ušli u Sikstinsku kapelu, dva pogleda uvis bila i više nego dovoljna da zadovolje znatiželju. Prva od mnogih crkava koje smo obišli bila je bazilika San Giovanni in Laterano, uistinu predivna građevina koja se sastoji od tri broda (tko pazi na likovnom, zna o čemu pišem!). U njoj ne znate odakle početi, pogled luta od stropa do poda koji je zadivljujuće ukrašen kombinacijom crnog i bijelog mramora i zapitate se kako je moguće da je netko odlučio toliko pažnje podariti samo podu. Na stropu je pak posve drukčija situacija – eksplozija zlatne boje. Drugačije su rimske crkve od naših – izuzev zagrebačke katedrale i pokoje bazilike, crkve u Hrvatskoj mnogo su manje, intimnije i skromnije. U Rimu svaka djeluje poput portala u neki novi svijet i prostor zbog svojih zadivljujućih proporcija. U San Giovanniju osjećate se malenima u sjeni ogromnih stupova i pod raskošnim svodovima. Kažu da je projektirana tako da dvije osobe okrenute prema stupovima povezanima lukom mogu čuti jedna drugu dok šapuću, a da ih nitko drugi ne čuje. Mi smo probali i nismo uspjeli :(, ali nema veze – takve priče bar pripomognu da turista na izmaku snaga motiviraju za obilazak još jedne znamenitosti.
Nakon šetnje otišli smo na večeru u restoran u blizini hotela i uvjerili se da je Talijanima tjestenina ono što je kruhu na Balkanu – neizostavan element svakog obroka. Prvi susret s hotelskim sobama donosi još jedno iznenađenje, ali ovaj put relativno ugodno – nisu bile loše kao što bi čovjek očekivao od hotela specijaliziranog za maturalce.
Kamenje priča o životu
Drugi je dan putovanja bio kao s razglednice: Forum, Kolosej i Kapitolij. Forum je mjesto koje morate doživjeti, a ne samo gledati – dočekat će vas samo stupovi, cigle i temelji, a na vama je da se oslonite na maštu, dogradite ostatak građevine i pokušate zamisliti atmosferu koja je ovdje vladala prije dvije tisuće godina. Zadivi vas koliko se povijesnih događaja zbilo na relativno malom prostoru.
Odmah do Foruma je gorostasni Kolosej u koji se uspinjete stepenicama kojima su u davna vremena tisuće građana dolazile zaboraviti na svakodnevne muke s pomoću sadističkih predstava. Priča o palčevima kojima se određivala sudbina poraženih plod je mašte filmskih redatelja: u stvarnosti presuda se izvikivala i nitko nije prebrojavao tisuće palčeva. I nije se toliko umiralo jer su gladijatori bili skupa “roba”; ozbiljno ih se treniralo, pazilo se na njihovu prehranu i vlasnicima nije bilo u interesu da njihovi natjecatelji samo tako ginu. Bili su i popularni, a nakon određenog vremena bili bi i oslobođeni. Iako nije bio bajan, položaj gladijatora nije bio najgori u rimskom društvu.
Sljedeće odredište bio je Kapitolijski muzej do kojeg vode Michelangelove stube koje navodno ne umaraju. U stvarnosti to su samo stepenice s dubokim gazištem, no i dalje cijenimo dobru inicijativu.
Vatikanske avanture
Sljedećeg dana obilazimo Vatikan i njegove muzeje. Obilazimo ih sami, i to poprilično kaotično: trenutni položaj gotovo je nemoguće odrediti, karta je od male pomoći, a jedino što putokazi otkrivaju jest gdje je Sikstinska kapela. A na putu do te najveće atrakcije oko vas su Egipat, Grčka, Rim… i pitate se kako netko može izvući toliko života iz običnog kamena. Kad konačno dođete do Kapele, prvo što ugledate more je ljudskih glava uperenih u nebo, odnosno u strop oslikan biblijskim prikazima, među kojima je i svima dobro poznato Stvaranje Adama.
Nakon posjeta muzejima odlazimo do bazilike sv. Petra. Kako je opisati ukratko? Ogromna i raskošna. Jedina je mrlja u njenoj velebnoj raskoši što je financirana otkupljivanjem grijeha. Ako imate kondicije, možete se popeti na kupolu i uživati u spektakularnom pogledu. Penjanje pješice platit ćete 9 eura, a platiti dizalo nije isplativo jer je skuplje i vozi samo manji dio puta – svejedno ćete završiti uspuhani. Ako ne patite od klaustrofobije, sve će biti u redu. Jest da se hoda u jednom smjeru, jedan iza drugog jer nema mjesta, da se zidovi naginju i da se na kraju morate držati za uže, ali bar ima dovoljno prozora. Pogled je predivan iako sigurnosne rešetke malo kvare doživljaj. S te visine Vječni Grad još je ljepši.
Ugostiteljske objekte uglavnom smo tijekom cijeloga putovanja birali metodom pokušaja i pogrešaka. Relativno smo u tome bili uspješni, no u Vatikanu postigli smo pun pogodak: restoran Pastasciutta. Cijene niske, a pljukanci s tartufima konkuriraju konobi u Istri. Iako ćete vjerojatno morati jesti vani, isplati se.
Navečer smo prošetali do Španjolskih stuba na kojima vas s jedne strane naganjaju trgovci laserima (izbjegavajte kontakt očima jer ih se nećete lako riješiti), a s druge strane policija koja vreba turiste da ne sjede na stubama (nova odluka ne baš omiljene gradonačelnice). Za divno čudo, oko Fontane di Trevi nije bilo nikoga tako da smo je mogli na miru razgledati. Pri obilasku vodič Denis rekao je kako ljudi znaju magnetom na užetu iz nje izvlačiti novčiće. U slučaju da vam se nije ispunila želja, a bacili ste novčić u fontanu, sad znate zašto.
Tivoli – Napulj – Vezuv – Pompeji: divota do divote!
Sljedećeg jutra krenuli smo u Tivoli, gradić blizu Rima u kojem su se nalazili ljetnikovci rimskih careva. Obišli smo Hadrijanovu vilu i Vilu d’Este, koja je zadivljujuća. Unutrašnjost joj je ukrašena freskama, ali najviše se ističe je njezin ogroman vrt na nizbrdici, prepun fontana i zelenila. Tu se zbilja može odmoriti duša, a ugođaj je takav da pri odlasku uvijek imate potrebu još jednom se okrenuti. Tivoli je mali grad, nemate mnogo izbora sadržaja, ali za preporuku je taverna Quintila, koja poslužuje stvarno dobre lazanje.
U subotu napuštamo Rim i krećemo prema Napulju i Pompejima. Svi znamo tragičnu priču o Pompejima, a glavni krivac još se uvijek uzdiže nad cijelim gradom. I još uvijek prijeti: stručnjaci predviđaju novu erupciju relativno uskoro, za par desetljeća. Svjedoci erupcije koja je uništila grad danas posjetitelje dočekuju u staklenim vitrinama, u pozama u kojima je za njih vrijeme zauvijek stalo, pokrivaju lica nastojeći umanjiti patnju dok se okamenjena djeca skrivaju ispod roditelja. Napulj je kaotičan, prljav grad pun mafije i kriminala, pa smo dobili strogu uputu da se ne udaljavamo od glavne ulice. No ta kaotičnost daje mu i poseban čar. Citat originalno vezan za Istanbul sjajno pristaje i Napulju: “Oni to zovu kaos, mi to zovemo dom.”
Do povratka u Zagreb ostalo nam je još malo vremena – zadnja su nam odredišta Vezuv i Herkulanej. Do Vezuva stigli smo manjim lokalnim autobusima, a stvari smo ostavili u busu naše agencije (bitno za priču). Na vrhu vas zapljusne miris trulih jaja, tj. sumporovodika. Smatra se da nosu treba sedam sekundi da se privikne na miris, ali ovdje je to išlo i puno brže zbog hladnog vjetra. Dok smo se penjali do kratera, uživali smo u panorami Napulja i Sredozemnog mora, dok je povratak obilježio mali nesporazum. U lokalnom autobusu nije bilo naših stvari, pa smo mi (jer smo zbog stalnih upozorenja na lopove postali paranoični) odmah zaključili da smo pokradeni, pa je nedužni vozač morao trpjeti naše optužbe braneći se da je to “impossibile”. Na kraju smo ih našli u našem autobusu. Greške se događaju! (Izgleda da nije samo govor izvor svih nesporazuma).
Herkulanej je grad koji je također stradao od erupcije Vezuva, no ne na isti način kao Pompeji. Građane Herkulaneja usmrtio je toplinski udar, dok je Pompeje progutao val užarenog pepela. Prizori su drugačiji, ovdje nema sačuvanih tijela nego samo kosti, ali i one dočaravaju paniku i kaos koji je izazvao Vezuv kad je zaustavio vrijeme u svojoj okolici. Snaga katastrofe najjasnije se vidi u podnožju grada – nekada je on bio na samoj obali, a danas je duboko unutar kopna. Moguće je vidjeti kosture ljudi koji su se u panici neuspješno pokušali ukrcati u čamce ili otplivati. Uvjeti su bili takvi da su se čak i čamci karbonizirali i ostali posve sačuvani.
Važno je uživati
I to je početak kraja našeg putovanja. Teško je svesti sedam neizmjerno aktivnih dana, u kojima je svaka minuta bila isplanirana, u neku prihvatljivu formu teksta. Lako je nabrajati sve što smo vidjeli, no kako smo se osjećali, i situacije iz slobodnog vremena, to je izazov. A bilo je stvarno dobro. Detalji uostalom nisu bitni, jer oni kojima je tekst namijenjen ili su već sve ovo doživjeli, ili će doživjeti uskoro. I siguran sam da će im sjećanje na Rim uvijek izmamiti blagi spontani osmijeh.
Oko pola pet ujutro stigli smo u Zagreb, a posljednje minute prije iskrcavanja Denis je odlučio iskoristiti za savjet da putujemo, da uzmemo godinu dana pauze prije faksa i da si damo vremena shvatiti što želimo. Važno je uživati u životu (koji je kraći nego što mislimo) da se jednog dana možemo osvrnuti na svoj ispunjen život. Važno je stvoriti uspomene jer je to ono što nam na kraju ostaje. Nije loš savjet, zar ne?
FOTO: Ivana Črnelč
