Teta Violeta kratka je priča o neprimjetnima, ali i o ljudskosti koje tako često nedostaje suvremenom društvu. Priča je predložena za državnu razinu smotre LiDraNo 2019.

TETA VIOLETA

– No, sinek, bude taj vlakek brzo došel?

Bila je hladna, kasna večer, a svjetla kolodvora prigušeno žuta. Odsutno sam se okrenuo prema ženi koja je zastala pokraj mene. Gledajući njezino staro, naborano lice, polako sam izvukao slušalicu iz uha. Ona mi se osmjehivala pokazujući blistavo bijelu protezu. Učinila mi se poznatom, ali već sljedeći trenutak pogledao sam na sat, odmaknuo se od nje i promrmljao nešto o tome kako vlak kasni. Pogled mi je kliznuo niz prazan peron. Htio sam vratiti slušalicu u uho, no starica mi se ponovno unosila u lice.

– No, sinek, pa ti me ne poznaš?

S dosadom sam odmahnuo glavom.

– No, Franek moj, pa kak si mogao zaboraviti tetu Violetu?

Osmjehivala mi se tako srdačno da sam se morao nasmijati.

– Oprostite, – ispričao sam se – stvarno Vas nisam prepoznao.

– No, pa da. Prošlo je dosta vremena. – tješila me. – Pogle ga samo kak je zrasel! Gimnazijalac, fin gospodin! – govorila je, mjerkajući me sa svih strana. – No, sad bumo se napričali do mile volje. No, pa vidiš da putujemo istim vlakom?

Uzdahnuo sam, stvarno mi nije bilo do toga razgovora. Očajnički sam gledao oko sebe. Što da smislim, kako da se izvučem iz polusatnoga klinča s ovom napornom ženom? Nisam se mogao sjetiti zašto mislim da je naporna, ali oduvijek sam kao i svi drugi učenici mislio da je nekako odviše brižna za školsku čistačicu…

Nije primjećivala moje uzdahe. Osmjehivala se poput cerigradske mačke, a ja sam imao toliko toga u glavi za razmišljanje. Vožnja vlakom nakon škole uvijek mi je bila prilika da sredim misli na kraju dana, danas osobito o neočekivanome Dorinu pozivu na kavu, o tome kako moram skinuti novu stvar Arctic Monkeysa, koliko imam zadaće iz latinskoga i matematike, hoću li do sutra stići pročitati lektiru…

– No, sinek, – prenuo me njezin prenaglašeno vedar glas – čini se da smo dočekali naš vlakek. No, idemo, idemo… – požurivala me, a u jednom me trenutku čak uhvatila za rukav i povukla za sobom. – No, ne želim te izgubiti! – dovikivala mi je kroz gomilu ljudi pokraj kojih smo se gurali u vagon kao da mi čita misi. – No, no, – dobacivala je drugima – dečec je sa mnom, pustite ga nek prođe!

Uspjela se izboriti za slobodna mjesta i posjesti me do sebe. Zatvorio sam oči jadno se nadajući da u vlaku nema nikoga tko me poznaje.

– No, daj sim taj ruksak. No, sad buš se ti tu kraj mene malo odmoril, sinek. Tak sam sretna da te vidim. No, znaš, sinek, uvijek sam svima govorila kak si ti pristojan i dobar dečec. Nitko ne pozdravi, ti pozdraviš. Nitko ne briše noge na ulazu, ti brišeš…

Otvorio sam oči. Sjedila je do mene uspravna, ali sitnija nego što sam je pamtio. Smiješila se dok joj se lice mreškalo pod hladnim svjetlom vagona. Prvi put nakon toliko godina shvatio sam koliko je topline u njezinu pogledu. Nastavila mi je pričati o meni, o tome kao sam dolazio u školu, kako sam uvijek bio dobar i miran, kako je zločestim dečkima zaprijetila da mi ne smije pasti ni vlas s glave jer će tada imati posla s njom, tetom Violetom, kako smo je svi u školi zvali misleći na papirnate ubruse, pelene, omekšivače i još koješta pod tim imenom. Jer kako bi drukčije djeca zvala nekoga komu se žele narugati, nekoga tko je uvijek u plavoj kuti što poput vreće visi gotovo do poda? Stvarno, kako zvati nekoga tko u ruci uvijek drži krpu i njome nešto neprestano briše, nekoga tko stalno na svojim kolicima vozika kante, sredstva za čišćenje ili toaletni papir? Zašto bi taj netko imao pravo na pravo ime?

Više se nisam ljutio na nju. Rastuživala me pomisao kako sam zaboravio da uopće postoji onoga trenutka kada sam napustio osnovnu školu i u zaletu odjurio u srednju. Upitao sam je kako je i u tom izgovorenom zanimanju osjetio nešto poput vala zrelosti koji me preplavio čudnim mirom. Njezin osmijeh posustao je pod težinom što ju je nosila nakon što je otišavši u mirovinu izgubila muža, ali ponovno je zasjao kada je počela pričati o svome sinu. Pričala je o tome kako je unatoč siromaštvu u kojemu su živjeli uspio. Postao je u svijetu cijenjeni IT stručnjak koji svakoga mjeseca putuje u London i Pariz, a ona je znala naziv svakoga djelića računala.

– No, samo ugugulaj njegovo ime, buš vidl kaj sve radi. No, tak buš i ti jednog dana, Franek moj, i nemoj nikada zaboraviti na svog mameka. Moj sinek se stalno brine za mene i veli mi da bez mene ne bi uspio jer je muž htio da bude mesar…

Pola sata vožnje prošlo je brzo, kao u nekom polusnu. Izišli smo na istoj stanici.

– No, odi sad domeka. – rekla mi je, smiješeći se kada sam joj s poštovanjem pružio ruku. –Dosta sam te gnjavila svojim pričama. No, tako mi je drago da sam te vidjela.

– I meni je drago što sam vidio Vas. – odvratio sam iskreno.

Kimnula je glavom, okrenula se i otišla svojom stranom ulice.

Zamišljeno sam se zaputio prema kući. Njezin osmijeh što mi se snažno urezao u misli ispunjavao me tugom i nekim neizgovorenim prijekorom koji nisam znao objasniti. Pomislio sam kako odmah, čim dođem doma, moram uguglati ime njezina sina.

– No! – povikao sam na glas. – Što da uguglam? Kako se čovjek zove? Koje je pravo ime tete Violete?

Okrenuo sam se prema stanici koja je sada bila pusta. Koliko je još ljudi bilo u mome životu kojima nisam znao ime, koje nisam primjećivao? No, sinek, rekao sam sebi s podsmijehom, stvarno si fin gospodin. No, ponešto sam i naučio, zar ne?

MENTOR: Alen Orlić