Poznati majstor filmova Quentin Tarantino nikada ne razočaravajući svoju publiku i ovoga je puta ostavio gledatelje bez daha — film ,,Odbjegli Django“ držao je napetost od prve do posljednje minute, predočavajući daleko poznati svjetski problem – rasizam. Sigurno je da su prosvjedi u Americi protiv rasizma, koji su započeli 3. listopada, osvježili pitanje rješavanja problema rasne diskriminacije, a samimim time i Djangovu priču. Uz radnju koja je vrlo zanimljiva, stručna glumačka postava sjajno je obavila svoj zadatak što je sveukupno rezultiralo filmom vrijednim svih pohvala.
OSVRT NA FILM ,,ODBJEGLI DJANGO“
Radnja smještena dvije godine prije početka Američkog građanskog rata (1859.) u Texasu i Tennesseeju prati oslobođenog roba Djanga (Jamie Foxx) na putu da oslobodi svoju suprugu Broomhildu (Kerry Washington) iz robovlasničkog terora Calvina Candieja (Leonardo di Caprio). Ovaj vestern, s doduše određenim povijesnim odstupanjima, ipak dosta vjerodostojno prikazuje brutalnosti života s kojima su se robovi svakodnevno susretali u vrijeme prije izbijenog rata kojim se željelo dobiti ukidanje ropstva. Otkupivši Djanga, lovac na glave dr. King Schultz (Christoph Waltz) treba njegovu pomoć u traženju trojice kriminalaca, a zauzvrat mu odluči pomoći pronaći suprugu Broomhildu. Od tada počinje njihovo kontinuirano susretanje s nevjerovatnim problemima diskriminacije onoga vremena te napetošću situacije, koja ipak nije za svačije živce. U spletu neizvjesnih okolnosti i nevjerojatne izdaje koju proživljavaju počinje njihova žestoka borba za opstanak. Iako su dominantne scene prožete brutalnošću i okrutnošću, kako to redovito biva u Tarantinovim djelima, film se sastoji i od mnogih drugih komponenata. Različite akcijske, romantične i na trenutke neočekivano humoristične scene zajedno čine fantastičnu emotivnu priču držeći publiku svakog trenutka zainteresiranom i napetom.
Višestruko nagrađena priča o teškom životu robova
U kontrastu života robova s plantaže koji su izloženi svakidašnjoj torturi, teškom fizičkom radu i mogućnosti da svakoga trenutka ostanu bez života zbog jednog krivog poteza te s druge strane gospodara plantaže i njegove povlaštene obitelji koja ima sve što poželi, Tarantino osim što nažalost upućuje na zbilju ondašnje situacije, uspješno aktivira burne emocije bijesa i ljutnje ljudi pred ekranima uzrokovane nepravdom. Priča nije kronološki ispričana, u više se navrata vraća u prošlost s ulogom održavanja konstantne dinamičnosti. Uz odličnu radnju filma spletu zapanjujućih dojmova pridonijela je i odlična glumačka postava koja je krajnje profesionalno obavila svoj zadatak prenošenja emocija na gledatelje. Kvalitetno upotrijebljeni filmski efekti te odlično prilagođen odabir glazbe također su doprinjeli atmosferi u svakom trenutku trajanja ovog hvaljenog filma koji je osvojio brojne prestižne nagrade, među kojima se ističe i zbirka Oscara – Oscar za najbolji film, Oscar za najboljeg sporednog glumca te Oscar za najbolji originalni scenarij, a tu je i Zlatni globus u dvije kategorije: za najboljeg sporednog glumca i za najbolji scenarij. Čak ga je Američki filmski institut proglasio najboljim filmom 2012. godine. Sve u svemu, zvuči obećavajuće!
Kritike javnosti
Iako je pretežno oborio publiku s nogu, Odbjegli Django (kao i svaki drugi film) ipak je morao naići i na kritike. Najčešće kritike stizale su na račun određenih povijesnih netočnosti i previše nasilja. Istaknulo se i osuđivanje pretjeranog ponavljanja rasističkih riječi. Također, pri dolasku Djanga i Schultza na plantažu, doznaju kako Calvin ondje održava borbe robova do smrti iz čiste zabave, no o tome ne postoje nikakvi službeni podatci tako da samim time to nije povijesno potvrđena činjenica. Jesse Williams, glumac i aktivist smatra kako su robovi na plantaži prikazani previše bezbrižno i u puno boljim uvjetima od onih u kojima su morali zapravo biti. Bez obzira na okrutne okolnosti u kojima se često nađu, u više su scena prikazani kako se ljuljaju na ljuljačkama, odjeveni u cvjetne haljine, što nikako nije bio slučaj u to vrijeme. Uz to, manjak povezanosti, a pogotovo želje za slobodom među robovima naglasio je kao veliku netočnost prave situacije. Django i njegova supruga koja je više puta pokušavala pobjeći, zapravo su jedini koji tijekom filma iskazuju jasnu želju za slobodom, dok se čini kao da je ostatak ljudi već pomiren sa situacijom u kojoj se nalaze.
Prikaz nasilja kao put prema promjenama
Sve u svemu, glumci i Tarantino obranili su se od svega navedenoga iskazavši jasnu poruku filma u svrhu upućivanja na rasizam kao golemi problem zajednice, s kojim se susrećemo još i danas, bez obzira na ukinuto ropstvo. Preporučila bih ovaj film svima koji vole akciju, napetost i emotivne scene, ali s izuzetkom onih koji ne mogu podnijeti nasilje. Bitno je istaknuti i prihvatiti da su određeni događaji ipak plod mašte redatelja, no bez obzira na to ipak je, kao što je već rečeno, velik dio radnje točan. U zadnjih godinu dana posebno je istaknuta ljutnja naroda na prosvjedima diljem Amerike potaknuta brutalnim ubojstvom Georgea Floyda ubijenog od strane policajca. Iako je George molio da policajac prestane s fizičkim nasiljem tijekom uhićenja, on nije posustajao što je rezultiralo tragičnom smrću. Dakle, iako film ne bi trebao biti na popisu onih koji ne podnose nasilje, smatram da upravo nasilje najviše potiče na razmišljanje o nevjerojatnoj katastrofičnosti problema rasizma koja se zadržala sve do danas u različitim oblicima, tako da je ovo definitvno jedan od filmova koji, prema mojoj procjeni, nasiljem edukativno mogu utjecati na način razmišljanja u svrhu borbe protiv rasizma ukoliko se gleda na situaciju iz odgovarajućeg aspekta.
