7.9 C
Zagreb
Nedjelja, 17 listopada, 2021

Četiri maske za jedno lice

Predstavljamo vam literarni rad učenice Jelene Čumandre (1. B) koji je bio predložen za državnu razinu LiDraNa.

Četiri maske za jedno lice

Rashid gleda prve pahuljice snijega u svome životu kroz prozor Hotela Porin. Razmišlja o tome kako je sumrak svugdje na svijetu isti, ali kako noći ne donose ista jutra. Ima 11 godina i u taj je hotel došao prije šest mjeseci s roditeljima iz Sirije. Osjeća se bezvoljno i prazno, ali i čudno smireno razmišljajući o vlastitim nesrećama, priječeći tim mirom mislima da lutaju dublje. Želi se prilagoditi okolini koliko god je on u mogućnosti to učiniti, pa tako svoje ime zapisuje Rashid zbog toga što se time barem malo prilagođava jeziku domaćina.

Jutro je. Danas snijeg ne pada, već je na tlu bljuzga, a u zraku magla. U Alepu nikada nije bilo ni magle. Rashid se sprema prošetati gradom s jednom maskom na licu i trima u džepu jakne. Cijelo vrijeme drži ruku u džepu kako bi mogao biti siguran da mu maske neće ispasti. Boji se, ako ih izgubi, da će ga svi čudno gledati i osuđivati. Dok hoda, osjeća se kao da mu je lijeva noga dulja od desne, kao da mu je rame nakrivljeno te da mu je kosa krivo namještena. Tijekom svoje šetnje gradom, koja njegovu raspoloženju ne ide u korist, ali je barem ugodnija nego dosađivanje u hotelu, ima osjećaj kao da svi gledaju u njega. Razmišlja o tome žele li se njegovi roditelji uopće vratiti u Alep, boji se da će zaboraviti na svoj grad, svoje prijatelje te svoje uspomene. Želi upisati građevinsku školu da bi jednoga dana obnavljao svoj grad jer misli da će tako on i njegov grad rasti zajedno i stvoriti još veću povezanost, pogotovo ako je sada izgube. Rashid se potpuno prepustio mislima. Smanjila mu se tjeskoba zbog njegove dvostruke izoliranosti u nepoznatome gradu u doba pandemije. Njegovo podrijetlo sada mu se čini kao podskup u velikome svjetskom skupu izoliranih zbog korone.

Vraća se u hotel. Promatra ljude. Mirni su, tiho pate, suočavaju se sa stvarnošću najbolje što mogu. Primjećuje kako je jedina prigoda kojom ostali stanovnici napuštaju hotel odlaženje po pomoć u Crveni križ ili Crveni polumjesec. Kao da je potpuno zanijemio i izišao izvan svojega tijela, situaciju samo promatra, potpuno objektivno i neutralno. Ponovno gleda kroz prozor u nadi za snijegom kojega nema i govori sam sebi: ,,Mjesec sa Zemlje svima nama izgleda isto. Ne vidimo mu tamnu stranu.”

Prethodni članakSreća na žlicu
Sljedeći članakPovratak KGB-a

Povezani članci

OZNAKE

nAJNOVIJI ČLANCI