-3.1 C
Zagreb
Utorak, 30 studenoga, 2021

Potraga za post-jugoslavenskom katarzom u predstavi „Da sam ptica“

Priča o dvama životima uništenima ratnim zbivanjima u Sarajevu

Ambiciozan debi

U svojem redateljskom debiju riječka glumica banjalučkog podrijetla Arija Rizvić predstavila je hrvatskoj publici komediju-dramu „Da sam ptica“ nastalu po uzoru na originalan tekst scenaristice Nikoline Bogdanović. Važno je istaknuti da se adi o ambicioznome debiju – s uvaženim glumcima Tarikom Filipovićem i Dariom Lorenci Flatz u glavnim ulogama, Rizvić gledatelje u ovoj itekako poznatoj priči o sudbini Amira i Mirne vodi na putovanje od ratom razrušenog Sarajeva do Beča, od egzodusa u tuđinu do pokušaja rekonstrukcije ex post facto. Predstava svoju premijeru doživljava u Hrvatskom kulturnom domu 9. lipnja 2021. godine, a ovoga se puta udomaćila u Draškovićevoj ulici.

Osobne oscilacije

Rizvić dijeli ovo putovanje na opis suživota dvaju ljubavnika prije odlaska u Beč i (daleko opsežniju) dokumentaciju njihove aklimatizacije austrijskoj prijestolnici. Dok Mirna oplakuje gubitak kozmopolitskog jedinstva, Amir se okreće otkrivanju kulturne baštine. Dok u jednom od najdojmljivijih trenutaka u predstavi Mirna ispušta krik jada jer joj je oduzet suvremeni način života u rodnom kraju, u Amiru se javlja suptilan, ali nepobitno prisutan okret prema radikalizmu. Upravo su ove razlike te koje ih konačno i razdvajaju; predstava funkcionira kao pokušaj prisjećanja na njihov suživot nakon nedefiniranog razdoblja razdvojenosti.

Za lajtmotiv ove izvedbe najprikladnije se čini uzeti polarizaciju, od one etno-nacionalne polarizacije koja je trajno promijenila živote naših protagonista (čija je priča dovoljno poznata da se čini gotovo arhetipskom) do njihovih oscilacija iz smijeha u suze. Očita je i polarizacija između pristupa aklimatizaciji u novu okolinu Amira i Mirne, koja postaje sve oštrijom što se njihov boravak u Beču odužuje. Doživjeti ovaj pokušaj pomirenja s vlastitim korijenima nakon što izgubiš svaku direktnu poveznicu s njima (tragedija koja je meni itekako bliska, ispričana iz perspektive koja je meni strana i kojoj imam naviku pristupati s određenom količinom opreznosti i sumnje) bio je mamac izvedbi koji me natjerao da zagrizem.

Čak su i oni najhumorističniji dijelovi izvedbe, međutim, otrovani gorčinom – preostaje li junacima išta osim opornog, nemoćnog smijeha? Ima li ispravnijeg načina da zavole vlastitu sudbinu suočeni s konačnom pobjedom neukosti nad razumom, neospornom nadmoći zla nad dobrim i brzinom kojom naizgled sekularno i civilizirano društvo može upuzati natrag u utrobu prapovijesti od – smijeha?

Post-jugoslavenska katarza

Nemoguće je zaobići činjenicu da je ova predstava intelektualni plod naraštaja koji je imao dva desetljeća da se suoči s 20. stoljećem. Najrelevantnijim se dijelom predstave za današnje generacije doima kontrast između načina na koji njezini protagonisti pristupaju ovoj novoj stvarnosti: Amirovi pokušaji da otkrije kulturno i vjersko nasljeđe koje je dotad bilo potisnuto (kada Mirna komentira sve veći broj burki na ulicama Sarajeva nakon završetka rata, Amirov jedini odgovor jest—„Nek’ budu zamotane!“), a koje Mirna smatra ničim nego li kolapsom civilizacije u barbarstvo, drama je u srcu te post-jugoslavenske generacije koja je odrasla u sjeni kolektivne traume generacije Amira i Mirne. Vijati nacionalne barjake na ruševinama bivše države svakako zahtijeva svjesno prihvaćanje primitivizma kao epiteta koji je u najmanju ruku moralno neutralan, a u najbolju pozitivan – organska, „domaća“ alternativa u biti stranačkim vrijednostima internacionalizma i egalitarizma (jednako domaća koliko i, pretpostavljam, vezanje stopala neudanim djevojčicama u zabitima Kine). Iako je pitanje najprikladnijeg načina za suočavanje s bremenom prošlosti u predstavi ostavljeno otvorenim, intuitivno je predstavu vidjeti kao poziv na sveopći mir i zajedništvo od one (urbane, učene) manjine koja je ponovno otkrila kozmopolitsku osjećajnost i međunarodno dobročinstvo. Vrijeme će pokazati je li ovo tlo prikladno tome da ovi ideali puste korijenje.

Franco Enio Todorović
Enio je ljubitelj rocka koji u slobodno vrijeme piše tekstove.

Povezani članci

OZNAKE

nAJNOVIJI ČLANCI