PUTOPIS JEDNOG KLASIČARA

Imam ludu sreću što mogu često putovati: bio sam na mnogim mjestima, vidio mnoge kulture i živio među njima, i učio samostalno se u njima snalaziti. To također znači da sam vidio mnogo aerodroma, subwaya i drugih kompliciranih načina prijevoza. Ta me misao dovela do toga da mami na aerodromu u Zagrebu, jednom od najjednostavnijih i najmanjih aerodroma na kojima sam bio, kažem: „Znaš što? Volio bih vjerovati, s obzirom na moje iskustvo s aerodromima i svim raznim kontrolama na njima, kada bih išao negdje sa školom avionom, da bi profesorica mene zadužila za nadgledanje mojih kolega, ako ona u nekom trenutku to ne može.“ Završio sam tu rečenicu s veoma ponosnim i samopouzdanim osmijehom na licu. Rečenica koja je uslijedila bila je: „Di je moj kofer?” Zaboravio sam ga na sigurnosnoj provjeri ručne prtljage.

Zašto, Jenny?

U Washington D.C. sletjeli  smo  u četvrtak poslijepodne. Bili smo jako umorni, ali i gladni. Smjestili  smo se u hotel i odmah produžili u potragu za hranom. Već je bilo prilično kasno i većina restorana bila je zatvorena. Napokon smo naišli na McDonald’s koji je, u pravom američkom stilu, bio odvratan. Inače, u SAD-u svi su McDonald’s-i, KFC-ovi i Burger Kingovi, nama dragi i normalni fast food restorani, koma: higijena je na nuli, a hrana je strašno loša u usporedbi s našom, iako je u teoriji ista hrana u pitanju. Preporučam da ih izbjegavate, a ako vam se baš jede fast food, radije odite u Chipotle, Shake Shack i sl.

Sljedećega jutra probudio sam se prilično rano, oko pola šest jer sam bio jet lagged. Otišao sam na doručak u pekarnicu na rubu ulice te produžio u razgledavanje glavnog grada sam jer je mama imala sastanke. Hotel je bio u samom centru, pet minuta udaljen od Bijele kuće, Washingtonova spomenika i Lincolnova spomenika. Prvo sam svratio do spomenika prvom predsjedniku SAD-a Georgeu Washingtonu, koji je samo visoki obelisk i nije baš toliko zanimljiv što se povijesti tiče, koliko je vizualno očaravajuć.

Monument je na istom pravcu kao i Lincolnov spomenik ispred kojeg je poznati reflektivni bazen, koji je toliko prljav da je pored njega neugodno hodati zbog smrada. Prva stvar koja je meni pala na pamet kad sam vidio kako izgleda je „Zašto, Jenny?“

I have a dream

Lincolnov spomenik najzanimljivije je mjesto koje sam posjetio prvoga dana putovanja. Prvo sam se popeo stepenicama na kojima nisam vidio natpis I have a dream iako sam prešao ravno preko njega, a zatim sam došao do spomenika predsjednika Lincolna čiji je kip sjedio u velikoj fotelji u sredini građevine koja je jako sličila Zeusovu hramu iz Olimpije. Zapravo, većina građevina u D.C. građena je po uzoru na grčki stil. Mislim da je to zato što Washington predstavlja središte demokracije u svijetu, a Grčka je majka demokracije.

Drugi sam dan išao u Nacionalni muzej američke povijesti te Nacionalni muzej prirodne povijesti. Oba su prevelika i prilično loše organizirana. Trebao bih cijeli dan biti u njima kako bi ih razgledao, no to možda i nije neobično kad se uzme u obzir doprinos Amerike razvoju civilizacije i čovječanstva općenito. Zapravo je jako razočaravajuće vidjeti koliko malo je Hrvatska napravila u usporedbi s ovakvom zemljom. Iako smo ponosni na svoje izume poput kravate, penkale ili padobrana, zapanjujuće je bilo shvatiti koliko je naš doprinos neznatan u usporedbi s mnogo većom i razvijenijom Amerikom.

Bliski susret ili zašto je dobro biti zoomer

Poslijepodne sam otišao u mnogo zanimljiviji zoološki vrt, koji je najveći koji sam do sada vidio. Iako je padala kiša, snašao sam se: otišao sam do najbliže suvenirnice i kupio kabanicu. Budući da je padala kiša, većina životinja pobjegla je unutra, što šetnju zoološkim čini manje zanimljivom no kad su životinje vani na otvorenom. Došao sam u zoološki gledati životinje u njihovim rezervatima, ali nisam očekivao je da ću ih sresti i izvan njih. Šećući šumskim puteljcima između izložbi, odjednom se ni od kuda stvorio jelen. S vanjske strane ograde! Bio sam sam na stazi i nisam bio siguran što da radim. Mislio sam, ako samo nastavim dalje hodati, valjda neće preskočiti ogradu. Preskočio je. E sada sam bio u frci. Taj jelen bio je visok kao ja, s rogovima otprilike metar svaki. Gledao je ravno u mene, bio je možda dva metra udaljen od mene i nije se micao, a nisam ni ja. National Geographic pripremio me za ovaj trenutak svojom serijom Survive the wild. Već sam vidio A., B. i C. prozorčiće pred očima. Prva opcija bila je bježati i popeti se na neko drvo, ali nisam fan bježanja. Druga opcija bila je da se zaletim prema njemu derući se kako bih ga prestrašio. S druge strane, možda bih ga se i mogao jedan na jedan riješiti – ipak nije toliko veći od mene, a ako se zaleti prema meni, primit ću ga za rogove, malo zavrtjeti, iskoristiti njegovu inerciju… Međutim, sve navedene opcije ne uzimaju u obzir ključan element: ja sam zoomer. Dakle, posegnuo sam za mobitelom koji mi je bio u džepu, i na taj najmanji pokret jelen je pobjegao.

Ili si u New Yorku ili nisi nigdje

Sljedećega dana spremili smo se i otišli autobosom u New York. Dočekao nas je veoma raspoloženi vozač koji nije trpio nikakve gnjavaže. Vožnja je trebala trajati četiri i pol sata, a trajala je sedam sati zbog gužve na ulazu u grad. Prvo što smo doživjeli u Velikoj Jabuci bila je svađa između vozača drugog autobusa i dvije žene koje su se derale na njega jer je svojim vozilom blokirao ulicu, što je normalno jer se drugačije ni ne može parkirati na stanicu. Bitno da je to bila jedna od najglasnijih, razmaženijih i rasističkih svađa koje sam ikada čuo. Uživao sam u njoj (iako možda ne bih trebao) – sudionici svađe skoro su se potukli. Prvi dojam New Yorka nije razočarao.

Prošetali smo do našeg hotela koji je bio nedaleko od Times Squarea. Odmah smo se uputili do njega jer je bila noć, a Times Square se posjećuje noću. Nikad nisam vidio nešto takvo: gomila ljudi na jednom mjestu, okružena ogromnim neboderima i reklamama visokima kao kuće i zgrade. Trg je bio pun uličnih izvođača koji su radili sve od plesanja do prizivanja Sotone.

Mediji kažu kako nisi bio u Velikoj Jabuci sve dok nisi probao komad njujorške pizze, a najbolja pizza u New Yorku je Joe’s Pizza, čija se pizzeria nalazi točno na trgu. Čekao sam u redu desetak minuta, te sam onda čekao pizzu još toliko. Ponovno razočaranje: pizza je u usporedbi s našom bila loša. Jako sam se veselio isprobavanju hrane u New Yorku jer je navodno vrhunska, ali svi restorani u kojima sam bio bili su ili prosječni ili loši. Savjetujem vam da, ako putujete u zemlje u kojima je materinski jezik engleski, jedete u pubovima. Jeftiniji su od većine restorana koje preporučaju internetski vodiči i hrana je puno bolja, te je rijetko kad gužva, a atmosfera je odlična.

Tijekom tri dana koja sam bio u New Yorku posjetio sam One World Trade Center, spomenik 9/11, Brooklyn Bridge, Central park, Wall St i Broadway. Mislim da se od svih navedenih znamenitosti isplati opisati samo Central park. Zanimljivo je da se u samom srcu grada u kojem se uvijek nešto zbiva i uvijek nešto čuje nalazi tih i miran park, bez velikih reklama i bez nebodera. Stvarno je dobar osjećaj pobjeći od svega toga na par sati i uživati u prirodi. Ali s druge strane, New York je jedinstven, kako bi ga opisao Gatsby Welles iz filma A rainy day in New York: „Ili si u New Yorku ili nisi nigdje.“ I to je doista tako.

Nigdje u svijetu nisam se osjećao kao u New Yorku: grad kao da je živ, kamo god otišao u bilo koje doba dana ili noći – nešto se zbiva… Svaka bi osoba trebala provesti dio života u New Yorku jer je grad jedinstven i omogućava doživljaj koji se ne može iskusiti nigdje drugdje.

Utjecaj ovog putovanja na mene veoma je jasan: selim se u New York prvom prilikom. Vjerojatno ne zauvijek, ali barem na nekoliko godina.

Vraćam se, Klasična, tebi

Na povratku u Hrvatsku propustili smo let iz Istanbula za Zagreb jer je avion morao neplanirano sletjeti u Irskoj da iskrca bolesnog putnika. To je značilo da imamo dvije opcije – možemo sljedeći let za Zagreb, koji polijeće u sedam sati drugoga jutra, čekati u besplatnom hotelu koji nudi aviokompanija ili spavati na aerodromu. Naravno, odabrali smo hotel. Mama i ja otišli smo na kontrolu putovnica da možemo izaći s aerodroma i otići u hotel, ali mene nisu puštali, nego su me poslali na kontrolu vize. Moja putovnica istjecala je za manje od šest mjeseci, a to je značilo da ne mogu ući u Tursku, a da ne platim posebnu vizu koja je koštala 100$ i morala se platiti u gotovini. Naravno, nismo platili tih 100$ nego smo spavali u buisness loungeu na aerodromu, iako ja nisam ni oka sklopio cijelu noć. U svakom slučaju, ne preporučujem Turkish Airlines te aerodrom Istanbul. Ako možete, izbjegavajte ih.

Kad smo se sljedeći dan napokon vratili u Zagreb, roditelji su me poslali u školu. Unatoč svim naporima da ostanem budan, zaspao sam već na prvom satu te sam pušten kući da se u miru naspavam. Manje-više, proveo sam cijeli vikend spavajući. U ponedjeljak sam ustao u pola četiri ujutro i bio budan sve do kraja škole u 14:00. Nikad nisam bio toliko razbuđen u školi ujutro. Jet lag veoma je naporan, no ipak se isplati podnijeti ga zbog radosti i užitaka koje donose putovanja.

FOTO: Domagoj Cerin