PREDGOVOR
Ljubim Boga koji je stvorio ovu Zemlju i ovu atmosferu i zrak koji ju čini koji ste vi, čitatelji, udahnuli po ne znam koji put.
Ovu pjesan posvećujem svojoj miloj obitelji koja mi pokazuje preveliko razumijevanje i svima ostalima kojima sam poznat, bolje reći blizak, drag, simpatičan itd. Potaknut prisjećanjem na kićenje protestantske jelke što običavaju činiti naša nova dica, previše opuštena, razuzdana, predaleko od ortodoksnog učenja rimske Crkve, namjerio sam se na jednu situaciju prastaru, sveprisutnu, svevremensku, svemoćnu koju ću tumačiti kao džindžerbred keks.
Društvo naše čine brašno, jaja, voda i začini i cukar, naravno, pa se i svakakve bakterije i nevidljiva bića bore međusobno koja će prva da uništi svetu harmoniju koja nam se pokazala tako divnom i učinkovitom. Zlice (komentatori) i čvrste žlice (njihovi alati) drobe integritet džindžerbred keksa. Pa tako odlučih tu situaciju, taj poredak pokazati u malo inomu obliku, ukrašenom šećernimi perlami i pi..darijami od bile vanilin kreme s puno inih uresah, kao što običavaju naša dica da čine u koledarsko vrime kad ploče mirisna paprenjaka konstruiraju u pobožne kućne hramove sa šećernimi ponistrami i cioccoladnimi dimnjacimi. Ipak, u naše dice ima tradicije, koncepta obitelji, potrebe za konzervativizmom. Kumovi i kumice moje, jedite zapadnjačku konfekciju.
U godišće šesto nakon dvi tisućah i dvadset od rojen’ja Isukarstova u martu misecu trinaestomu.
Amen.
KOMENTARI I KOMENTATORI
Javno pogubljenje komentatora na Indexu i Večernjem
Dan započet konačnim prodiranjem sunca kroz one
Velike plave nebeske rolete, božanske, divne, svakakve.
I trubljenjem koje nagovještava veliku novu hajku
Potaknuo me da rano ujutro pitam jadnu svoju majku
Kad ću više doživjeti onu djetinju bajku:
Kad se srednjovjekovni Indeksari i Večernjaci vješaju uz balalajku?
Moja mi je majka rekla da ne trabunjam:
“Obuj ti radije cipele, pa ćemo napolje.”
Na Trgu se puno raje okupilo, u sredini rostra
Na kojoj stoje Milan, Bandić i Kosta.
“To su Indeksari i Večernjaci, svakako nijesu junaci,”
Rekla mi je mati, pa izvadila telefon da pogleda gdje
joj je suprug na aplikaciji za tracking.
I mislim, gledamo te budale, ima ih još četiristotinjak,
Čuvaju se u skladištima bivših židovskih manufaktura,
Pogotovo u zgradi zubara i narodnih trubadura.
“Evo, ponovno trube. Katastrofa, pa mogli su to tiše!”
“Dajte ubijte te budale više!” čulo se uistinu sve više.
I na oglasima na Trgu piše:
indeksari i večernjaci ne zaslužuju veliko početno slovo
Jer to vrijeđa naše hrvatstvo i europstvo.
I, mislim, ja se s tim slažem, pa ću po toj normi i nastaviti:
indeksari i večernjaci su prvaci u bezboštvu i retardaciji.
I time smatramo, mi pošteni koji ostadosmo, da ih sve
Mi, Sve njih raščetvorimo!
I krenuli su s konjskom zapregom, nekim mehanizmom
Nekim velikim kontrapizom, to jest, to je bila nekakva
ogromna sprava zaista nepojmljiva načina rada.
Krenuli su razvlačiti indeksare i večernjake na rezance.
Posljednje riječi, vriske, onomatopeje zapisivali su tzv. Zapisnici.
Među karakterističnim izjavama pojavljivale su se:
“Marija Selak Raspudić, Tito, Pavelić, Senf, Kečap!”
Zapisnici su te riječi tiskali i pisali na maturantske majice
Koje su svima nama podijelili…
Od ljudskih rezanaca moji su sugrađani skuhali finu juhu,
Možda bolje reći čorbu jer je imala puno čvrstih dijelova
Zbog hrskavice.
Juhu smo svi pili, jeli, živjeli…
Živi bili pa vidjeli i mrvice.
FOTO: snimke zaslona s portala dnevnih novina
