Na mom radnom stolu godinama stoji isti bunt papira, gusto ispisana tablica podataka o ljudima koji su umrli, najčešće poginuli pokušavajući doći u Europu ili unutar Europe. Navedeni su samo datumi, ime, ako je bilo poznato, a većini nije, zemlja porijekla. Uzrok smrti.

Dana 23. siječnja 2025. članovi Novinarske skupine Klasične gimnazije posjetili su Etnografski muzej Zagreb gdje su uz vodstvo kroz izložbu Putnici pogledali i izložbu Prijelaz te poslušali dokumentarnu radio dramu Uzrok smrti: granica autorice Barbare Matejčić i sugovornice Marijane Hameršak.

Izložba Putnici trogodišnji je projekt Etnografskoga muzeja u kojemu se predstavlja Zbirka izvaneuropskih kultura na temu suvremenih teorija dekolonijalizima, rasizma i migracija. Posebnost je izložbe što omogućuje različite interpretacije predmeta iz Zbirke prateći putovanja ljudi i predmeta od kolonijalnih vremena do suvremenosti. Začeci Zbirke sežu u sredinu 19. stoljeća u tadašnji Narodni muzej u Zagrebu, osnovan u vremenu hrvatskog narodnog preporoda. Predmeti su darovani od mnogih građana koji su putovali u razne dijelove svijeta kao što su Južna Amerika i Afrika, otkuda je najviše predmeta Zbirke, uz Australiju, Kinu i Japan. Tada su u Europi osnovani brojni muzeji s ciljem definiranja nacionalnoga identiteta.

U uvodnom dijelu izložbe naglašava se povezanost kolonijalizma s osnivanjem nacionalnih muzeja i zbirkama izvaneuropskih kultura, kao i s počecima etnologije i kulturne antropologije. Stariji dio Zbirke izravno je povezan s kolonijalnim nasljeđem, dok se predmeti prikupljeni u drugoj polovici 20. stoljeća sagledavaju u kontekstu jugoslavenske antikolonijalne politike i Pokreta nesvrstanih. Pokret nesvrstanih, osnovan 1961. godine, bio je politički savez zemalja koje su se odupirale vezama s vojnom blokovima NATO-a i Varšavskog pakta, a Jugoslavija je bila ključni osnivač s ciljem zaštite neovisnosti, suvereniteta i borbe protiv imperijalizma, kolonijalizma i rasizma.

Autorica je izložbe Marija Živković, stručna suradnica i autorica uvodnih tema i cjeline „Nesvrstani“ je dr. sc. Aida Brenko, autorica je cjeline „Globalno putovanje ljudi i stvari“ Mareta Kurtin, a autori cjeline „Epilog:neželjeni“ su dr. sc. Marijana Hameršak, dr. sc. Bojan Mucko, dr. sc. Mojca Piškor i dr. sc. Iva Pleše.

Kao završni dio izložbe prikazana su suvremena etnografska istraživanja znanstvenog projekta ERIM – Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europske unije (2020.-2024.) Hrvatske zaklade za znanost pri Institutu za etnologiju i folkloristiku.

Na temelju tog istraživanja nastala je umjetnička izložba “Prijelaz / The Passage” autorica Selme Banich i Marijane Hameršak u suradnji s kolektivom Žene ženama postavljena na prvom katu Muzeja. Izložba se sastoji od memorijalnih portreta koji komemoriraju živote onih koji su umrli na migrantskom putu kroz Balkan, pozivajući na iskapanje istine i zajedničko iscjeljenje. Portreti su izvezeni crnim i crvenim koncem na platnima koja su obojana prirodnim bojama s otiscima lišća i trava kao zadnjeg počivališta “ljudi u pokretu”. Platna su povezana u jedinstveno spomen-platno koje svojim izgledom poziva na promišljanje o nestalim životima, a istovremeno postaje jedini spomenik preminulih osoba.

Kroz izložbe smo stekli uvid u povijesne i kulturne dimenzije migracija, kolonijalizma i identiteta, no ništa nas nije moglo pripremiti na potresnu dokumentarnu radio dramu – Uzrok smrti: granica autorice Barbare Matejčić.

Dokumentarac slušatelje vodi duž takozvane Balkanske rute, stopama onih koji su umrli pokušavajući pronaći sigurno mjesto u Europskoj uniji. Devedesetih su to bili ljudi koji su bježali od ratova u bivšoj Jugoslaviji. Danas su to izvaneuropske izbjeglice. Dok institucije šute, obični ljudi preuzimaju odgovornost – tragaju za nestalima, obavještavaju obitelji i brinu da mrtvi ne ostanu zaboravljeni. Tako na grobljima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj susrećemo aktiviste koji traže nestale i mrtve, pokušavaju ih identificirati, prenijeti informacije njihovim obiteljima i dostojno im obilježiti mjesto počinka. Aktivistice Barbara Matejčić i Marijana Hameršak kroz razgovore s njihovim obiteljima, forenzičarima i aktivistima istražuju njihove posljednje dane, ali i postavljaju pitanje: tko je odgovoran za njihovu smrt?

Radiodrama započinje tiho – koraci aktivistica koje hodaju grobljem, šuštanje lišća, šum rijeke. Pričaju o čovjeku iz Maroka koji se utopio u Kupi i pokopan je na lokalnom groblju u Prilišću. Za razliku od mnogih drugih mjesta, gdje se grobovi migranata nalaze odvojeno, kao da su nepoželjni i nakon smrti, ovo je rijedak slučaj u kojem leže među ostalima. Već taj detalj otvara ključnu temu – dehumanizaciju onih koji pokušavaju prijeći europske granice.

Kroz razgovore s aktivistima, znanstvenicima i ljudima koji godinama evidentiraju smrt migranata, vidimo realnost koja rijetko dopire do javnosti. Popisi smrti koje sugovornici čitaju pogađaju svojom hladnoćom: datumi, uzroci smrti, pokoje ime – ako ga je itko znao. Dječaci i djevojčice iz bivše Jugoslavije, Afganistana, Iraka, koji su umrli od gušenja, smrzavanja, utapanja ili policijskog nasilja. Slušamo o užasnim tragedijama, poput smrti osmogodišnjeg dječaka iz Jugoslavije kojeg je francuska policija ustrijelila 1995. ili o Aratu Semiullahu iz Afganistana koji se utopio u Savi nakon što je hrvatska policija 2022. pucala s obale. Imao je 20 godina. Njegova je majka molila nećaka Paymana Sediqija, koji živi u Njemačkoj, da ga pokuša pronaći. Payman je stupio u kontakt s aktivistom Nihadom Suljićem koji u Tuzli pomaže obiteljima da doznaju što je s njihovim bližnjima. Kaže da je utapanje jako česti uzrok smrti. Na većini grobova piše NN – no name jer im nisu pronašli nikakve dokumente. U 2024. godini najmanje 8938 ljudi umrlo je na migracijskim rutama što ju dosad čini najsmrtonosnijom godinom za migrante. Puno se ljudi ubilo s tog popisa. Mnogi nakon što im je odbijen zahtjev za azilom ili prije nego što su trebali biti deportirani iz europske zemlje u koju su uspjeli doći ili u znak protesta što dugo čekaju na rješenje zahtjeva za azil. Većina je umrla jer nije imala dokumente za zakonit prelazak, jer dolaze iz zemalja kojima je ulazak u Europu onemogućen. Svi ovi ljudi imali su svoju prošlost, obitelj, snove za boljim, drugačijim životom. Njihov jedini grijeh je što nisu imali dovoljno dobar “pasoš”. Ovo pokazuje koliko je okrutna, zlobna i dehumanizirajuća politika zatvorenih granica – svaka od tih smrti mogla je biti prevenirana.

Nitko ne bi trebao umirati zato što pokušava prijeći rijeku, voziti se ispod kamiona ili pješice koračati planinama. Iza svakog NN groba stoji nečiji život, nečiji pokušaj da dođe do sigurnosti – pokušaj koji je završio smrću ne zato što nije bilo drugog puta, nego zato što su svi legalni putevi za njih bili zatvoreni.

Politika zatvorenih granica Europske unije ne odražava se samo u žicama, policijskim ophodnjama i razvijenim nadzornim sustavima. Ona se odražava i u zakonima koji onemogućuju legalne puteve migracije, u viznim režimima koji odabiru “poželjne” i “nepoželjne”, te u pravilima azilne politike koja izbjeglicama često ne ostavljaju drugu opciju osim da riskiraju vlastiti život. Iako se ta politika često opravdava sigurnosnim i ekonomskim razlozima, trag koji ostavlja daleko je razorniji: tisuće mrtvih na granicama, neidentificirani grobovi, uništene obitelji i normalizacija policijskog nasilja kao nuspojave „zaštite teritorija“.

U tom sustavu Hrvatska ima posebnu ulogu. Prozvana čuvaricom vanjske granice Unije, često koristi metode provođenja te politike koje uključuju brutalno, institucionalno nasilje. Svjedočanstva govore o migrantima koje policija skida do gola, tjera u rijeku, repetira pištolje dok drže djecu u naručju. Neka od tih svjedočanstava potvrđena su i snimkama. Europski zastupnici upozoravaju na nezakonita protjerivanja i uskraćivanje prava na azil, no hrvatske vlasti sve poriču. Ministar unutarnjih poslova mirno odgovara: „To se ne događa.“ Istovremeno, EU Hrvatsku nagrađuje milijunima eura kako bi nastavila čuvati granicu „neprobojnom“.

„Ne znam plaši li me više to nasilje ili šutnja o tome. “

Europa se voli prikazivati kao prostor slobode, solidarnosti i ljudskih prava, no ta prava često završavaju na vanjskim granicama Unije. Upravo zato ova radio drama ima toliku važnost. Oni pokazuju ono što se često prešućuje u političkim raspravama – da sigurnost jednih ne bi smjela značiti opasnost i patnju za druge.

Iako izložba govori o povijesti kolonijalizma i migracija, a radio drama o suvremenim posljedicama takvog sistema, obje nas pozivaju da gledamo i slušamo ono što bi inače ostalo skriveno. Pokazuju da nasilje nikada nije samo stvar prošlosti i da načini skrivanja istine – bilo kroz izostanak informacija, prešućene grobove ili izbrisane priče – i dalje postoje.

Posjet Etnografskom muzeju i slušanje radio drame pružili su nam priliku da bolje razumijemo povijest i suvremenost migracija, kao i ulogu institucija u oblikovanju shvaćanja o „drugima“. Izložba i dokumentarac potaknuli su nas na razmišljanje o nepravdi, ljudskim pravima i odgovornosti koju nosimo – kao građani i kao ljudi. Ne odlazimo ravnodušni, osjećamo odgovornost da govorimo o onome o čemu se šuti, da zahtijevamo odgovornost, da prepoznamo nepravdu i da odbijemo pasivno promatrati.

Izložba Putnici u Etnografskom muzeju ostaje otvorena do 27. studenoga 2027., a dokumentarna radio drama Uzrok smrti: granica dostupna je u slušaonici Hrvatskog radija na poveznici: https://radio.hrt.hr/slusaonica/dokumentarna-radio-drama?epizoda=202501131800.

IZVOR: https://emz.hr/izlozbe/izlozba-putnici/, https://selmabanich.org/index#/the-passage/

Iz medija:

Portretima umrlih na granicama i u ime granica prokazujemo režim smrti, Nada Beroš, Novosti

Grane smo na vjetru, Jasmina Fučkan, plesnascena.hr

Dospjeti u zemlju, izrasti iz zemlje, Maja Flajsig, kulturpunkt.hr

When the Dead Open the Eyes of the Living, selma banich, artseverywhere.ca

FOTO: https://selmabanich.org/index#/the-passage/, https://emz.hr/izlozbe/izlozba-prijelaz-the-passage/, privatna arhiva mentorice