U Knjižnici Savica održan je još jedan književni susret koji su organizirali profesor Alen Orlić u sklopu projekata Čitanje suvremenih hrvatskih književnica i Čitanje mladih hrvatskih pisaca i Knjižnica Savica u sklopu projekta Žaruljica kulture na Savici, ovoga puta s književnicom Lucijom Tunković.
Prije razgovora s knjižničarkom Majom Selak i našim učenicima mlada autorica i slobodna novinarka predstavlja se i uzbuđeno ističe kako je i ona kao mala voljela književne susrete kao što je ovaj.
Nakon studiranja novinarstva i komparativne književnosti u Zagrebu književnica se neko vrijeme bavila blogom Tear Party, a spisateljsku karijeru započela je s romanom Pupčana vrpca. U djelu opisuje glavnu junakinju Luciju koja se nosi s emocionalno nezrelom i toksičnom majkom te općenito odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, ističući koliko su poratno stanje zajednice i patrijarhat također korijen patnje mnogih mladih kao što je Lucija. U romanu se propitkuje kompleksan odnos s majkom te posljedice te dinamike, ali također i složen odnos s nasilnim ocem. Naime, junakinja romana često se nalazi u situacijama gdje manje krivi oca za loše ponašanje prema majci upravo zato što i sama s njom ima probleme. Književnica ističe od kolike joj je važnosti da njezina publika zna da, iako je radnja romana temeljena na njezinu iskustvu, ne bi se trebala potpuno ujednačavati s njezinim stvarnim životom i njom kao osobom. Kaže kako ima osjećaj da to djelomično briše dio značenja djela i njezine umjetničke slobode općenito.
U razgovor su uključene i naše učenice Iskra Sestrić (1. A) i Petra Glavić (2. E), koje postavljaju pitanja vezana uz roman Pupčana vrpca. Petru zanima misli li književnica kako je pisanje i objavljivanje romana „točka na kraju rečenice“ što se tiče odnosa s majkom, na što ona odgovara kako nije sigurna, ali da joj je cijelo iskustvo svakako pomoglo da pridobije osjećaj kontrole nad situacijom i svojim osjećajima.
U romanu književnica opisuje život u neimenovanom gradu, ali vuče inspiraciju iz svojeg vlastitog odrastanja u Sisku. Naglas razmišlja te hipotetizira kako možda takva mjesta, bez ikakvih „simbola” (osim bijede, no književnica je istaknula da ne bi voljela da se Banovinu poistovjećuje s bijedom) i u kojima mladi nisu imali toliko prilika baviti se izvanškolskim aktivnostima, tvore pisce. Kaže kako se možda radi o pronalaženju nečega znatnog u banalnosti. Ipak, govori kako je tek dobila potrebnu potporu i ambiciju za pisanje kad se preselila u Zagreb na studij iako, napominje, količina mogućnosti u velikom gradu može biti paralizirajuća. Takav nijansiran pristup na pitanja česta je pojava kod književnice.
Približavajući se kraju susreta, naši učenici prvoga i drugoga razreda postavljaju pitanja književnici. Tako Nika Ivković (1. A) izražava znatiželju o tome kako je smrt oca u pravome životu utjecala na pisanje romana, na što književnica govori kako je svakako otvorilo nova pitanja na koja je htjela pronaći odgovor te kako je i taj događaj još zaoštrio odnos s majkom. Mia Klasan (1. A) pak postavlja pitanje o dijelu romana koji je specifično blizu srcu književnice. Zamišljeno i sa smiješkom na licu ona priča o posebnom brdu na kojem je provela dobar dio djetinjstva te priča o nostalgiji i „osjećaju koju lovi cijeli odrasli život” vezan uz to.
Na samome kraju književnica potiče nazočne da vjeruju u sebe i da konzumiraju što više umjetnosti svih vrsta te je podijelila poneke ideje za buduće romane.
TEKST: Kiara Dragić (1. A)
FOTO: Alen Orlić
