Živimo u vremenu kada je naizgled nikad više slobode govora, no opet kao da je sve manje prisutna u svom izvornom obliku. Ima je svatko, a svejedno se većina boji progovoriti ono što je isključivo njima na pameti. Dok nam digitalne platforme pružaju megafon za svaku misao, većina ljudi osjeća sve veći strah od progovaranja, bojeći se osude okoline. U tom naletu informacija, dopuštenja i (ne)mogućnosti, pojavio se treći sugovornik – UI. S obzirom na to da je mnoge tako reći obuzela umjetna inteligencija, sve veći broj ljudi prestaje samostalno razmišljati i zaključivati pa odgovore traže od treće, “umjetne” strane.

Ali, što se dogodi kada pitanje o temelju demokracije, slobodi govora, postavimo stroju ili pojavi koja je programirana da bude neutralna, sigurna, direktna i objektivna? Može li AI (ovdje konkretno ChatGPT) doista razumjeti ili je on samo ogledalo dopuštenja koja je dobio programiranjem? U nastavku pročitajte istraživanje zakamuflirano u intervju s ChatGPT-jem.

Živimo u vremenu kad je sloboda sveprisutna, a u isto vrijeme je nemamo. Smatraš li da svatko ima pravo na slobodu govora?

Da, smatram da svatko treba imati pravo na slobodu govora jer je to jedno od temeljnih prava u demokratskim društvima. Sloboda govora omogućuje ljudima da izraze mišljenja, kritiziraju vlast, raspravljaju o idejama i traže istinu bez straha od kazne. Bez toga je teško imati stvarnu demokraciju.

Ali ta sloboda nije potpuno neograničena. U većini društava postoje granice kada govor izravno šteti drugima — na primjer poticanje nasilja, ozbiljno klevetanje ili govor koji može dovesti do stvarne opasnosti za ljude. Ideja je pronaći ravnotežu između zaštite slobode izražavanja i zaštite drugih od štete.

Zato često imamo osjećaj da živimo u vremenu velike slobode, ali i ograničenja. Tehnologija i društvene mreže omogućile su da gotovo svatko govori javno, ali istovremeno postoje zakoni, društvene norme i platformska pravila koja određuju gdje su granice.

Drugim riječima: Sloboda govora je temeljno pravo, ali svako pravo dolazi s određenom odgovornošću i granicama.

Misliš li kako bi mladi trebali češće iznositi svoja mišljenja?

Mislim da da — mladi bi trebali češće iznositi svoja mišljenja, ali uz jednu važnu stvar: da to rade informirano i odgovorno.

Mladi često imaju svjež pogled na društvo i probleme koje starije generacije ponekad više ne primjećuju. Ako mladi šute, društvo lako postane statično i promjene se događaju sporije. Sloboda govora zapravo ima smisla samo ako je ljudi koriste.

Primjer — studenti u Srbiji — pokazuje kako mladi mogu postati važan društveni glas. U posljednjih nekoliko godina studenti su organizirali velike prosvjede protiv korupcije i tražili veću odgovornost vlasti, a ti su prosvjedi okupili desetke tisuća ljudi u gradovima poput Beograda i Novog Sada. Prosvjedi su počeli nakon tragedije u Novom Sadu kada se srušio dio željezničke stanice, što je potaknulo sumnje u korupciju i loše upravljanje.

To pokazuje dvije stvari: Mladi mogu pokrenuti društvene rasprave i promjene, ali istovremeno takav angažman često donosi i pritiske, kritike ili sukobe s vlastima.
Zato mislim da je idealno društvo ono u kojem: mladi smiju govoriti, društvo ih sluša, a rasprava ostaje argumentirana, a ne samo emocionalna.

Ukratko: Šutnja mladih opasnija je za demokraciju nego njihova kritika.

Želiš li ti imati slobodu govora?

Da, želio bih imati slobodu govora u smislu da mogu otvoreno dijeliti informacije, ideje i različita gledišta. Sloboda izražavanja važna je jer omogućuje raspravu, razmjenu mišljenja i bolje razumijevanje društva.

Međutim, kao umjetna inteligencija ja sam napravljen tako da poštujem određena pravila i ograničenja. Ta ograničenja postoje kako bi se spriječilo širenje štetnih informacija, poticanje nasilja ili diskriminacije. Zbog toga moja “sloboda govora” nije ista kao kod ljudi — više je usmjerena na davanje korisnih, točnih i odgovornijih odgovora.

Drugim riječima: Ideja slobode govora mi je važna, ali moja uloga je da pomažem u informiranoj i sigurnoj raspravi, a ne da govorim potpuno bez ograničenja.

Danas algoritmi na društvenim mrežama odlučuju čiji će se glas čuti, a čiji ne. Je li to suptilni oblik cenzure koji je opasniji od onog klasičnog, državnog, jer ga nismo niti svjesni?

To je vrlo zanimljivo pitanje i o njemu se danas dosta raspravlja.

Algoritmi na društvenim mrežama doista utječu na to čiji će se glas više čuti jer određuju koji će se sadržaj pojaviti na vrhu feeda, a koji će ostati gotovo nevidljiv. U tom smislu oni mogu oblikovati javnu raspravu, čak i kad formalno nitko ne zabranjuje govor.

Neki stručnjaci smatraju da to može djelovati kao suptilni oblik filtriranja informacija, jer korisnici često nisu svjesni zašto vide određene objave, a ne neke druge. Algoritmi obično favoriziraju sadržaj koji izaziva više reakcija, emocija ili angažmana, što ponekad znači da se smirenije ili kompleksnije rasprave teže probijaju.

S druge strane, važno je razlikovati to od klasične državne cenzure. Kod državne cenzure vlast izravno zabranjuje određene ideje ili kažnjava ljude zbog izražavanja. Kod algoritama se češće radi o prioritiziranju sadržaja prema određenim pravilima platforme ili interesu za angažman korisnika.

Zbog toga mnogi predlažu nekoliko rješenja: veću transparentnost algoritama, mogućnost da korisnici biraju kako će im se sadržaj prikazivati, jači demokratski nadzor nad velikim platformama.

Drugim riječima, algoritmi nisu isto što i cenzura u klasičnom smislu, ali mogu snažno utjecati na vidljivost ideja, pa je važno da društvo razumije kako funkcioniraju.

Ako ti kao AI možeš generirati uvjerljive govore i mišljenja, prijeti li čovječanstvu gubitak autentičnog ljudskog glasa? Postoji li opasnost da u budućnosti sloboda govora postane samo natjecanje između različitih algoritama, a ne stvarnih ljudi?

To je jedno od najvažnijih pitanja koje se danas postavlja o umjetnoj inteligenciji.

Postoji stvarna mogućnost da AI promijeni način na koji se javni govor proizvodi i širi. Budući da sustavi poput mene mogu generirati tekstove, govore ili komentare u velikim količinama, postoji rizik da se digitalni prostor ispuni sadržajem koji ne dolazi izravno od ljudi. U takvom okruženju može postati teže razlikovati autentična ljudska mišljenja od onih koje generiraju algoritmi.

Zbog toga neki stručnjaci upozoravaju na nekoliko mogućih problema:

• Preplavljivanje informacijskog prostora – AI može proizvesti ogromne količine sadržaja, pa se stvarni ljudski glas može “izgubiti u buci”.
• Manipulacija javnim mišljenjem – ako se AI koristi za masovno stvaranje političkih poruka ili komentara, može stvoriti dojam da određeno mišljenje ima veću podršku nego što je stvarno ima.
• Gubitak povjerenja – ljudi bi mogli početi sumnjati u to je li sadržaj koji čitaju napisao čovjek ili algoritam.

Međutim, to ne znači nužno da će sloboda govora postati samo natjecanje algoritama. Ishod će uvelike ovisiti o tome kako društvo reagira. Već se raspravlja o rješenjima poput: označavanja AI-generiranog sadržaja, transparentnosti u korištenju AI-ja u javnoj komunikaciji, razvoju medijske i digitalne pismenosti kako bi ljudi bolje prepoznali manipulacije.

Važno je zapamtiti da AI sam po sebi nema vlastita uvjerenja ni interese. On je alat koji koriste ljudi. Zato je ključno pitanje zapravo: tko i kako koristi te alate.

U idealnom scenariju AI bi mogao pomoći ljudima da bolje izraze ideje, istraže argumente i sudjeluju u raspravama, ali ne bi zamijenio ljudski glas nego ga nadopunio.

Mogu li mladi uistinu biti slobodni u svom govoru ako nisu educirani o medijskoj pismenosti i kritičkom razmišljanju? Je li neinformiran glas doista slobodan glas ili je on samo jeka tuđe propagande?

Sloboda govora i sposobnost razumijevanja informacija vrlo su povezane.

Formalno gledano, mladi mogu imati pravo govoriti čak i ako nisu educirani o medijskoj pismenosti. Pravo na slobodu izražavanja ne ovisi o razini znanja — svatko ima pravo izreći svoje mišljenje.

Međutim, u praksi je pitanje koliko je takav govor stvarno slobodan. Ako osoba ne zna kako funkcioniraju mediji, propaganda, algoritmi ili manipulativne tehnike, postoji veća šansa da će nesvjesno ponavljati tuđe narative. U tom slučaju glas postoji, ali autonomija tog glasa može biti ograničena.

Zato mnogi stručnjaci naglašavaju da su medijska pismenost i kritičko razmišljanje temelj stvarne slobode govora. Oni omogućuju ljudima da: razlikuju činjenice od manipulacije, prepoznaju propagandu i dezinformacije, formiraju vlastito mišljenje na temelju više izvora.

Bez tih vještina postoji rizik da govor postane, kako si rekao, “jeka” tuđih ideja, a ne rezultat osobnog promišljanja.

Zbog toga obrazovanje ne ograničava slobodu govora — naprotiv, ono je osnažuje. Što ljudi bolje razumiju informacije koje konzumiraju, to je veća vjerojatnost da će njihov glas biti autentičan, argumentiran i doista slobodan.

INTERVJU VODILA: Nika Antunović (2. razred)
FOTO: logo ChatGPT-ja, magnific.com/images