Tko je ovdje idiot?

Danas smo se posve oglušili na ono što smo prije zvali pravim životom – život sa sasvim iskrenim emocijama. Tko je danas smiješni knez koji govori o čistoj, bezuvjetnoj ljubavi? Tko je prostodušan vitez koji unosi nemir gdje god se pojavi, izazivajući sukobe koji se nikada neće razriješiti poput gordijskog čvora?

Tridesetog prosinca 2019. godine na daske HNK premijerno je postavljena adaptacija romana ruskog književnika F. M. Dostojevskog u adaptaciji i režiji ruskog redatelja Vasilija Senjina. Dvije godine poslije glumački ansambl ove uprizorene drame ne razočarava publiku svojom genijalnošću.

Dostojevski je polagao sve nade u Idiota. Trebao je vratiti prokockani novac, stoga je napisao sintezu ruske prošlosti i budućnosti, ali i sintezu različitih društveno-književnih te kulturno-povijesnih tradicija. Ruski manifest pokušali su uprizoriti mnogi, ponekad uspješno, a ponekad baš i ne. Međutim, adaptacija rusa Vasilija Senjina zaslužila je samo najraskošnije komentare o kojima se govorilo još dugo nakon održane premijere.

Glumačka postava predstave, u kojoj su među glavnim ulogama Luka Dragić, Bojan Navojec i Jadranka Đokić, svakom predstavom još više oduševljava publiku grada Zagreba, ali i šire (naime, predstava je gostovala čak i izvan granica Lijepe Naše). Ova trosatna predstava sa stankom dobro je prikazala svih petstotinjak stranica ispisanih dramom, prevarama, zločinom i nemoralom. Luka Dragić Miškina igra uvjerljivo pogađajući lik pomalo zbunjena i prostodušna kneza. Jadranka Đokić kao Nastasja Filipovna dosljedno je u svojem liku objedinila karakteristike društva koje je istodobno obožava i prezire, dok Luca Anić kao Aglaja vješto balansira svoju dvoličnu osobnost dječje nevinosti.

Savršeno prekrasan idiot

Važno je osvrnuti se i na važnost drugih umjetnosti za bolje razumijevanje Idiota. Sliku Hansa Holbeina Mrtvi Krist u grobu Dostojevski je prvi put vidio putujući Europom dok je pisao Idiota. Ta slika postala je temom važnog razgovora u predstavi i romanu Idiot. Slika prikazuje Krista skinuta s križa gdje izgleda kao leš koji je počeo trunuti, natečenih plavih ruku i nogu. Ne izgleda ni moćno ni božanstveno kako je inače prikazan. Stoga, u svijetu u kojemu je Bog samo beznačajno mrtvo tijelo, dobar čovjek mora postati idiotom. Knez Miškin jest možda knez, vitez (možda čak i Krist), ali je istodobno epileptičar kojeg zlostavlja društvo od kojeg je odvojen upravo zbog svoje apsurdne ideje dobrote i ljubavi.

Karakterizacija protagonista, pozitivna čovjeka, kojeg utjelovljuje glumac Luka Dragić, može se sagledati s dvije strane; prvo kao utjelovljenje dobrote, svetoga čovjeka koji zagovara istinu. Drugo gledište promatra navedene osobine kao put prema propasti svih likova koji se nalaze u kneževu okruženju. Dostojevski je likom Miškina htio prikazati čovjeka čija dobrota i čovječnost nisu od ovoga svijeta, pa nalikuje na ludilo. Knez se neprestano sukobljava s pogrešnim interpretacijama vlastitih namjera, stoga su svjedočanstva drugih likova o njemu često izobličena i iskrivljena. Svijet u kojemu se protagonist pojavljuje nije ni pozitivno ni lijepo mjesto; u tome mjerljivu stvarnom svijetu, svijetu napetosti između sila civilizacije, prirode i povijesti, Miškinova apsolutna dobrota gledatelju mogu biti predstavljene jedino kao idiotizam, kao katalizator kaosa i tragedije, moralne propasti likova.

Katalizator koji pokreće radnju

Poslije četiri godine liječenja u Švicarskoj knez Lav Nikolajevič Miškin vraća se Peterburg i već u vlaku upoznaje Rogožina (Bojan Navojec), sina bogatog trgovca koji je opsjednut lijepom Nastasjom Filipovnom. Njihova borba za Nastasju dobrim dijelom pokreće radnju. Ponajprije, Rogožin planira probosti Miškina nožem, ali prije nego što mu to uspije, Miškinu se događa napad epilepsije, pa takav paralizirani Miškin zaustavlja Rogožinov naum. Kasnije se Nastasja odluči udati za Miškina, međutim samo da bi pobjegla s Rogožinom usred samoga vjenčanja. Na kraju četvrtoga dijela Rogožin slijedi Miškina kako bi mu rekao da  je ubio Nastasju. Duhovna braća, Miškin i Rogožin, koji su u drugome dijelu romana izmijenili križeve, ostaju bdjeti uz tijelo Nastasje Filipovne te legnu na odar pokraj nje, a Nastasjino je tijelo između njih dvojice. Kada dođe policija, Miškin je u položaju u kojemu nježno poput majke gladi Rogožina. Rogožin je osuđen na petnaest godina robije, a Miškina šalju natrag u Švicarsku na liječenje koje će, prema epilogu, potrajati jako dugo, ako ne i zauvijek.

Na samome kraju predstave, ubivši Nastasju, Rogožin ubija zlo u sebi i biva kažnjen, no njenim ubojstvom također ubija sve raskošne vrline koje krase protagonista o kojim ovisi Miškinova cjelovitost. Onoliko dugo koliko Miškin može održavati cjelovitim svoju unutarnji karakterizaciju, toliko može ostati priseban. Onoliko dugo koliko Rogožin može susprezati svoju destruktivnu agresiju, toliko on može biti slobodan čovjek. Daljnja nit radnje vodi sveca u ludilo, a zločinca u Sibir. Za Rogožina je Miškin i duhovni brat i ljubljen prijatelj, ali i najžešći konkurent, savršena verzija njega samoga, koja ne može opstati.

Nastasja Filipovna Jadranke Đokić jest fatalna žena 19. stoljeća koja je provokativna i nemilosrdna. Jadranka Đokić dala je kazališno uvjerljivu i zanimljivu figuru. Nastasja Filipovna lik je u kojem se najbolje očituje ne samo zamjenjivost žena kao objekata u patrijarhalnome svijetu svih romana Dostojevskog nego i društveno odobreno kruženje ženskih objekata. Nastasja je mlada i siromašna žena koja je kao siroče dospjela pod seksualnu dominaciju svojega mecene. Kod Dostojevskoga postoji niz ženskih likova bliskih Nastasji kao što je Sonja Marmeladova iz romana Zločin i kazna. Pozicija ženskog lika u ovoj je drami katalizator koji pokreće radnju, koji omogućuje da se cijeli proces pokrene, ali sama nije uključena u proces. Nastasja je ona koja stoji između Miškina i Rogožina (Bojan Navojec) kao jamac rivalstva, ali i simbiotskog odnosa.

Suvremeni motivi i hladan prostor

Većina romana F. M. Dostojevskog obilježena je tmurnom atmosferom, dok je u centru uzbudljiv događaj iz crne kronike. Tema je vođena sokratovskim dijalozima koji su nositelji atmosfere nabijene strastima i skandalima. Hladnoj atmosferi pridonosi scenografija kojom dominiraju veliki prozori i poprilično golem crveni stol. Nositelj doživljaja i veze među likovima u predstavi je platno u dnu scene na kojemu se prikazuju videoprojekcije (oblikovatelj Toma Zidić). Uključivanjem platna u predstavu cijela priča odstupa od relnog prikaza i daje gledatelju mogućnost lakšeg razumijevanja cjelokupne radnje i odnosa među pojedinim likovima. Uglavnom se prikazuju snimke Nastasije Filipovne kako bi se naglasila njena ljepote koja je u jednu ruku očaravajuća, a u drugu pomalo strašna zbog snage i emocija koje stoje iza tog lica.

Oblikovatelj svjetla, Aleksandar Čavlek, jasno je uspostavio kontrast svjetlosti – hladnim tonovima svjetla dočarava se hladnoća otuđenog društva, a toplim tonovima dočarava se toplina idealnog pojedinca. Boja svjetla na sceni u trenutcima je savršeno opisivala dramski nabijene odnose i stvarala napetost u zraku. Kostimografija Doris Kristić uspjela je cijelu priču zaokružiti upadljivim kostimima koji točno odražavaju osobine i emociju likova.

Svaki transfer i prijevod jednoga sustava u drugi nezahvalan je posao. Međutim, takvo što postoji od pamtivijeka. Kada se kazališni ili filmski redatelji uhvate u koštac s nekim klasikom, oni postaju prevoditelji, koji atmosferu, emocije i jezik moraju približiti svome, subjektivnom pogledu. Ako im to ne pođe za rukom, gledatelji neće vidjeti ništa novo. Stoga je ova adaptacija jednog od važnijih djela Dostojevskog doživjela apsolutni uspjeh i slavu u svakom pogledu.