Nakon dugih, ponekad napornih, ponekad sretnih 46 godina službe, Biserka Grčević se 31. siječnja 2025. godine oprostila od Klasične gimnazije te otišla u zasluženu mirovinu. Povodom njezina odlaska novinari Nikša Pavelić i Petar Markić odlučili su je intervjuirati i podijeliti s nama njezina razmišljanja prije odlaska.

DOLAZAK, RAZMIŠLJANJE O ODLASKU I SVE IZMEĐU

Gospođa Biserka Grčević na svoje je radno mjesto u tadašnjem Obrazovnom centru za jezike sjela nedugo nakon svoje mature. Završila je Tekstilnu, a zatim Birotehničku školu na kojoj je imala prekvalifikacije te je odmah nakon mature krenula raditi u školskoj referadi i administraciji.

Sjećate li se svojih početaka? Kako je tada bilo raditi u Klasičnoj gimnaziji? Je li tada bilo stresnije nego sad?

Pa nije bilo tako stresno. Bilo je u redu.  Naravno, na početku se svaki čovjek mora upoznavati sa svojim radnim mjestom, okruženjem i svim ostalim. Ja sam došla iz srednje škole, mlada, tako da su mnogi profesori mislili da sam učenica, a ne zaposlenik tadašnjeg Obrazovnog centra za jezike. Pojedini su me stariji profesori nazivali „učenica“ ili „mala“ jer sam ja došla raditi odmah kao maturantica. Mogu reći da je bilo ležernije nego, trenutno, sada. Moram priznat’. Sada je malo uzbudljivije, ali čovjek se navikne na taj „muving“, na učenike i na zaposlenike, na sve.

Gdje ste završili srednju školu?

Završila sam srednju školu tekstilne struke, a onda sam završila Birotehničku školu, prekvalificirala sam se i tada sam došla raditi u Obrazovni centar za jezike koji je tada pripojio tri gimnazije: Gimnaziju „Dragica i Rade Končar“, Gimnaziju „Vladimir Iljič Lenjin“ i Klasičnu gimnaziju. Tako je bilo do 1991. godine kada se Centar opet razdvojio na tri škole: Klasična gimnazija, XVI. gimnazija i XVIII. gimnazija u Mesićevoj.

Jeste li na ovu poziciju u Klasičnoj gimnaziji došli slučajno ili ste ju nekako ciljali?

Ciljala sam Klasičnu gimnaziju i preferirala sam Klasičnu gimnaziju iako sam imala pravo izbora između navedene tri. Izabrala sam Klasičnu i mislim da mi je to bio dobar odabir.

Kroz impresivnih 46 godina radnog staža postoji različitih izazova i trenutaka. Jeste li ikada razmišljali o odlasku?

Pa u jednom trenutku jesam, međutim, čovjek uvijek odvaguje što mu je zapravo povoljnije odnosno zbog čega bi htio ostati. Kako sam imala dvoje male djece, meni je bio prioritet ostati ovdje jer kad su zimski ili proljetni praznici, kad je ferije, čovjek ipak ne radi puno radno vrijeme, punih osam sati dok se u drugim poslovima ili radnim mjestima čovjeka ne pita za obiteljske obveze, ti moraš svojih osam sati odraditi. Zbog obitelji sam se odlučila, bez obzira na plaću, ostati u školi i to u Klasičnoj gimnaziji.

Koliko ste ravnatelja promijenili tijekom svojeg radnog vijeka i za kojeg biste rekli da Vas je možda najviše „obilježio“?

Gledajte, ja sam promijenila 10 ravnatelja. Meni je sadašnja ravnateljica Zdravka Martinić-Jerčić 10. ravnateljica. Zapravo, svaki ravnatelj na svoj način vodi školu. Tijekom mojeg rada ovdje najduže su na funkciji ravnatelja bile profesorice Mirjana Joksić Goranić, ravnateljica Obrazovnog centra, te profesorica Anđelka Dukat, ravnateljica Klasične gimnazije. Ostali ravnatelji nisu bili toliko dugo na tim funkcijama, ali svaki ravnatelj me, na neki način, inspirirao za taj rad.

A tko Vam je od profesora ostao u najboljem sjećanju?

Sa svim profesorima sam dobra, tu je niz profesora koji su prošli kroz ovu školu tako da ne bih htjela isticati pojedinog profesora, svaki je na neki način, po meni, jako dobar.

Jeste li već neko vrijeme spremni za odlazak?

Gledajte, ne mogu reći da sam spremna za odlazak, nisam spremna. Nedostajat će mi posao jer sam doista naučena na taj rad, na taj ritam tako da … falit će mi moj posao. Ali čovjek mora i to prihvatiti u svom životu. Vezano uz zakon ja moram otići, mislim da sam doista veliki broj godina provela u ovoj školi i da je vrijeme da dođe netko mlađi. Možda će biti i poletniji, vidjet ćemo.

POLITIKA I PROMJENE U ŠKOLSTVU

U Vašem je radnom vijeku bilo puno obrazovnih reformi i promjena u radu škole. Što mislite kako su sve te promjene utjecale na obrazovanje? Vidite li neku razliku u obrazovanju u vremenu kada ste došli i sada?

U svakom slučaju promjene postoje… ne mogu reći da je otišlo na gore, ali moram priznati da je drugačije nego što je nekada bilo u odnosu na sadašnje stanje.

Kako Vi gledate na nedavne nemile događaje u školama u Zagrebu i okolici i na nove protokole o sigurnosnim mjerama u hrvatskim školama?

Nasilja u školama ja se užasavam. Jedan od razloga  zašto odlučnije odlazim u mirovinu  jednostavno je i ta nesigurnost jer vi nikad ne znate što se može dogoditi. Ovakve situacije kakve se sada događaju u našim školama ja doista ne pamtim. Zaključavanje vrata? Gledajte, i prije su se u školi pod malim odmorom zaključavala vrata kako bi djeca ostala u školi, kako ne bi izlazili van. Međutim, onda je Vijeće učenika poslalo zamolbe, radili su atak kako bi se škola otključala i pod malim odmorima jer da se oni osjećaju kao u zatvoru i tako je škola postupila. Međutim, mislim da se doista treba napraviti zaštita. Naša teta Nadica doista stoji cijelo vrijeme na porti i pazi, ali sve je dobro dok je dobro. Dok se nešto ne dogodi. Vidite, ovaj mladić što je ušao u osnovnu školu, tko bi rekao da on nije učenik u školi.

Mislite li da su ovako stroge mjere zaključavanja i nadzora opravdane? Da bi netko mogao biti ohrabren ovakvim događajima?

Ja se nadam, duboko se nadam da to neće ići dalje. U takvom smo sada društvu i okolini te nikada ne znate što se može dogoditi. Nekada davno bili su učenici na porti uz tetu spremačicu i vodila se evidencija ulaska i izlaska učenika i stranih osoba u školu. Svaka strana osoba morala je na glavnom ulazu predati osobnu iskaznicu, učenik bi ju upisao, a dokument je dobila natrag po izlasku iz škole. Vi sada toga nemate. Učenici više ne smiju dežurati na porti. Prema tome ostaje samo radnik škole.

Mislite li da bi bilo bolje kada bismo vratili to dežurstvo učenika?

Nećete to moći vratiti. To Ministarstvo ne odobrava. Prema tome ostaje naša teta Nadica odnosno osoba za dežurstvo na našoj porti. Hoće li se sada dobiti osoba izvana koja bi dežurala, ne znam. Ali, ta osoba ne pozna sve vas učenike. Vi svakodnevno cirkulirate kroz tu školu i naša teta Nadica vas koliko toliko poznaje kao i naše tete čistačice. I tko god bi ušao od stranih osoba unutra, ja vjerujem da bi ga ona prepoznala. Sad, teško je u smjeni, u 14 sati kada imate fluktuaciju od 1000 učenika. Vi imate u našoj školi 500 učenika, a toliko i u XVI. gimnaziji.

PLANOVI ZA MIROVINU I ZAVRŠNA PORUKA

Imate li već neke planove za svoju mirovinu?

Ne, planova nemam, trenutno, do proljeća. Od proljeća ću vjerojatno krenuti na more u svoju obiteljsku kuću. Mislim tamo boraviti od proljeća do jeseni i uživati u zasluženoj mirovini.

Želite li za kraj nešto poručiti svim profesorima i učenicima Klasične gimnazije?

Držite ovu Klasičnu gimnaziju, koja je najstarija i najslavnija škola u Republici Hrvatskoj. Opstala je dugi niz godina i ja se nadam da će tako i dalje opstati. Nadam se da će na moje radno mjesto doći osoba koja će voljeti ovu školu kao što sam ju voljela ja.

U ime Novinarske skupine, ali i cijele škole, zahvaljujemo Vam na intervjuu, ali i na svih 46 godina Vašega predanog rada. Teta Biba, na svemu Vam hvala. Želimo Vam sreću i sve najbolje u zasluženoj mirovini!

FOTO: Ariana Stepinac, Ivana Car, Sanja Vlahović-Trninić