Danas oko 15h stigla je vijest kako smo izgubili velik dio domaćeg rock’n’rolla, jednog i neponovljivog Gorana Bareta.
Uvijek je gorak osjećaj kada pozornica ostane bez svojih velikana. Bare je kroz svoj rad, bilo s Majkama ili samostalno, predstavljao iskrenu i takoreći neispeglanu stranu rocka. Vjerujem da govorim za većinu svoje generacije, barem nas koji uživamo u rocku, ali smo okruženi uglavnom digitalnom produkcijom i “brzim hitovima”, kada kažem da su njegove pjesme služile kao podsjetnik na pravu emociju.
Autentičan i ogoljen stajao je pred publikom. Upravo takvi su mu bili i tekstovi: autentični, iskreni, bez uljepšavanja, samo emocija ispunjena osobnim demonima, ovisnošću, apatijom, i u svemu tome, nadom. Nije odustao. Nije odustajao od nastupa, od pisanja, od života. Nije skrivao svoje rane, već ih je pretvarao u glazbu uz koju su se mnogi mogli poistovjetiti.
Rođen 1965. u Vinkovcima, gradu koji će zbog njega i njegovih Majki postati sinonim za prljavi, garažni r’n’r zvuk, Bare je svoju priču započeo sredinom osamdesetih. Njegovi raniji albumi, poput Razuma i bezumlja ili Razdora, zacementirali su ga kao vrhunskog tekstopisca. Njegova glazba nikada nije bila rađena za površnu konzumaciju, nego je tražila razumijevanje, pozornost…
Goran Bare će ostati pravi primjer iskrenosti. U današnjoj modernoj glazbenoj i medijskoj industriji, gdje se imidž vrlo pažljivo gradi i polira toliko da dolazi do neprepoznatljivosti i manjka originalnosti, on je bio potpuna suprotnost. Ranjiv, a nevjerojatno moćan pod reflektorima.
U jednoj od svojih najljepših pjesama “Noćas prelazim rijeku” otpjevao je istoimeni stih. Kao klasičaru, teško je izbjeći asocijaciju na mitsku rijeku Stiks i onaj posljednji, konačni prelazak. Zato mi samo ostaje reći: Dragi Bare, nadam se da je plovidba na drugu obalu mirna i da ćeš pronaći spokoj. Priredi im show!
“Da me kao slijepca vode na vodu
Da ispred mene moju stazu čiste
Korov sijeku
Noćas prelazim rijeku
Noćas prelazim rijeku
Zauvijek”
FOTO: Instagram_goranbaremajke (@basicclucija); Sandra Simunić/PIXELL
