Neka razdoblja života uvijek moramo ostaviti iza sebe, ma koliko nam bila draga. Srednja škola uglavnom ispadne jedna od njih, ali zagrebački Fakultet političkih znanosti dovoljno je blizu Klasičnoj da nas naši bivši učenici, danas studenti, rado posjete i nastavljaju sudjelovati u radu škole i Časopisa.

Jedna od njih je Tara Duralija, studentica 4. godine Novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i bivša glavna urednica Časopisa Mi. Tari su 22 godine i objeručke je prihvatila naći se sa mnom jedne kišne srijede prijepodne u Phariji za ovaj intervju. I meni i njoj ovo je novo: meni jer ne intervjuiram često, a njoj upravo zato što je uvijek ta koja postavlja pitanja umjesto da na njih odgovara. U nastavku teksta pročitajte kako smo se obje snašle u novim ulogama!
Svi mi imamo neke svoje priče o tome kako smo se krenuli baviti nekom aktivnošću koja nas je oblikovala. Kako si se pridružila Časopisu MI?
Imam tu sretnu priču da me novinarstvo krenulo zanimati u 3. osnovne. Imali smo školske novine i već sam tad saznala za njih, čitala tekstove… znala sam da se želim pridružiti, ali mogli smo tek od 5. razreda. Jako sam se davala u to, bila sam i urednica.
A u srednjoj mi je samo bilo vrlo logično da ću nastaviti, već prvi, drugi dan srednje sam se javila… pa, više se ni ne sjećam kome, i rekla da me moraju odmah dodati, ovim se želim baviti. I moja prijateljica Tonka je tu bitna jer me usmjerila u školu, u novine općenito, ali bilo mi je jako logično, tu nije bilo neke propagande.
Je li isto tako logično za tebe bilo upisati Novinarstvo? Koliko su Časopis Mi i Klasicna kumovali toj odluci? Je li to jedna situacija ili slijed događaja?
Negdje do trećeg srednje nisam znala što ću. Novinarstvo je uvijek bilo tu, ali u tvojoj glavi nešto je bolje. Časopis mi je zacementirao odluku, kad sam se krenula više davati u to, pisati i kad sam shvatila da sam istinski dobra u tome. Imala sam na listi i Filozofski, Pravo, Politologiju… ali uvijek sam se vraćala novinarstvu, pisanju, istraživanju. Više je to slijed događaja nego konkretna situacija: što sam više pisala, to sam više znala.
Kako je tad izgledala Novinarska? Kako je izgledao tvoj rad u njoj?
Bili smo mali, bilo nas je malo. Sastanci su se sastojali od toga da se nađemo, kažemo si što ćemo pisati pa si kažemo doviđenja. Sve te četiri godine ostali smo na maloj razini, ne kazem statično, samo malo. Bilo je super tekstova, ali i naganjanja za njih od profesorice. A ja sam se uvijek trudila biti dosljedna i predavati sve u roku, jasno mi je da je to važno u novinarstvu. Intervju koji napraviš sad i objaviš za tri mjeseca tad više nije relevantan, vijest, komentar… imala sam svoje osnove osnova, otprilike sam znala napisati vijest, članak, mislim da me i to potaknulo da bolje pišem i da napredujem.
Ograničavaju li te ti rokovi u novinarstvu, osjećaš li se kao da ti se suzbija kreativnost?
Ovisi, stvarno ovisi. Člancima šire forme oduvijek sam se trudila dati osobniju notu, sad koliko se to vidi… Nitko me nije suzbijao u tome, profesorica Črnelč davala mi je puno slobode. Rokovi u srednjoj me nisu ograničavali od toga da se izrazim kako zelim. Na faksu, kad zapravo kreneš učiti što ti je novinarstvo i što ti je rok, na prvu je to overwhelming, osjećaš se kao da ti suzbijaju kreativnost. S vremenom shvatiš da to je novinarstvo, izbaciti tekst da ga ljudi čitaju jest cilj. Na kraju dana, ne bih rekla da ti se suzbija kreativnost, samo ti se mijenjaju prioriteti.
Na tragu ovoga što kažeš o fakultetu, koji su ti bili najveći šokovi te tranzicije srednja – faks?
Prvo i osnovno, rekla bih, gubitak individualnosti. U srednjoj sam bila jedina u generaciji koja je išla na novinarsku i imala sam novinarstvo samo za sebe. I onda dođes na faks sa 120 ljudi koji imaju iste ciljeve i želje i interese kao ti, izgubi ti se malo ta individualnost. Osvijestiš koliko ljudi u ovoj državi i na ovome svijetu žele isto kao ti. I na početku me demotiviralo, vidiš ljude koji bolje pišu i imaju bolji glas od mene, motiviraniji su… prizemlji te to, udari te to.
Je li ti takva okolina s vremenom postala vrlina faksa?
Da se razumijemo, prvih godinu dana faksa bila sam neutješna od patnje za Klasičnom, tražila sam svaku izliku da se nađem sa starim razredom, 100 reuniona. Doslovno neutješna, bila mi je odbojna ideja faksa na početku, vjerujem velikim dijelom upravo zato što sam se osjećala kao da gubim individuu. Što je okej! Znaš, dođeš negdje gdje svi dijele mišljenja i interese i s vremenom shvatiš da je lijepo da toliko ljudi želi ovo raditi i da su za novinarstvo zainteresirani. Postane sve bolje i bolje, ja sam na fakultetu našla prijatelje za cijeli život. Bude ti drago kad vidiš koliko ljudi dijeli tvoje mišljenje, gurate se međusobno. Trebalo mi je dugo da se odvojim od toga.
Nisam najbolja, nisam na vrhu i to me znalo spustiti, ali kad shvatiš da faks nije maksimum i ne moram bit’ najbolja i dobiti 30 dekanovih nagrada da nakon svega toga radim super stvari, postane ti lakše. Sve dok imam volju baviti se ovim mentalno zahtjevnim poslom i pridonijeti novinarstvu u Hrvatskoj, nešto me gura naprijed. Napisati priču, razotkriti korupciju… dugo mi je to trebalo da prihvatim, ali sad sam okej s time.
Velika je razlika pisati za školski list kad je praktički jedini imperativ biti pravopisno precizan i za ‘ozbiljno’. Koje su razlike u novinarstvu općenito?
Novinarstvo samo shvatiš na nekoj drugoj razini. U Časopisu Mi imaš apsolutnu slobodu pisati što god ti želiš, a na faksu imaš zadatak, imaš rok i moraš ga se pridržavati. Nema što želiš, samo što moraš. Pogotovo prve dvije godine, to je jako puno teorije, štrebanja i bubanja napamet. Malo se možeš izraziti kako ti želiš, i to te isto demotivira. Ne znaš što te čeka nakon toga, ali na trećoj godini dođe praksa. I meni je ta treća godina novinarstva, koliko god to patetično zvučalo, bila najbolje iskustvo života. Napokon dobiješ konkretnu praksu i povratnu informaciju nakon tri godine od profesora i od urednika s prakse. To je taj trenutak kad sam sebi posložiš: “Aha, ja sam tu zbog ovoga!” Sve mi je počelo imati smisla na trećoj godini.
A do tad, jesi li ikad razmisljala odustati?
Ne. I kad bih učila nešto što mi nije bilo zanimljivo, u glavi mi je bilo da ja imam priliku ovo studirati, nešto što volim. Možda ovaj predmet nije za mene, možda ova reforma nije dobra, ali uvijek mi je to bilo nešto što moram progurati da dođem do razine na kojoj mogu biti zadovoljna s onime što radim. To teorijsko znanje sad mogu prenijeti u praksu, nije me baš demotiviralo koliko sam samo htjela konkretno raditi.
Kako je izgledala tvoja praksa koju spominješ?
Imaš opciju na trećoj godini uzeti dvije stručne prakse iz pet različitih ‘polja’: tisak, radio, televizija, novi mediji i PR. Ja sam uzela tisak u Jutarnjem listu i radio, na Yammatu, zato što nisam htjela televiziju i jer je Yammat jedini radio koji slušam. To je bilo jedno od najboljih iskustava mog života. Imaš malu redakciju ljudi čiji sam postala novinar. Taman tad je bio požar na Vjesniku pa su me slali na teren, snimala sam intervjue preko mobitela, bas sam bila angažirana i uživala u tome.
A i u Jutarnjem listu sam pisala tekstove. Kad ti vidiš da se neki tvoj tekst objavi ili na radiju čuješ prilog koji si ti napisala, shvatiš zašto si tu.
Koja su ti najljepša sjećanja iz Novinarske, najdraži ljudi, članci…?
Profesorica Črnelč davala mi je stvarno puno slobode da pišem što god hoću i to je najbolje iskustvo koje s Novinarske nosim, a shodno tomu, tekst na koji sam i dan danas najponosnija je o moliteljima na Trgu.

Molitelji? Što je bilo s moliteljima?
https://casopis-mi.org/bilo-kuda-crkva-svuda/
Ja sam profesorici došla s idejom za LiDraNo i ona ju je podržala, rekla je da ćemo poslati, samo da ja pišem, to joj je uvijek bilo najvažnije. To je tekst u koji sam ja sve dala, iako je mogao biti bolji i mogao je biti gori. Tijekom cijele srednje jako me inspirirao rad Ante Tomića, njegovi tekstovi su jako utjecali na mene, pa kad čitaš tekst o moliteljima vidiš sličnost s njime: ironični početak i kraj, formulacije u središnjem dijelu… uglavnom, profesorica stvarno nije ništa mijenjala na tekstu i na tome sam joj jako zahvalna, ali na okruglom stolu je bio odbijen. Jedna od dvije novinarke tamo nije mi rekla ništa osim “meni je ovo uvredljivo i ovako se ne može pisati” samo zbog pojma ‘klečavci’ u naslovu. Ali bila je i druga novinarka, koja me nakon okruglog stola povukla sa strane i rekla: “Ne daj da te ovo obeshrabri, meni je bio genijalan tekst, želim da mladi ovako pišu i da se mladi angažiraju… samo piši!”
To što nešto ne prođe na LiDraNu ne znači da tekst nije dobar. To iskustvo mi je isto dodatno zacementiralo odluku da idem na Novinarstvo.
Misliš li da je tvoje iskustvo s LiDraNa reprezentativno realnom stanju hrvatskog novinarstva?
Mislim, nažalost, novinarstvo u Hrvatskoj propada i to će ti reći svaki novinar kojeg pitaš. U najmanju ruku je u degradirajućem stanju. I propada zbog autocenzure, da se razumijemo. Dosta smo se time i bavili na faksu, zapravo. Nije to cenzura kao što je (bila, držim fige) u Srbiji, nije direktna od vlasti, ali novinari se boje pisati da si ne okaljaju karijeru. Zato i cijenim toliko novinare kao što su Ante Tomić ili Boris Dežulović, koji dobiva prijetnje na dnevnoj bazi, Andrija Jarak, Dora Kršul… oni su ti koji rade sve da slome tu autocenzuru i jako ih poštujem zbog toga. Ta prikrivena cenzura guši nam novinarstvo, neopisivo je bitno da svaki novinar ima slobodu pisanja.
Koja je uloga države u svemu tome?
Prvo mi padaju napamet zakoni kao što su Lex AP koji osuđuje neovlašteno izdavanje informacija i neovlaštene izvore, što možda nije direktno udar na novinare niti njihovu slobodu govora, ali cilj je prekrivati korupciju i utjecati na slobodan rad medija. Ako novinari nemaju slobodu doći do informacija, nema ničeg: nikad ne bismo saznali za Gospić ili Gabrijelu Žalac, ovakvi zakoni znatno ograničavaju istraživačko novinarstvo.
Misliš li da je okretanje digitalnom novinarstvu slamka spasa? Mislim, i naš časopis je u digitalnom formatu, je li to za nas iz tvoje perspektive dobra stvar?
Portali su, po meni, jako važni. Od kolumni do komentara i vijesti od tri rečenice, mislim da ljudi ne cijene dovoljno koliko je ovo bitno za društvo. Ljudi se probude i prolistaju neki portal: Index, 24 sata – možda ni ne pročitaju cijeli tekst, ali vide naslov i barem nešto zaključe.
Na digitalnim platformama imaš prostora za veće tekstove. Mislim da je najbitnije zbog slobode koju to daje novinarima, konkretno u istraživačkim tekstovima, od kojih bi u tisku izašlo možda pola od onoga što može biti objavljeno u digitalnom obliku. Drago mi je da je nas časopis bio digitalan, to je odlična stvar: konstantno možeš objavljivati, konstantno ga ljudi čitaju, toliko slobode imaš sve napisati i o svemu izvijestiti pravovremeno.
A kad smo već na temi tehnologije, kako misliš da se umjetna inteligencija uklapa u novinarstvo? Mislim, i ti i ja smo klasičarke, i tebi i meni ovo je proksimalno… Bojiš li je se, koristiš li ju, boriš li se protiv nje?
UI je među nama, to je činjenica. Meni se sledi krv u žilama kada vidim tekst koji je jasno napisan isključivo pomoću umjetne inteligencije, tako prozirno da ti na dnu članka ostane ‘Do you need anything else?’. Ali činjenica je da je tu i da neće nestati, da će se samo razvijati dalje, i mislim da je bitno obuzdati ga, ali i surađivati s njim. Nisam za to da se iskorijeni iz novinarstva i da se kompletno zanemari, mislim da je alat koji može jako puno pomoći. Ali ako se iskorištava tako da suzbija kreativnost, to apsolutno ne podržavam, to je alat koji ti može pomoći eventualno misao pretočiti u konkretni nalaz ili dokaz. Na fakultetu često koristimo umjetnu inteligenciju, ne da preko nje pišemo tekstove, ali ja sam trenutno na kolegiju gdje su nam rekli, izravno, da možemo koristiti UI, ali za klasificiranje podataka, ne za generiranje teksta. Može ti UI biti super prijatelj ako ga znaš koristiti na pravi način.



Misliš li da te tvoje klasično obrazovanje uzdiže u odnosu na kolege s faksa? Koliko je četiri godine Klasične oblikovala tvoj karakter?
Da! Mislim, ja sam jako egoistična po tom pitanju. Ne želim reći da sam zbog Klasične bolja od svih, ali stvarno mi je dala podlogu koju drugi ljudi jednostavno nemaju. Ja i dalje znam recitirati sedam uvodnih stihova Ilijade! I to nije pamet koju svi trebaju imati, ali jest nešto što me odvaja od drugih. Podloga koju sam imala priliku dobiti od grčkog, latinskog, Klasične općenito, to stvarno nije nešto što svi imaju. I kad razgovaram s drugim ljudima, nemam osjećaj da oni razumiju koliko je mene ta škola oblikovala kao osobu, ekstrovertirala… kažem, jesam egoistična po tom pitanju, ali valjda moraš biti malo egoističan da bi bio novinar, tako da mi je Klasična barem tu pomogla.
Svi mi, koliko god se pasivno ili aktivno bavili novinarstvom, uvjereni smo da mijenjamo svijet svojim člancima i mislima… S perspektivom koju ti je dao studij, gdje se kao novinarka vidiš u budućnosti? Kako ti mijenjaš svijet za 20 godina?
Kad sam upisala faks, za mene je postojao samo tisak. Samo sam htjela pisati i doviđenja. Ali kad sam upisala radio, totalno mi je promijenilo viđenje novinarstva. Trenutno radim na Radiju Student u emisiji Širenje područja borbe. Trenutno se vidim na radiju dugoročno, ne znam, slušajte me na Yammatu za dvadeset godina. A prije pet godina nije mi bilo druge opcije osim tiska. Radio, nažalost, jest viđen kao medij u umiranju, ali uistinu to nije. Toliko se može napraviti na mediju koji ljudi slušaju zapravo stalno, šteta je da od novih načina komunikacije pada u drugi plan. Tako da se vidim na radiju i u drugim ‘mrtvim’ medijima, vjerujem da se stvarno toliko toga može napraviti, genijalni prilozi koji osvajaju Večernjakove ruže… tako da ne znam, držite mi fige.
Draga Taro, čitava MI redakcija navija za tebe i drži ti fige!
FOTO: privatna arhiva





