Možemo li razumjeti Einsteina bez da razumijemo Homera?
Matematika, psihologija, sociologija, fizika, kemija, pravo, medicina, lingvistika, etika, biologija, informatika… Svaka od navedenih znanosti ima svoje nepobitne, neodvojive korijene u “majci svih znanosti’” točnije, filozofiji (φιλεῖν=voljeti, σοφός=znanje, mudrost). Ta veza donekle je intuitivna: znanost, utemeljena na činjenicama, znanstvenoj metodi te zakonitostima ne postoji odvojena od sistematičnosti, težnje proučavanju te postanku teorije na temeljima filozofije, krunskom dragulju antičke kulture.
S nama se slažu povijesni ‘veliki’: od državnika kao što su Churchill ili Jefferson, do znanstvenika kao što su Newton ili Galileo, mislioca Marxa i Nietzeschea, književnika Joycea ili Morrison. Sve njih povezuje jedna zajednička stvar: i oni su bili klasičari! I popis ne staje tu. Daje se zaključiti da je do nekog trenutka naše povijesti bilo presudno biti klasičar da bi mijenjao svijet.
Otvaraju li isusovci s tom mišlju 1607. godine zagrebačku Klasičnu gimnaziju? Naime, škola s radom kreće prateći priručnik Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Iesu, njeguje antičke i kršćanske vrijednosti, potiče učenički natjecateljski duh. U 19. stoljeću, pod habsburškom čizmom, razlikuju se dvije vrste gimnazija: klasične i realne, s time da su klasične preduvjet za sve zahtjevnije, prestižnije fakultete, kao što su pravo, medicina ili filozofija.
Čini mi se da klasičari tog vremena razumiju nešto što mi pomalo olako zaboravljamo. Ako je majka svakog nauka filozofija, a majka zapadne filozofije antika, možemo li razumjeti čudesa današnjice i uspjehe STEM-a bez razumijevanja antičkih mislioca i koncepata? Pojednostavimo: ako Platon, pokrovitelj i učitelj nekih od najvećih matematičkih umova povijesti, Homera zove “onime koji je obrazovao Grčku”, nema te teorije relativnosti ili Higgsovog bozona ili bilo kojeg Nobelovom nagradom nagrađenog otkrića koje možemo uistinu razumjeti bez μῆνιν ἄειδε, θεά, Πηληϊάδεω Ἀⱥιλῆος…
I kad je onda vrag odnio šalu?
A opet, možda je klasično obrazovanje buržujsko prenemaganje bez smisla u poštenom, radišnom, socijalističkom društvu. S idejom eliminacije koncepta društvenih elita te ekspresnog stvaranja što fokusiranije radne snage, Stipe Šuvar 1974. pokreće reformu usmjerenog obrazovanja i Klasična gimnazija postaje Obrazovni centar za jezike.
“Šuvarica” se u svojoj suštini kosi s idealima, ali i posljedicama klasičnog obrazovanja. Kako svesti tisućljeća intelektualne tradicije koja prožima svaku znanstvenu disciplinu na jedno zanimanje, jedno opredjeljenje? Kako ograničiti jednog Newtona na strogu budućnost profesora jezika bez dodira prirodoslovlja, kako ga ograničiti na krnje poznavanje vlastitog predmeta bez dubine antičkih ideja? Šuvarica zakida gotovo tucet generacija onog pravog, svestranog, sveukupnog klasičnog obrazovanja i sad nam ostaje samo pitati se gdje bi Hrvatska danas bila da je jedan državnik možda malo više u srednjoj čitao Cicerona. Za sve, vječno, kriva je SFRJ.
Ili…?
Lako je kriviti ono što je danas popularno kuditi. Lako je reći da su se Nadrealisti pošteno i točno narugali Šuvaru i toj neuspjeloj tvornici samoupravnika. Ali što mi danas radimo da promijenimo stanje našeg obrazovanja? Usmjereno obrazovanje, uza sve svoje mane, barem je nudilo dijapazon zanimanja perspektivnim pionirima. Danas, usmjereno obrazovanje neslužbeno je i maltene bezuvjetno hvaljeno. Jer danas se umjetnicima podsmjehujemo i filolozima uz žaljenje govorimo kako će ih za pet godina zamijeniti umjetna inteligencija, a hvalimo one koji u ilegalno izgrađenim data centrima na laganoj vatri kuhaju naš planet, jer “To je IT i to je STEM i AI je budućnost?” Da, predani su STEM-ovci pravi malci genijalci i AI će promijeniti svijet, ali ružna istina je da svaki deseti hrvatski maturant nije uspio proći esej iz hrvatskog na ljetnom roku. I ne, to ne znači da rasturamo matematiku i fiziku, jer usporedba rezultata PISA testova iz 2015. i 2025. govore nam da je prosječni učenik svijeta za 28 bodova gori u čitanju materinjeg jezika, 22 boda gori u matematici i 7 bodova gori u prirodoslovlju.
Jezik je uporište svakog oblika inteligencije
Ali brojevi su apstraktni, hajdemo ovako: 20 PISA bodova jednako je otprilike jednoj godini učenja. Znači, prosječni svjetski učenik prvog srednje na razini je 8. razreda u matematici i otprilike je na polovici 7. razreda u poznavanju jezika. Poražava li nas ova činjenica? Treba li nas biti sram da bolje baratamo upitima na ChatGPT-ju nego formulacijom vlastitih misli i razumijevanju pročitanog? Kako smo ikada planirali razumjeti matematiku bez solidne baze u jeziku? Jezik je uporište svakog oblika inteligencije – jezik i književnost u stvarnom vremenu opisuju našu sposobnost shvaćanja koncepata i njihove primjene u svakodnevnom životu. Onaj koji ne čita, ne gradi vokabular potreban da razumije koncepte u fizici, ne uspijeva opisati biološka otkrića. Postoji li dobar liječnik koji ne razumije Hipokritovu zakletvu? Postoji li dobar državnik koji ne cijeni atensku demokraciju? Pridjev “vrhunski” epitet je koji može zaslužiti samo onaj koji je, osim u svom polju izniman, u većini ostalih iznadprosječan.
Ako do sad nismo zacementirali metaforički podignute ruke od našeg obrazovanja, doba umjetne inteligencije vraški će dobro odraditi posao za nas. I ne, nisam luda i nisam radikalna – jasno mi je da umjetna inteligencija spašava živote i da je njezin razvoj nezaustavljiv. I ja jako dobro znam da moji razredni kolege i ja nikada nećemo računati brže od naših kalkulatora, ali ćemo bolje razumjeti jedni druge. Listati knjigu nikada neće biti brzo kao upisati nekoliko ključnih riječi u Gemini, ali računala nikada neće razumjeti nijanse ljudskoga postojanja, nikada neće pružiti topliji savjet ili napisati bolju knjigu. Naposljetku, ne zalažem se za svijet bez AI-ja; zalažem se za svijet u kojem se analize književnih djela još uvijek pišu snagom volje, a ne uz pomoć nekoliko stotina litara vode. Čitanje između redaka, stvaranje osobnog stava: nisu li to sve odlike dobrog građanina, obrazovanog glasača, nešto što AI nikada neće morati biti?
Patria, humantias, officium, fides
16. listopada 1895. nekoliko hrvatskih studenata pred novootvorenim HNK pod Khuenom-Hedervaryjem pali mađarsku zastavu i time jasno postavlja očekivanja od novog stoljeća za svoju domovinu. Među njima našao se i nezanemariv broj klasičara, nominalno Stjepan Radić, slavni hrvatski političar ubijen 1928. Unatoč kobnoj sudbini, vjerujem da se većina nas može složiti da želimo da našu zemlju kroje klasičari.
Klasičari, koji grčki i latinski uče zbog nezanemarive dubine koju im to daje. Klasičari, koji pamte imena rimskih vladara i njihove megalomanske postupke u nadi da će ih jednog dana sami moći prepoznati na vrijeme u svojih političara. Klasičari, koji uzrečice govore u šali na hodnicima i nailaze na nerazumijevanje kolega drugih zagrebačkih škola, klasičari, koji svakodnevno šire svoje vokabulare i pronalaze nove načine da se izraze, da verbaliziraju što misle, da pišu, glume, pjevaju, crtaju, klasičari koji stvaraju. Klasičari, koji grčki i latinski uče da si olakšaju studije jezika, medicine, povijesti. Klasičari, koji u svakoj deklinaciji pronalaze trunčicu discipline koju inače ne bi sami stekli, koji u svakom memoriranom nastavku vježbaju um za izazove koji im tek slijede.
Prelako zaboravljamo da je svaki izazov koji nam naše školovanje zada velika čast. Zaboravljamo da je svako znanje dobro znanje i da nam naša škola nudi neograničena obilja znanja i prilika. Iz srednjoškolskog obrazovanja izlazimo sa širinom kojom se ne može lako pohvaliti svaki učenik: poimanje humanistike na temeljima antike, kolijevke naše civilizacije, obogaćeno prirodoslovljem.
Vjerujem da će netko teško osporiti činjenice navedene u tekstu iznad. Unatoč tomu, osjećam potrebu naglasiti što je Klasična van tvornice umova i van nekog teško probavljivog povijesnog konteksta. Klasična je škola u srcu Zagreba, drugi dom nekih petstotinjak učenika, svaki drukčiji jedan od drugog u najboljem smislu te riječi. Radi se o školi u kojoj trepnete i napola ste gotovi, školi koja unatoč svojoj pomalo neslavnoj reputaciji još uvijek zrači nekom nedorečenom pozitivom, opuštenošću, vječitim smijehom, konstantnim ispijanjima kave uz nezaobilazne treninge debate. Najstarija srednja škola u Hrvatskoj upravo je naša Klasična, i iako je 420 godina sve samo ne malo, još uvijek je nekako za nju premalo.
Prošlost svoje Klasične mogu sagledati, činjenično usustaviti, rezultate pobrojati, ali se kao njezina učenica, s nadom u bolji svijet, radujem vidjeti gdje će ju budućnost sve odvesti.
