Dok nas Sljeme ne rastavi
Romantični piknik na Sljemenu pretvorio se u avanturu koju nismo mogli ni zamisliti. Umjesto savršenog spoja s pogledom na Zagreb, čekali su nas blato, mrak i neočekivani susret koji ćemo dugo pamtiti.
Jeste li ikada bili u dilemi zato što ni vi niti vaš partner niste imali ideje kamo otići na date? Ne brinite jer u Zagrebu stvarno ima divnih mjesta za izlazak poput restorana, kafića, koncerata, no ako biste se radije okušali u šetnji prirodom ili pak pikniku, i za to imamo dosta opcija. U Maksimiru su svi zasigurno bili barem jednom, nego jeste li iskusili novu modernu žičaru koja vodi do samog vrha Sljemena koja je za nas Zagrepčane besplatna? E pa, moj dečko i ja nismo te smo se tako jednog nedjeljnog poslijepodneva odlučili zaputiti prema Sljemenu kako bismo se opustili u slatkom i romantičnom pikniku. Nakon što smo u Lidlu nabavili sve one klasične stvari za piknik, punih smo se ruku zaputili prema žičari. Onako skroz sretni i uzbuđeni, uživali smo u predivnom pogledu na Zagreb bez ikakvih briga, ne znajući što nas čeka za manje od dva sata.
Puni nade i pozitive
Napokon smo došli do vrha i stvarno bili zadivljeni novim dekoracijama oko same žičare i količinom ljudi koji su bili oduševljeni pogledom s vidikovca, ali mi ipak nismo htjeli biti okruženi gomilom pa smo krenuli u potragu za nekim mirnijim mjestima. Kao mala sam često išla na Sljeme s obzirom na to da mi je djed radio u hotelu Tomislavov dom te smo tako svake godine išli na Snježnu kraljicu koja se, nažalost, od 2023. više ne održava na našem zagrebačkom Sljemenu. Budući da sam dobro poznavala neke određene dijelove Sljemena (ili sam barem tako mislila!), predložila sam da se prošećemo do Tomislavova doma gdje se nalazi jedna lijepa livadica na kojoj se prije nalazio sam skijaški kamp. Nakon što smo se malo prošetali i shvatili da se uzduž Sljemena na drveću nalaze crvene točkice, markacije koje pokazuju gdje se trenutno nalazimo, bili smo sigurni da možemo otići i malo dalje shvativši da se i bez navigacije na mobitelima možemo nekako snaći.
Perfect spot
Ustanovili smo da nas ona livada ne zanima jer prekriva pogled na ostatak grada pa smo ipak odlučili nastaviti dalje. Nakon otprilike petnaest minuta hoda došli smo na savršeno mjesto. Imali smo predivan pogled i bili potpuno sami, izgledalo je kao da smo ušli u neki film. Nakon par sati smijanja, pjevanja i dobrih grickalica shvatili smo da je prekasno za žičaru. Već je bilo sedam, a zadnja je žičara za nazad vozila u pola sedam. Očekivali smo da će se takvo nešto dogoditi pa smo unaprijed provjerili kada nam ide zadnji autobus. Spremili smo stvari i uključili lokaciju kako bismo na vrijeme stigli do stanice Žensko sedlo. Krenuli smo polako, imali smo još dobrih pola sata i više, a na navigaciji je pisalo kako nam do stanice treba oko dvadesetak minuta hoda.
Pogreška za pogreškom
Sve je išlo po planu dok nismo uočili prvu pogrešku, nismo krenuli istim putem odakle smo došli. Naime, na navigaciji je pisalo kako možemo ići prečicom, odnosno kako postoji drugi put za koji se ne trebamo penjati gore, što nam se naravno činilo kao super ideja. Krenuli smo kraćim putem koji se činio kao da nas vodi u čistu šumu. Polako sam krenula paničariti jer više uopće nije bilo nikakve staze, samo čisto blato, a na navigaciji je nestao put i izgledalo je kao da smo usred ničega. Panika me preuzela nakon što sam shvatila da već 10 minuta put sve više i više nestaje svakim novim korakom, a sunce se sve brže i brže spušta. Moj dečko u tom je trenutku pokušavao biti staložen, ali sam i njega samog svojom paničnom energijom potaknula na paniku.
Kad se fokusiraš, a ugledaš čaglja…
Nakon što smo shvatili da ovo ne ide nikamo, odlučila sam usmjeriti pogled na okolinu kako bih možda nekom srećom uspjela zapaziti cestu ili bar neke planinare. U tom trenutku zapazila sam drugo biće, no nažalost to biće nije bilo ljudske vrste, već me u daljini gledao – čagalj! Tada nisam bila toliko upućena u čagljeve pa me instinktivno krenula hvatati još veća panika. Što prije sam htjela izaći iz ove šume i naći cestu pa sam tako krenula tražiti nekakvu uzbrdicu jer je najbliža cesta bila na samom vrhu. Naravno, mi smo se poprilično udaljili od te ceste pa je jedina druga solucija bila penjanje i šuljanje kroz drveće.
Puzanje po blatu
Nizbrdica kojom smo išli bila je toliko strma da smo na pola puta morali ići na sve četiri tako da smo doslovce puzali po blatu. Nije bilo lako jer smo nosili pune vreće stvari koje su nam ostale od piknika, odnosno, moj dečko ih je nosio jer sam ja bila previše nesposobna da pužem s njima. To penjanje je trajalo više od 15 minuta i kada smo shvatili da nismo došli ni do pola puta, odlučili smo sjesti na neki stari panj i pokušali shvatiti gdje se nalazimo. Pogledala sam na mobitel koji nam je cijelo vrijeme služio kao izvor svjetlosti i shvatila dvije stvari: već odavno nam je otišao bus i moj mobitel je prazan. Budući da sreća nije bila na našoj strani, jedini mobitel koji je još bio živ upravo je bio moj mobitel koji je imao punih deset posto.
SOS, SOS!!!!
Nastavili smo dalje, a sa svakim novim korakom panika u meni je rasla sve dok nisam dobila trunku nade nakon što je moj dečko rekao da vidi svjetlo. Iste sam sekunde pogledala gore i shvatila da je to zapravo samo Mjesec i da nam stvarno više nema pomoći. To puzanje i penjanje trajalo je kao vječnost sve dok napokon nisam primijetila stazicu. I dalje nismo našli cestu, ali sada se blatna stazica nije činila kao najgora stvar. Sa svojih zadnjih devet posto ukucala sam mamin broj i panično joj rekla u kakvoj se situaciji trenutno nalazimo, a ona mi je samo rekla da se smirim i da nađem cestu. Nisam joj mogla objasniti da je tražimo već sat vremena i da nemamo ni prijevoz natrag, no usred samog poziva u pozadini smo napokon čuli auto. Spustila sam slušalicu i brzo potrčala prema desnoj strani kad ono – cesta! Napokon! Došli smo do ceste i to upravo do one stanice koju tražimo već sat vremena. Nakon pola sata uspjela nas je pokupiti moja teta i autom dovezla kući gdje smo odmah stavili robu u pranje i žurno otišli pod tuš.
Ultimativni test
Tako da, dečki i cure, ako želite testirati koliko je vaša ljubav snažna, zanemarite online ankete i kvizove…. Svakako vam predlažem da odete na jedan romantični piknik na Sljeme.
TEKST: Larisa Dill, 4. a
FOTO: Larisa Dill
