Autorice izložbe: Štefka Batinić  (Hrvatski školski muzej), Aida Brenko (Etnografski muzej), Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt), Ana Solter (Arheološki muzej u Zagrebu), Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej). https://www.amz.hr/hr/izlozbe/historija-zaborava-prve-zene-zagrebackih-muzeja/

Izložbu Historija zaborava posjetili su novinari Časopisa Mi u pratnji prof. Vlahović-Trninić, u organizaciji gospođe Silvije Vrsalović iz Etnografskoga muzeja. Donosimo vam kratki prikaz izložbe kao preporuku zašto biste ju obvezno trebali i vi posjetiti, dok još možete, do 13. srpnja 2025. 

ZAJEDNIČKI PROJEKT ČETIRIJU MUZEJA

Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja prvi je zajednički projekt  četiriju velikih zagrebačkih muzeja: Arheološkog muzeja, Etnografskog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt. Izložba predstavlja priče pionirki muzejske struke – kustosica, restauratorica, dokumentaristica, slikarica, kiparica, pjesnikinja, ilustratorica, dizajnerica i tekstilnih stručnjakinja, koje su unatoč brojnim preprekama ostavile neizbrisiv trag u području etnologije, antropologije, muzeologije, umjetnosti, dizajna i obrazovanja u Zagrebu i Hrvatskoj.

RUŽIČASTI STEREOTIP KAO LOGOTIP

Sve prostorije kroz koje prolazite prateći izložbu u bojama su od jake ružičaste pa sve do bijele. Ružičaste legende označavaju predmete koji su originalna djela kustosica predstavljenih na izložbi, a bijele označavaju djela koja su važna za prostornu i vremensku kontekstualizaciju izložbe. Kustosice su izabrale ružičastu boju, koja nas kao dominantna boja vodi izložbom, upravo zato što je ona najviše povezivana sa ženama i borbama modernog društva za osvještavanje o nekim bolestima te političkim situacijama. Ružičasta kao “ženska boja” nametnuta je kao društveni stereotip te su je kao takvu autorice izložbe i upotrijebile.

OBRAZOVANJE I NJEGOVI ISHODI 

U prvoj prostoriji upoznajemo se s učiteljicama koje su sporo, suptilno, ali uspješno mijenjale politiku o pravima žena. Žene, ako su bile učiteljice, nisu smjele imati djecu pa su učiteljice radile sve u svojoj snazi kako bi osvijestile društvo tj. promijenile svoju poziciju u njemu. Saznajemo koje su djevojke krajem 19. i početkom 20. stoljeća bile učene, koliko su smjele učiti, što su smjele učiti, općenito koliko su akademski mogle napredovati i koliko je to bilo skuplje za razliku od muškog obrazovanja. 

PRVA HRVATSKA KUSTOSICA

Druga prostorija posvećena je Klotildi Cvetišić, prvoj hrvatskoj kustosici i to u Hrvatskom školskom muzeju. Posvećena je tome da se vidi koliko je trebalo jednoj ženi da dođe na takvu poziciju, koliko je škola i fakulteta trebala završiti da bi bila kustosica, a tada se nije smjela uopće nazivati kustosicom, dok su njezini muški kolege mogli držati taj naslov. 

GOVORILA JE DESET STRANIH JEZIKA, A UMIROVLJENA ZBOG “HISTERIJE”

U prostorijama koje su slijedile upoznali smo još mnoge utjecajne žene i njihove teške živote kao život Antonije Tkalčić Koščević, Zdenke Sertić, Tereze Paulić i  Zlate Šufflay. 
Jedna od priča koja nas je najviše osvijestila o manjoj kvaliteti tadašnje svakodnevnice u životu žena, priča je o životu Jelice Belović – Bernadzikowske. Ona je bila učiteljica, književnica, publicistkinja, novinarka i etnologinja. Kao učiteljica službovala je u Rumi, Osijeku, Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci gdje je bila izložena različitim pritiscima i spletkama te je 1902. prvi put umirovljena u 32. godini „radi teške histerije i očne bolesti“. U Mostaru 1896. udala se za Poljaka Janka Bernadzikowskog, sudskog činovnika. Tim je činom dobila status udane žene, ali ne i srodnu dušu. „Govorio mi da su učiteljice najveća ‘bagaža’ i da su gore nego nemoralne uličnice, da ga je stid što ima ženu iz ove ‘branše’“, zapisala je u Memoarima. Objavila je oko 50 knjiga i više od 2200 članaka u stotinjak periodičkih publikacija u južnoslavenskom prostoru i u Europi. Govorila je desetak stranih jezika. Pisala je i objavljivala književne tekstove i rasprave iz područja književnosti, pedagogije, psihologije, sociologije i filozofije. Osobito je važan njezin rad na području etnologije i etnografije. 

HISTERIJA 

Histerija je najintenzivnija prostorija na izložbi u kojoj saznajemo što je tada značilo biti histeričan tj. biti histerična žena. Histerija je bila navodna mentalna bolest u žena zbog koje su mnoge bile slane u psihijatrijske bolnice. Bile bi poslane kad bi, naravno, napravile bilo što što se muškarcu ne bi svidjelo npr. izražavanje svog mišljenja bio je jedan od najgorih simptoma “histerije” ili izražavanje emocije poput ljutnje te kakvog protivljenja. Neki od blažih bili su bivanje malo nespretnijom domaćicom koja nije uspjela zadovoljiti sve kriterije očekivanja svoje okoline. Može se zaključiti da se tada muški rod razbacivao s pridjevom “histerična” zato što su se muškarci tako najlakše mogli riješiti svoje jednako, ako ne i više, kvalificirane konkurencije, žene. 

“ŽENE NEMAJU SNAGU ZA VELIKE KREATIVNE KONCEPCIJE”

Primjer toga može se vidjeti iz stalnih citata slavnog Ljube Babića, Viktora Hoffilera i Izidora Kršnjavog. Hoffiler žene patologizira izrazima poput „slaboumna“ , „živčano oboljela“ i „abnormalna žena“, a njihovu vrijednost  svodi na korisnost muškarcu. Kršnjavi ih kritizira zbog njihova izgleda i ponašanja, posebice njihovo neuklapanje u tradicionalne rodne norme. Babić, pod utjecajem Otta Weiningera, tvrdi da žene nemaju „snagu za velike kreativne koncepcije“ i da su manje „originalne“ od muškaraca, čime ponavlja Weiningerovu tezu o “ženskoj nesposobnosti za genijalnost”. Ti citati odražavaju šire društvene predrasude koje su opravdavale isključivanje žena iz javnog i intelektualnog života, odražavajući patrijarhalne strukture moći. Ostaci ostataka ovakvih društvenih mnijenja mogu se mjeriti i danas u nekim primjedbama kada okarakterizirate naprednu ženu kao “histeričnu babu”.

ZABORAV 

Da ne biste dobili krivi dojam, ova izložba ne govori o minoriziranju položaja žena spram muškaraca, već o ženama s početka 20. stoljeća, njihovim utjecajima, velikim uspjesima i značajima koje smo kao društvo upravo zbog tog minoriziranja i omalovažavanja zaboravili. Ova izložba povezuje različita područja kako bi ispričala dosad neispričane priče muzealki, naprednih žena prošlih vremena, i pokazala koliko su one doprinijele zagrebačkim muzejima i hrvatskoj kulturnoj povijesti te se njome prisjećamo ili tek upoznajemo imena žena koja su trebala biti velika i koja su već trebala stajati u našim udžbenicima.

Zahvaljujemo na organizaciji posjeta, opuštenoj atmosferi i prekrasnom vodstvu. Toplo preporučamo posjet ovoj izložbi u Arheološkom muzeju u Zagrebu! 

FOTO: Privatna arhiva mentorice