Dan bijelog štapa obilježava se 15. listopada svake godine, a predstavlja važnu priliku za podizanje svijesti o izazovima s kojima se suočavaju slijepe i slabovidne osobe. U sklopu Dana bijelog štapa odlučile smo intervjuirati profesoricu Klasične gimnazije, Anu Kunjko, koja već niz godina predaje i bavi se glazbom bez obzira na njezinu slabovidnost.
Kao netko tko se bavi glazbom, jeste li se ikada bojali diskriminacije ili da će Vam ljudi prigovarati zbog vašeg manjka vida?
Znalo je biti zbunjenosti i reakcija oko moje slabovidnosti, no nikada mi zapravo nitko nije izravno prigovarao. Naravno, bilo je par neugodnih komentara, no ništa s čime se ne mogu nositi.
Kako ste otkrili svoju strast prema glazbi?
Otkrila sam je još u vrtiću, kada nas je posjetio učenik iz Glazbene škole Zlatka Grgoševića u Sesvetama i održao nam mali koncert. Nakon toga sam se kroz cijelu osnovnu i srednju školu bavila glazbom, pohađala glazbenu školu te savladala sviranje klavira i violine. Oduvijek sam znala da se želim baviti glazbom.
Kakva su Vaša iskustva s javnim nastupima?
Imala sam mnogo javnih nastupa tijekom osnovne i srednje glazbene škole te na Akademiji. Oduvijek sam imala puno problema s tremom i nisam nikada namjeravala javno nastupati u budućnosti jer sam više htjela raditi u školi. Naravno, uvijek ću pamtiti osjećaj zadovoljstva kada bih završila s nastupom i čula pozitivne reakcije publike i komplimente drugih. Nikada zapravo nisam imala nekih loših nastupa, da sam zaboravila note ili slično, tako da su mi manje-više svi ostali u dobrom sjećanju.
Kako je došlo do toga da ste odlučili raditi u školi?
Kao što sam rekla, od kada sam krenula u glazbenu školu, zapravo znala sam da želim predavati i raditi s učenicima. Prvo sam mislila da ću biti profesorica klavira, no ipak sam upisala muzikologiju i odlučila raditi u školi. Uvijek sam voljela istraživati razne stilove glazbe i bila sam jako zainteresirana za povijest glazbe, pronalazila sam inspiracije u raznim biografijama i pričama skladatelja i jednostavno sam znala da je to ono čime se želim baviti i što bih htjela prenositi i podučavati drugima. U jednom periodu sam radila i u glazbenoj školi gdje sam predavala povijest glazbe.
Kakvo je Vaše iskustvo rada u Klasičnoj gimnaziji?
Krenula sam ovdje raditi još 2015. godine. U početku mi je trebalo vremena da zapamtim učenike, profesore i novi prostor, no škola je stvarno od samoga početka bila vrlo prihvatljiva i učenici i kolege uvijek su pristupačni.
Mislite li da bi naša škola mogla promijeniti ili uvesti nešto kako bi se olakšalo ljudima s poteškoćama?
Mislim da je zapravo ono vrijeme korona virusa i karantene donijelo dosta dobroga po tome pitanju za nastavnike ili učenike s poteškoćama. Na primjer platforma za komunikaciju, Teams, meni jako puno pomaže i olakšava mi razgovor s učenicima. Prije pandemije i komunikacije putem Teamsa često se znalo dogoditi da ljudima promaknu razne obavijesti o sjednicima i događanjima i često bi mi zaboravili reći i obavijestiti me o takvim stvarima. Mislim da bi najviše trebalo poboljšati cjelokupni školski sustav, recimo trebala bi sigurno postojati mogućnost da ja kao slijepa osoba dobijem asistenta koji bi bio s nama na testovima i satovima, a ne da to trebaju volonterski raditi ostali profesori škole.
S obzirom na Vaše poteškoće s vidom, kako ste uspjeli naučiti razne note, skladbe i glazbene materijale?
Naravno, proces je učenja vrlo različit kod slijepe osobe nego kod videće osobe. Kada učim note, uvijek ih moram prvo naučiti napamet te ih zatim odsviram, dok videće osobe mogu više puta čitati note i gledati ih dok sviraju. Rekla bih da ja imam dosta dobru glazbenu memoriju, učila bih manje dijelove skladbe i zatim ih spajala u cjelinu što mi je olakšalo stvari.
Smatrate li da se ljude treba više informirati o sljepoći i poteškoćama slijepih?
Svakako mislim da se treba više informirati o toj temi. Ljudi su skloni bilo koju osobu s invaliditetom tretirati kao da su nepokretni. Sretnu vas na stepenicama ili tramvaju i odmah vas pitaju trebali vam pomoć ili mogu li sama, što je naravno lijepo i ljubazno samo po sebi, ali ljudi jednostavno automatski misle da se, ako si osoba s invaliditetom, ne možeš samostalno ni kretati.
Imate li možda neki savjet za ljude koji bi se također htjeli baviti glazbom, a imaju slične poteškoće?
Svakako im savjetujem da njihove teškoće ne budu razlog da se odluče ne baviti glazbom. Ovih dana uvjeti za osobe s poteškoćama puno su bolji nego što su nekada bili. Kada sam ja kretala u osnovnu glazbenu školu, nisam imala programe za pisanje nota ili ikakvu informatičku opremu koja bi mi pomogla. Mislim da je sada definitivno puno bolje. Naravno, jako je važno da se osoba koja se želi baviti glazbom poveže s ljudima koji imaju u tome iskustva. Ja nikada ne bih došla do ovdje gdje sam sad da se nisam povezala s raznim slijepim profesorima glazbe i s kolegama za koje sam znala da imaju nekakvo iskustvo. Oni su mi uvijek bili podrška da se nastavim baviti ovime čime se bavim.
S kojim se još poteškoćama susrećete u svakodnevnom životu?
Imam ponajviše poteškoća u kretanju, kada se dogode neke nepredvidljive situacije poput posebnih regulacija prometa ili radova na cesti. To mi može značajno otežati putovanje. Također se znalo događati da su i ljudi u javnom prijevozu dosta nepristojni, ne žele se pomaknuti s vrata tramvaja i stoje na putu ili znaju dobaciti neugodne komentare.
Profesorici Kunjko hvala na izdvojenom vremenu, a poruka za sve nas je da budemo obzirni i strpljivi prema slabovidnim osobama, ali i da budemo svjesni svega što nam oni svojim radom i ustrajnošću mogu pružati usprkos invaliditetu u čemu nam je profesorica sjajan primjer. Korisno je nama kao učenicima imati profesora s invaliditetom zato što učimo živjeti u zajednici s njima, njihova nam upornost i borba s nedaćama može biti motivacija da krenemo dalje i onda kad je najteže, osvješćujemo kako njihovi životi funkcioniraju te kako smo i sami pozvani olakšati im u svakodnevnim životnim prilikama.
FOTO: prof. Ana Kunjko