Stare uloge, nova scena
„Izvolite ključ, dvorana 137.“
„Hvala Vam.“
Dvorana 137. Najjadnija mala dvorana s pozornicom koja jedva viri iznad tla. Toliko je skučena da svoj glumački potencijal možeš dokazati jedino ako igraš ulogu klaustrofobičara. I kao da to nije dovoljno, do nje vodi 137 stepenica – baš kao da je riječ o skrivenom blagu. Ali nije. Nema tu ničeg blistavog, osim možda znoja i očaja. To je bez sumnje deseti krug Danteova pakla. Sreća pa je Dante napustio ovaj svijet prije nego što je ta ideja proklijala u glavi nekog klošarskog arhitekta.
Otključavam vrata i ulazim. Naravno, svjetlo treperi kao u horor-filmu. Pogledam na sat – ona kasni. Petnaestogodišnjaci uvijek kasne, valjda misle da su svi spremni čekati njihove veličanstvene ulaske. I taman kad razmišljam o tome kako bih mogao sjesti i odrijemati, čujem lagane korake na hodniku. Ulazi.
Djevojčica koja nosi zgužvanu torbu iz koje vire papiri. Malo podsjeća na mene iz mladosti – ne po izgledu, već po toj gotovo bolnoj odlučnosti u hodu. Kao da ulazi na pozornicu života, ali s nekom smiješnom iluzijom da zna što radi.
„Jesi li ikad glumila na pozornici, pred malo većom skupinom ljudi?“ pitam je, lažno zainteresiran. Tišina je postajala nepodnošljiva, a ovo je bilo bolje nego ništa. Ipak, nije li san svakog akademskog glumca završiti s balavim petnaestogodišnjacima u jednom pišljivom amaterskom kazalištu?
Zapravo, nije to ni pravo kazalište. To je kinodvorana s maskom kazališta. Kad podigneš platno, dobiješ nekakvu iluziju kazališne scene. Da, kazalište po potrebi – savršeno za kulturno osviještenu publiku, onu iznimno kompetentnu za kazališne kritike. Publiku koja se sastoji od baka i djedova djece koja nastupaju.
„Ne, nisam,“ rekla je s blagim osmijehom, „ali, vjerujte mi, nedostatak iskustva i trema nisu mi nikakav problem.“ Nakratko zastane, kao da preispituje želi li reći više, a onda joj oči zasjaje živahnim sjajem. „Kao dijete stalno sam oponašala likove iz turskih serija koje smo gledali. Svi su bili oduševljeni! Mama bi čak zvala rodbinu da dođe i gleda moje nastupe. Smijali su se svi do suza!“ Njezino lice osjenčano nostalgijom gotovo je blistalo dok je govorila.
Slušao sam je i polako shvaćao da sam otvorio Pandorinu kutiju. Počela je pričati kao da mjesecima nije izustila nijednu riječ. Na prvu mi se činila tiha i povučena, gotovo neprimjetna, ali svaka njezina rečenica odjekivala je nevjerojatnom odlučnošću.
„Dobro“ prekidam je prije nego što počne s detaljima svoje prve „predstave“. „Počinjemo s tekstom. Nora. Ibsen. Jesi li čula za njega?“
Odmahuje glavom. Naravno da nije. Ibsen za generaciju TikToka zvuči kao vrsta gljive ili bolest koljena. Objašnjavam joj osnovnu situaciju, malo dramatiziram, samo da vidim hoće li uhvatiti ritam. I onda počinjemo. Prvi su redovi klimavi, glas joj puca, ali kako ulazimo dublje u scenu, događa se nešto čudno.
Pogledam je i osjetim kako mi želudac skače. Pokreti, intonacija, ta neka nesigurna gracioznost – sve me podsjeća na nju. Na nju koju nikad nisam prebolio. Prvo sam mislio da umišljam, ali ne – previše je sličnosti. Kao da gledam njezinu mlađu verziju. Riječi mi zastaju u grlu, svaki savjet koji želim dati čini mi se suvišnim.
„Dobro je, stvarno dobro. Samo pazi na tempo!“ uspijevam reći dok mi u glavi zuji.
Proba završava. Pakiram stvari, a ona izlazi iz dvorane. I taman kad mislim da je sve gotovo, čujem glas iza sebe.
„Hvala Vam što radite s njom.“
Okrenem se i srce mi preskoči. Njezino lice. Starije, umornije, ali nedvojbeno njezino. Glas koji nisam čuo desetljećima, a koji bih prepoznao među tisuću drugih.
„Vi ste profesor?“ pita me, oči joj traže moje, prepoznaju, ali kao da se boje potvrde.
„Da“ odgovorim, glas mi zadrhti. Pogledam djevojčicu iza nje. Sve se poklopi.
„Lijepa je“, kažem. Više sebi nego njoj.
Ona se nasmiješi, gotovo tužno. „Na oca je.“
Odlaze zajedno, a ja ostajem u dvorani 137. Svjetlo i dalje treperi. Kao da mi želi reći da je predstava gotova. Ali, za mene, ona nikad neće završiti.
AUTORICA: Antea Kanaet (4. A)
MENTOR: Alen Orlić
Vrisak
Svaki čovjek ima pravo na jedan vrisak. Jedan vrisak, jednu priliku.
Djevojka prilazi rubu proplanka, skida cipele i bosih nogu uroni u meku svjetlucavu travu. Jednoličan, jezivo sanjiv ritam njezinih koraka budi me iz sna, proganja me poput utvare i tjera me iz moje rupe.
Dok se ukočeno smještam na svoje uobičajeno mjesto među ostalim promatračima, misli mi zaokuplja taj svečani sudbonosni bubanj ljudskih nogu, njegova stroga opomena diše mi za vratom, prisiljava me da mirno stojim i budem ono što moram biti. Samo svjedok.
Usnule ruže i tamni zvončići naglo uzdahnu, crni nevidljivi kosovi uspavljuju ptiće i hitro bude stare vrbe, oživljavaju duge zelene prste i smiruju se na njima, jedan do drugoga poput vojnika. Kako se djevojka približava središtu doline, tako iza nje niču mravi i gliste, skakavci i krtice, slijede je poput pogrebne povorke i oko nogu joj prave krug. Došavši do središta, djevojka odlučno ukopava bijela stopala u travu, a Mjesec napokon izlazi iz svoga skrovišta i obasjava njezinu pojavu zasljepljujućim svjetlom. Uvijek dolaze ovako mladi. Zaostala šaputanja noćne publike nestaju, veliki sud budan je i spreman saslušati svojega gosta. Djevojka prvi put otvara oči i glasno uzdiše nad prizorom pred sobom.
Pogledom prelazi preko svakog od nas, a kada joj se tamne zjenice sretnu s mojima, na jedan beskrajni trenutak postajem dio nje.
Ležim na podu dječje sobe i zurim u zelenkast strop. U ustima osjećam zaostao okus pokošene livade. Zasad je prisutna samo tuga, nova je i pažljivo mi pritišće rebra, isprobava čvrstoću. Ne ostaje dugo, ali trag koji ostavlja za sobom poput je opekline.
Slike se sada počinju izmjenjivati mahnitom brzinom, uspijevam uhvatiti tek djeliće – svađa, vika, neuspjeh, mokri krugovi na cvjetnoj jastučnici, seoska cesta u ponoć, smijeh i glazba u šumi, tamne okrugle mrlje pod očima. Bijes s osjećajem bespomoćnosti raste mi u glavi poput korova, zapliće mi se oko pluća, stvara čvorove u dušniku, a u grlu mi se javlja onaj dobro poznati poriv za vrištanjem. Koliko sam puta bila na samom rubu vriska, koliko sam puta sanjala šumu, stisnute šake i nabrekle vene, daleko od svih zabrinutih ušiju civilizacije! Koliko sam samo puta osjetila taj medeni, omamljujući okus paranja glasnica, napetost u prsima koja me gotovo gurnula preko ruba i pretvorila u životinju! Svih ovih godina skupljala sam te neizdržive trenutke bijesa u staklenku pokraj kreveta… Što će drugi reći? Nikada me neće pustiti da budem slobodna, nikada neću moći biti ono što jesam, nikada, nikada…
Odvajam se od svoga tijela, iz zraka promatram djevojku širom razjapljenih usta, stisnutih očiju i crvenoga vrata, gledam kako joj od napetosti puca tkivo, koža se para poput haljine, gusti tamni sok natapa noćnu travu. Ali, njega i dalje nema. Vjetar ne donosi nikakav zvuk, ni najmanji šušanj, nikakav grandiozan grleni vrhunac kakav sam priželjkivala. Nema gromoglasne buke tisuću truba od koje se zemlja trese, a zvijezde pršte u kiši kometa. Smrtonosni hropac zastao mi je na vrhu usana, ne odvaja se od mene, ne lišava me ove agonije. Osjetim njegov cimetni miris u svome dahu, trebam samo posegnuti, pustiti se u provaliju i vrištati, vrištati dok se ne pretvorim u prah. Nešto me nagovara da se predomislim.
Progutaj bol. Nastavi živjeti. Potpuno poražena zatvaram osušena usta i opuštam prste. Promatram svoje tintom umrljane dlanove, snažne crvene ruke i gutam taj krik kako me više nikada ne bi mogao zarobiti. Ja sam čovjek, stvorena sam da promatram, primjećujem, zapisujem. Sva sjećanja koja me godinama more sada mi se ispisuju po rukama i nogama u obliku predivnih vitičastih tetovaža koje samo ja mogu razumjeti. Vrisak me nikada neće slomiti.
Budim se u svojem sitnom dlakavom tijelu i protežem uši. Gledam ostatak suda kako se uspravlja i začuđeno promatra djevojčina leđa koja nestaju u šumi. Ljudi ovamo dolaze predati se, odustati, pokleknuti i prestati postojati. Ipak, ponekad se pojave bića moćna i odlučna, ponekad ne moramo začepiti uši travkama u strahu od jezive samoubilačke arije. Ponekad nam je dopušteno svjedočiti. Umorni noćni zrikavci teško se gegaju k svojim drvenim domovima. Vrba otresa ptice sa svojih ruku i čisti paučinu s listova. Moja obitelj cvili da požurim jer će sunce ubrzo izaći. Posljednji put promatram ugaženi djelić trave na kojemu je do maloprije stajala djevojka, a zatim se spuštam na sve četiri i bježim pred bjelinom novoga dana.
AUTORICA: Maja Skiba (3. A)
MENTOR: Zoran Čorkalo
GLAZBENA KUTIJA
Jedne večeri vrata kafića Requiem glasno su udarila njegove stare crne zidove. Kroz njih protrči umoran mladić, uzdisao je kao da je pretrčao maraton, kosa mu se petljala od blata i vode, brada i brkovi prekrivali su njegovo dječačko lice. Nosio je debeli crni kaput koji je težio više od njega, trenutno prekriven travama, blatom i lišćem.
„Jack kolu, molim, jaku“, promrmljao je i sjeo za šank.
„Luda noć?” upita ga šanker dajući mu njegovo piće.
„Ne bi mi vjerovao“, odgovori mu i strusi ga, „može još jedno!”
„’Ajd’, nema nikoga ‘sim tebe, nemam niš’ pametnije radit’, pričaj.“
Mladić se zbunjeno uzdigne na stolcu, okrene par puta oko sebe te, uvjerivši se da uistinu nikoga nema, ispije svoje drugo piće i krene: „Sve je počelo tako naglo prije par dana…“
I doista je počelo „tako naglo“, naime, mladić je prije par dana hodajući
Espinassijevom ulicom ugledao jedan mali drveni dućan zakopan u betonskoj džungli Napulja. Zainteresiran ovim zgodnim mjestom uputio se unutra i stao razgledavati. Bio je to dućan sa starinama ispunjen zanimljivim stvarčicama: šljemovima iz velikog rata, starim knjigama, namještajem, porculanskim lutkama i požutjelim portretima. Promatrajući prašnjave police dućana, primijetio je malu pozlaćenu kutiju. Bila je prekrivena reljefnim plaštem od sjajnog metala na kojemu su se isticale figure u položaju oplakivanja. Na desnoj je strani izvirivala jedna ručkica, a na samoj je sredini stajao tamnocrveni rubin. Nešto ga je vuklo prema toj kutiji pa upita ženu za pultom koliko košta. Stara je prodavačica na brzinu pregledala kutiju i odsutno rekla da ju može uzeti besplatno.
„Dala ti je pozlaćenu kutiju s rubinom besplatno?!“ zbunjeno upita šanker.
„Rekla mi je da ne radi i dodala da je sve na njoj lažno, samo bezvrijedni metal, boja i drvo“, odgovori mladić i nastavi.
Kada je došao kući, odložio je kutijicu na stol i krenuo ju pregledavati. Pokušao ju je otvoriti rukama, a zatim polugom, ali kutija se nije dala. Okretao je ručkicu u oba smjera, ali nije čuo nikakav mehanizam, naposljetku je pokušao izvaditi rubin. Čupao je svom snagom, ali ga nikako nije mogao izvući. Netom prije nego što je posegnuo za čekićem, lagano je pritisnuo rubin koji je istog trena propao u mrak kutije. Pokušao je okretati ručkicu… i ovaj se puta nešto začulo, slabašan zvuk uzdigao se u pravu skladbu. Kada je melodija prilazila svom vrhuncu, glazbena kutija naglo je stala. Okrenuo je iznova ručkicu i ponovno je krenula ista skladba, ali ovaj put tamnija, s osjećajem jada u nutrini. Prije nego što je završila, mladić se sjetio izvaditi mobitel i snimiti melodiju. Uhvativši samo zadnjih sedam tonova melodije, koja je opet stala pred svoj vrhunac, nanovo je okrenuo ručkicu, ali ništa se nije događalo. Nervozno je udario kutiju koja je iskašljala istih sedam tonova. Što god bi dalje napravio, samo bi dobio tih sedam tonova. Mučio ga je nedostatak vrhunca, osjećao se nepotpunim,… i silno su ga svrbjela leđa, a ne može ih dosegnuti. Trebao mu je taj vrhunac, taj kraj. Sljedećeg je jutra objavio snimku svuda po internetu u nadi da ju netko može prepoznati. Kroz sljedećih je par dana izgubio moć spavanja, jedenja, razmišljanja o bilo čemu osim o toj melodiji. Tih ga je sedam tonova mučilo kao ubod insekta nalik alergijskoj reakciji. Nije mogao ni na što obraćati pažnju, na posao nije odlazio, nije izlazio iz kuće. Život mu je preuzelo sedam tonova. Naposljetku mu se javio povjesničar glazbe iz Milana rekavši mu kako misli da ima notni zapis koji traži i ime skladbe: Requiem de Sallieri. Iste sekunde bacio je na sebe prvo što je pronašao u ormaru i uskočio u auto.
„A kako se zvao taj povjesničar?“ ubaci se šanker.
„Hmm…, ne mogu se sjetiti, nije ni bitno“, odbrusi mladić i nastavi dalje.
Ostavio je automobil u obližnjoj ulici i trčao do njegove kuće. Kada je pokucao, bio je u potpunosti bez daha. Osjećao je pred sobom slobodu. Jedino što je stajalo između njega i normalnoga života, bila su ova vrata. Povjesničar ga, nakon što se malo pribrao, pozvao u svoju knjižnicu. Mladić se tresao od sreće čekajući note, nije znao zašto ga je uopće toliko bilo briga za neku skladbu, ali trebao je taj kraj. Srce mu je stalo kada je povjesničar izvadio mali potrgani papir uz napomenu da je samo TO sačuvano od nepoznate Salierijeve skladbe. Otkrio je da osim te melodije ništa nije znano o njoj, čak ni tko je, zapravo, skladatelj, samo tih sedam nota u nizu: FA MI FA RE MI DO RE.
Kada se vratio kući, pao je na pod. Više nije osjećao svrbež, ovo je bio bol, cijelo ga je tijelo peklo, nije mogao spavati od bolova. Tih sedam njemu nepoznatih tonova otrovalo mu je mozak i tijelo. Ležao je i gledao u prazno dok nije začuo istu melodiju. Svirala je negdje vani. Izletio je iz kuće i panično gledao oko sebe. Melodija je bila tamo, zapadno, pa je ponovno potrčao. Trčao je i trčao osjećajući kao da su mu noge od olova, ali nije prestajao.
Trčao je kroz lampama obasjane ulice Napulja. Naposljetku je došao do šume, no melodija je bila dublje u njoj.
„Pa si nastavio trčati?“ upita šanker.
„Da, čekaj da nastavim, dalje sam…“
„Ima li kraja tvoja priča?“ prekine ga i dade mu novo piće.
„Naravno da ima, samo da se sjetim, trčao sam… dok.. nisam vidio… kolibu, kolibu s crnim zidovima, uletio sam u nju i onda… onda sam vidio brodić…“
„Nisi ti ni do kud stigao i nikada nisi pronašao skladbu“, prekinuo ga je.
Tmurna je rijeka stajala pred mladićem, dernjava je ispunjavala uši. Ispred njega ljuljao se brodić, a u njemu šanker.
„Čeka te brod, Lucrezio, ovo je tvoj requiem“.
Popevši se na nj, zaškripala je paluba broda: Fa Mi Fa Re Mi Do Re Ti La.
AUTOR: Leon Rilović (3. E)
MENTORICA: Sanja Vlahović-Trninić
