Deverika napokon misli
Kada bismo pitali ribu
kakva je naša plodna zemlja
Rekla bi –
to je čisto zlo
Jednom se jedna deverika našla na tlu
hrđa joj se hvatala za rep
Protjerana iz raja
u nadi da će naći izvor
utapala se u tlu
Međutim bila je bolno svjesna
da u blatu vidi samo mulj
da galeb leti samo u suncu svog doba
da ne može plivati u drugom vremenu
Zvukovi razgovora su je žuljali
pa nije mogla ni zubima cvokotati
Gasila se u vatrenom hropcu
da povuče zaleđene udove i
ponovno postane predator
Nisu li sve riječne ribe neuhvatljive ?
Mislila bi još, ali ne može na prazan želudac.
AUTORICA: Sofija Lalić (2. F)
MENTORICA: Anđela Vukasović Korunda
Ništa više
Po zemlji odzvanjaju koraci
Teški i zvonki
Ritam kucanja odjekuje
Srce jezgre otkucava zadnje minute života
Djeca koračaju
Djeca i roditelji
Svi kreću na posljednje hodočašće
Pitao sam ih zašto to čine
“Vadimo si kosti”
“Pripremamo se za posljednji sud”
“Zaboravila sam ponijeti cipele”
Reče jedna žena
Svi su bili bosi
Cipele joj nisu bile potrebne
Kolone ljudi
Nastavljaju do pupka
Kolone se granaju
I svatko daje dio sebe Zemlji
“Daj mamici ruku”
“Jesi sigurna da to trebamo učiniti”
“Vrijeme je”
Odgovorila je
Roditelji i sebi i djeci skidaju ruke
Obgrljeni samo toplinom prsa
Nastavljaju putom leda i blata
U daljini kanjon
Tutnji
Bubnji
Smrdi
Ispunjen praiskonskom juhom
Uranjaju u juhu
(Ne boje se ući u juhu)
“Oče naš koji jesi…”
“Mama, bojim se”
“Volim te, tata”
Čuju se glasovi oko mene
Stojim odvojen od kolone
Juha se stapa sa svima
Pastiri dovode ovce
Stapaju se u jedno
Vidjeh deset tisuća ljudi
Vidjeh samo jaje što ostane
“Valjda je to to”
“Pratite me, ljudi”
“Čeka nas”
Čulo se
I tako stojim tamo
Sedam dana
Sve je ušlo u juhu
Jedino sam ja ostao
Još uvijek je otkucavalo
Ali tiše
Lakše
No znah da dolazi klimaks
Oko mene jest beživotno
Samo voda, zemlja i kamen ostahu
I jaje i dalje pluta
Čeka da svi uđu
Ušao sam
Ušao sam kao i svi drugi
I zaboravio sam sve
Samo sam vidio žilice
Koje su nas hranile
U jajetu
I nakon toga vidjeh
Ništa više
AUTOR: Maks Poturić (2. F)
MENTORICA: Anđela Vukasović Korunda
Zauvijek petnaest
strah me, kvragu, strah me sve u šesnaest
kad bi mi barem zauvijek moglo biti petnaest
omča oko moga vrata već me grebe
dok pokušavam isprati miris odrastanja sa sebe
živim u strahu od godina koje slijede
dok mi sjećanja na djetinjstvo blijede
sve manje mi se sviđa osoba u meni
i glasić što samo zna vikat:
„kreni!“
strah me da ću postat ružna
da ću život provest tužna
strah me da neću znati koga volim
strah me da ću opet počet bogu da se molim
da mi vlastita djeca neće biti draga
da ću zauvijek ostat’ sama
da ću prezirat posao koji radim
da ću jednog dana shvatit
da sama svoju nesreću sadim
strah me da ću umrijet: da me jednog dana više neće
biti da se više neću u majčinom zagrljaju kriti strah me
da će ovaj život što mi je dan, jedini jedan, proći bez da
ostavim i trag bijedan
ali to je toliko daleko: budućnost još nejasni je
san život kao da postane ljepši kako sviće novi
dan u ovoj sparnoj sobi, puna života, sve u
šesnaest ja ću zauvijek imati petnaest
AUTORICA: Maja Kaleb (1. C)
MENTOR: Alen Orlić
Požar koji je jednom u meni gorio sada pleše čardaš po mom stanu
Jednom sam imao strast u očima,
pomicao bih šahovski figure lijevom rukom,
a desnom rješavao nemogući sudoku.
Rekli su mi da sam previše. Šahmatirali me.
Ostavio sam svoju veličinu doma,
prvo je gorjela kao plamen
na svijećama adventskog kalendara.
Nije bilo upozorenja, opasnosti od požara.
Bili smo samo ja i ona.
Onda su se u stan uvukli i moljci…
Žvakali mi robu i kožu, graciozno
oduzimali sve što imam, a za kraj
Mama Moljac prikovala me za krevet.
Isus na križu / Déjà-vu.
Nitko se nije sjetio ugasiti plamen,
a svjećice su bile jeftine, neke home-made.
Jedna po jedna popadale su po podu
uzimajući moje, gutajući svoje.
Požar koji je jednom u meni gorio
sada pleše čardaš po mom stanu,
a dim, koji nastaje od namještaja, guši me
i guši.
Mogao bih gurnuti glavu kroz prozor
kao pas u automobilu isplaziti jezik.
„Vatrogasci! Upomoć! Upomoć!”
vrištati, plakati, jecati,
ali ne mogu se pomaknuti.
Pasivno čekam da me pojede…
Možda je tako i najbolje.
Budim se usred noći i
sjećam se da nisam izvukao vlakna iz kondenzatora
u sušilici za veš.
Nećeš me danas spaliti, Vraže!
AUTOR: Karlo Greguraš (4. B)
MENTOR: Alen Orlić
Nadam se
Svake noći pitanje odjekuje pred san, kroz tišinu…
Kako da mirno spavam pod istim nebom?
Kako da mirno spavam obasjana svjetlošću zvijezda
dok jedna raketa razbija noćno nebo i tamu noći bljesak
na trenutak pretvara u dan. A nakon bljeska jedno dijete
ispušta svoj posljednji dah i usniva svoj vječni san…
Uz tolike patnje i zlo svijeta
zašto su nedužni uvijek prva meta?
Zašto oni u pupoljcima života
umiru od ruke uvelog skota?
Zašto ne bismo bili kao ptice u jatu
umjesto da sve dublje tonemo u blatu?
Kako odrastati u ovakvome svijetu?
U svijetu u kojem u ruševinama snova
dijete tiho plače, u svijetu punome grijeha.
Dijete bez igre, čovjek bez smijeha.
Kako da mirno spavam? Recite mi!
Unatoč tome odustati neću
jer to je jedino što mi daje volje!
Moram se nadati da će ipak, možda,
jednoga dana,
možda već sutra, biti bolje.
AUTORICA: Larisa Dill (2. a)
MENTOR: Zoran Čorkalo
Nostalgija
Kad se stabla skidaju i magla spušta s
planine opet je vrijeme kakvo je bilo
kad smo se upoznali – nemilosrdna
hladnoća listopadnih jutara, smrznuta
podneva pod bijelim Suncem.
Zrak me zebe za prste, a
kao da je tvoj dodir.
U kišnim kapima koje slijeću na
zagrebačke ulice – naša prošlost.
U intimi tišine noći, u
nježnosti kože na koži
– naša sadašnjost.
U iščekivanju, i u maštovitim
kutovima moga uma – naša
budućnost.
Nostalgija – osjećaj
čežnje za domom, za
tobom.
Došulja mi se u trenutcima svakodnevnog života i
podsjeti me na nas u sva tri dijela vremena.
AUTORICA: Žad Krištofić (3. a)
MENTOR: Zoran Čorkalo
ZIMI
Želim biti zaljubljen.
Želim s njom prolaziti Zagrebačkim ulicama,
natjerati ju da se međusobno zagledamo
pod prekrasnim lampicama Zrinjevca.
Želim držati njezinu ozeblu ručicu
u džepu svojega kaputa
jer je nju sram nositi moje ogromne,
kožne rukavice.
Želim joj rupcem obrisati nos
na pola puta do tramvajske stanice,
da se zaustavimo pod svjetlom
svakog uličnog fenjera
i poljubimo.
Pjevali bismo ovom gradu
sve dok nam ne ponestane glasa od hladnoće
ili dok samom svijetu ne dosadimo.
Učio bih ju stare šansone i šlagere,
a ona bi samo prevrnula očima
i nazvala me starim.
Možda bih joj zato bio drag.
Možda je ona meni zato draga.
Možda bi me zato voljela…
AUTOR: Juraj Reljić (3. B)
MENTORICA: Sanja Vlahović-Trninić
