“Anthros per anthros, astos per astos…”
Tim riječima započinje najava za film Illyricvm, prvog filma o Ilirima. Ova priča o osveti, boli i borbi nastala je iz pera Saše Podgorelca i redatelja Simona Bogojevića-Naratha. Film je u kinima od 13. listopada 2022., no prvi je puta prikazan na Pulskom filmskom festivalu 21. srpnja 2022., a na IMDBu ima ocjenu 7.3/10.
Po riječima samog redatelja, ovaj je film samo jedan trenutak u vremenu, smješten u 37. godini pr. Kr. Iako neki kritičari ističu da film nema zanimljivu i dinamičnu radnju, valja imati na umu da sam redatelj nikada nije ni htio snimiti epski spektakl. Bitke epskih razmjera, romantizaciju i ostale bakanalije ostavio je Hollywoodu, a na sebe je preuzeo težak posao prikazivanja ilirskog života kakav je zaista bio u okolnostima kakve doista jesu bile u 1. st. pr. Kr. Prikazi prirode stoga čine velik dio filma: zapanjujuće slike pejzaža zamrznutog u vremenu koje oduzimaju dah ostaju zapečaćene u umu dugo nakon gledanja, no poneke se čine suvišno dugima. Prevladavanje pejzaža u samoj kompoziciji filma doprinosi estetici filma koja je prožeta temama Ilira i Rimljana: gotovo se može osjetiti kako Perun udara o tlo munjama. Prikazu obiju kultura redatelj pristupa s mnogo poštovanja i pažnje, što svakako pridonosi kvaliteti samoga filma.
Povijesna točnost svakoga detalja
Odjeća je rekonstruirana kako bi se što bolje podudarala s autohtonom ilirskom i rimskom odjećom te su čak korištene i tkanine koje su Iliri mogli sami proizvesti ili kupiti poput lana i vune. Pažnja usmjerena na detalje izražena je i u tetovažama koje su glumci nosili, a koje su vrlo karakteristične za ilirska plemena te ih se i danas može vidjeti na starijim građanima Hrvatske i Balkana zbog raznih povijesnih događaja zbog kojih su ponovo korištene. Jednaka je pažnja posvećena svakom detalju, čak i kad se on u filmu vidi tek na tren izdaleka, jer je redatelju bilo vrlo stalo do toga da film ni u čemu ne odstupa od povijensih činjenica.
Jezične zavrzlame
Mnogo je vremena i truda uloženo u rekonstrukciju ilirskoga jezika o kojemu nema gotovo nikakvih izvora. Akademik Ranko Matasović, svjetski stručnjak za indoeuropske jezike, ilirski je jezik rekonstruirao u skladu sa svim znanstvenim spoznajama tako da je taj jezik, iako je naknadno osmišljen, posve moguća inačica govora kojim se govorilo na našim prostorima u 1. st. pr. Kr. Doduše, jezični problemi ne prestaju rekonstrukcijom ilirskog jezika jer je preostali dio filma snimljen na latinskom. Naime, razgovorni je latinski, baš kao i svi ostali jezici, drukčiji od standarda i uključuje neke oblike koji su inače nepoznati većini poznavatelja latinskog današnjeg doba, i isključuje neke koji se inače koriste. Za prijevod scenarija na latinski jezik zaslužne su klasične filologinje Iva Bidjin Laura i Petra Matović, koje su uložile velik trud u to da pronađu izraze kojima bi se rimski vojnici u provinciji doista mogli služiti. Rekonstrukcija govornog latinskog dogodila se najviše zahvaljujući zapisima Plauta i Terencija u čijim su dijalozima pronađeni primjeri vulgarizama i psovki koji su iskorišteni da bi razgovorni jezik djelovao prirodnije. Također vrijedi napomenuti da se razlikuje zvuk latinskog u govoru Ilira i Rimljana. Osim što je vokabular kojim Iliri govore latinski drukčiji, i njihov je naglasak mnogo oštriji, mnogo sličniji balkanskim jezicima.
Jezikom je, između ostalog, prikazano kako glavni lik, ilirski pastir Volsus (Filip Križan), u odnosu na Rimljane govori barbarski, a ne kao pravi Rimljanin. Još su Grci sve koji nisu govorili grčki nazivali barbarima, onima koji govore manje inteligentnim zvukovima, koji mucaju. S obzirom na to da je Volsus prisiljen biti u rimskome društvu nakon tragičnih događaja koji prethode njegovu služenju u rimskoj legiji, logično je da njegovo slabije poznavanje latinskog Rimljani izjednačavaju s barbarstvom. Rimljani Volsusa vide kao manjeg od sebe, drugotnog – ipak je on u poziciji sluge, pa ni nema mnogo mogućnosti ni razloga unaprijediti svoj latinski. Osim toga, za Volsusa su Rimljani također drugotni tirani. Volusus im se konstantno protivi (koliko može) te se tako prikazuje odnos Ilira prema Rimljanima općenito. Ne samo u njegovu odbijanju naredbi Rimljana, štovanju ilirskih bogova i želji za osvetom, već i u potezima ilirskih poglavica vidi se jasno izražena, te za pojmove Rimljana čak i divlja, neobuzdana i životinjska narav i nit vodilja ilirskih plemena.
Film dostojan teme
Film je estetski vrlo dobro izveden i mnogo je pažnje posvećeno detaljima i povijesnoj točnosti. Unatoč tome što film nema epsku, dramatičnu radnju, on nije dosadan – dapače, zanimljiv je zbog raznih detalja koji su nježno rasipani u njegovu građu. Manjak glazbe može se doživjeti kao zamjerka, no treba imati na umu da je ‘nedostatak zvukova’ priustan kako bi gledatelji bili prisiljeni barem se nakratko preseliti u drugo vrijeme, nepoznate konflikte, tuđe probleme. Nakon proživljavanja ilirskog svijeta na filmskom platnu svatko će barem malo (onoliko koliko stane u devedeset i pet minuta filma) bolje razumjeti ilirski narod. Illirycvm je pravo osvježenje na filmskoj sceni našeg doba, prepun je detalja iz stranog, no opet toliko bliskog svijeta i zbog toga zaslužuje titulu filma koji bi svatko zainteresiran za Ilire i povijest trebao pogledati barem jednom.
FOTO: fotografiju sa snimanja filma ustupio je Simon Bogojević-Narath
