Predstavljamo lidranovce

Duboko sam u koncentracijskom transu. Trigonometrijska jednadžba napisana ofrlje bulji u
mene iz žablje perspektive, pretvrdoglava da samu sebe riješi pa to prepušta meni. Visokorizičan zadatak, suviše zahtjevan. Zabuljena sam u nju maksimalno, više ne uspijevam ni razaznati napisano. Ovo je treća na kojoj sam zapela. A test? Sutra, i to prvi sat. Osjećam kako mi mozak gubi kontrolu nad desnom rukom. Ona se podiže, sve je bliže zatiljku, užurbano grabi vlas kose i rotira je oko kažiprsta u smjeru kazaljke na satu. Ovo je loše, ali neizbježno. Nakon nekoliko je okretaja omča oko prsta stvorena. Vrijeme je za posljednji stadij. Puc! Vlas je kose otkinuta. Učinjeno je. Budim se iz transa, sjetila sam se rješenja jednadžbe.
…
Srijeda navečer. Majka se zalijepila za kauč omotana u dekicu, pogled ne skida s ekrana.
Sjedim u drugom kutu kauča. Znam film napamet, ali svejedno ga gledam intenzitetom
prvoga puta da bih se podsjetila kako (ne) izgubiti frajera u deset dana. U procesu
međusobnog izluđivanja Kate Hudson i McConaughey se, naravno, stvarno zaljube jedno u
drugo. Hoće li živjeti sretno do kraja života? Kate bježi taksijem, stanje je alarmantno.
Srećom, McConaughey ide za njom. Majka se topi na kauču. Opće je poznato u familiji da joj srce zatuče na spomen dobrog dilera iz Teksasa. Ona to, naravno, nikada ne bi priznala.
Zadubila sam se u film. Moždane su stanice odlutale, i njima je McConaughey zgodan.
Podlaktica mi je naslonjena na rub sofe, dlanom podupirem glavu. Kažiprst je na pravoj
poziciji za nadolazeću misiju. Šulja se. Tiho, polako. Skoro je tamo. Omotava se bešumno
oko vlasi. Matthew i Kate su nadomak spajanja usnica. Puc! Misija obavljena – vlas otkinuta.
„Prestani, znaš da to mrzim!“ odbrusi majka. Intimni trenutak zauvijek je izgubljen.
…
Rutinska kava nedjeljom navečer. Cijela ekipa iz osnovne je na okupu – raspravlja se o
dočeku Nove (krajnje iscrpljujuća tema, ali od svjetske važnosti). Pogled mi pada na Nininu
lijepu, raskošnu i sjajnu kosu. Moja nikako da naraste. Vrhovi su popucali. Izgleda kao da me frizerka namjerno sabotirala. Na glavi nosim kosu bugarskog nogometaša s najgorom fudbalerkom u povijesti, Trifona Ivanova.
Više ne sudjelujem u razgovoru, misli su mi se zaputile u neke druge krajolike. Da je barem
moja kosa dugačka i sjajna, gusta i meka… Kažiprst iskorištava nedostatak pažnje i odabire svoj čuperak. Omotava se i taman da će pu- ! Misija obustavljena. Houston, we have a
problem! Nina mi grabi ruku, signalizira da se ostavim đavoljih posla. Ponovo se uključujem
u konverzaciju. Nova u Pirovcu?
…
Postani student. Moja nova najdraža društvena mreža. Baš poput Instagrama ili Facebooka
savršena je za uspoređivanje vlastitoga uspjeha s tuđim, ali ni to nije sve! Postani student nudi gratis dozu gubitka volje za životom, a uz cijenu malo vlastitih živaca, dobit ćete i potpuni osjećaj nesigurnosti u budućnost.

Postani student uvjerio me da je krajnje vrijeme da odlučim kojim putem želim dalje. Šteta što mi ne može reći hoće li to biti put popločen žutim ciglama ili ću se svojevoljno ukrcati na Titanic. Sjedim za kuhinjskim stolom, iznervirana. Majka sjedi preko puta, gleda me. Otac krajičkom oka promatra iz kuhinje. Desna je ruka na mišu, ovaj put lijeva obavlja zadatak. Dala si je oduška. Vrti se poput turbo propelera na posljednjem letu Boinga 707. Puc! Puc! Puc! Ne staje. Majka i otac šute. Kći im je „luda“. Stresno je ovo razdoblje. Kosa je najpogodnija kolateralna žrtva.
…
Otišla sam frizerki na osvježavanje pramenova. Kod ove još nikada nisam bila. Puna sam
skepse i nepovjerenja. U frizere se – kao i u ljubav – nakon previše razočaranja prestane
vjerovati. Sjedam ispred ogledala što se proteže od poda do stropa. Frizerka stoji iza mene,
promatra me. Usta joj prekriva maska, ali oči su dovoljne. The eyes, chico, they never lie. U njima se jasno cakli sjenka nevjerice – kako kosa uopće može tako izgledati? Osjećam kako mi srce poprima oblik ispucalih vrhova dok frizerka pokazuje „moderne“ fudbalerke u koje možemo transformirati nered na mojoj glavi. Ne želim ja nikakvu modernu fudbalerku, nikakav shaggy look. Moja je buduća duga i raskošna kosa sada 20 000 milja pod morem.
Naviru mi suze, a jedino što ih sprječava od slobodnog spusta niz obraze jest činjenica da sam za ovaj bolni posjet frizeru stavila malčice previše tuša. U frizerskom svira „pusti noćas svoje kose…“ Frizerka odustaje, danas se ništa neće šišati, odlazim samo s pramenovima. Baš kao i ljubavi, i frizeraji slamaju srca…
Sjedim na klupici u Dugavama. Obraze mi krase crne vodene pruge. Divljački motam omče u kosi. Puc! Puc! Puc! Puc! Puc!

…
Osmi dan izolacije, ovaj put izoliram se sama od sebe. Korona me nasreću nije potpuno
opsjela pa se čini da je jedino od čega bolujem slučaj kronične dosade. Sto epizoda „Say Yes to the Dress“ odgledano. Ne poznajem više svijet izvan zidova prodavaonice vjenčanica, za mene su ljudi samo neodlučne mladenke. Gubim se, moram prestati. Prvi korak k izlječenju jest priznati da imaš problem. Sjedam za računalo. Napiši nešto, u tome je spas! Mozak mi je velika praznina isprana šljokicama i čipkom. Ruka grabi najčešću žrtvu terora, maleni pramen tik ispod uha, sad već zabrinjavajuće kratak. Čuperak, obamro od konstantnog ugnjetavanja, rutinski odrađuje posao. Puca, puca i puca! Mozak ne reagira.
Postajem li moderni Samson?
Puc! Puc! Puc!