Digitalizacija je donijela nove izazove u rock-glazbi, ali je dobra pjesma i dalje najvažnija

Saša Novak „Sale“ jedan od najboljih i najutjecajnijih gitarista s ovih prostora, koji i danas pristupa glazbi s jednakim dječačkim žarom kao i kad je imao 16 godina, nedavno je proslavio četiri desetljeća karijere u zagrebačkoj Tvornici kulture. Tako je potvrdio da je dostojan titule jedne od najutjecajnijih osoba hrvatskog rocka. Gitarist, producent i velikan hrvatske glazbene scene, pristao je prisjetiti se mladih dana i svoje karijere te nam ekskluzivno otkriti što možemo očekivati od njega u budućnosti.

Kad se govori o najboljim i najutjecajnijim našim gitaristima, ponekad se preskače ime Saše Novaka – čovjeka koji je uvelike definirao Psihomodo pop i to ne samo kao glazbenik, nego i kao producent. Tijekom svoje bogate glazbene karijere djelovao je u mnogim bendovima: Virus, Novak & Kopola, Drago Mlinarec & Le Cinema, La Video…

Među ostalima producirao je legendarne Greasballse i Fantome, objavio je svoj autorski EP Once Upon a Time i album Ja sam tu, a njegova svestranost potvrđena je i vrhunskom obradom pjesme Morgen hrvatskoga „Mr. Morgena“- Ive Robića. U međuvremenu je osnovao i vlastitu producentsku kuću OHHO Records.

I danas, u 61. godini života, Novak posjeduje istu dječačku energiju koja mu omogućuje da na pozornici izvodi akrobacije gitarom jednakom lakoćom kao i prije 40 godina. Činjenica  da djeluje u tri benda: Prljavome kazalištu (onom s Bogovićem i Filešom), Pozdravu novom valu i Punk Radiju, potvrđuje kako se od scenskih nastupa nije umorio. Njegova strast prema glazbi i mladenačka energija bili su povod ovomu razgovoru. Iako je intervju vođen digitalnim putem, Saletov entuzijazam prema glazbi osjeti se u svakome od odgovora. 

Od bubnjara do „zabetoniranog“ gitarista

Saša, smatram da bi najbolje bilo započeti razgovor od samih početaka. Naime, prije gitare i benda Nužni izlaz, je li postojao neki drugi instrument koji Vas je privlačio ili ste od prvoga dana znali da je baš gitara Vaš put?

Gitara je svakako bila prva, ali kako je jedan frend bio bolji od mene u tim počecima, mene je dopalo da sviram bubnjeve, a nakon toga je slijedila bas-gitara. Prebrzo sam napredovao na gitari, tako da sam zauzeo to mjesto i nikada više ga nisam ispustio (hehehe).

Nakon Nužnog izlaza i raznih festivala, dogodio se Psihomodo pop. Kako je točno došlo do toga sudbonosnog spoja? Postoji li neki trenutak koji Vam je danas asocijacija na početak te ere?

Gobac i ja smo se znali odmalena. Kako je često dolazio u Karlovac, naravno da je ima priliku vidjeti kako sviram. Nakon  odsluženja moga vojnog roka, jedan prijatelj je sreo Gopca na moru, a ovaj se žalio da mu je gitarist otišao iz benda (Kepeski). Frend mu je spontano rekao – pa uzmi „Saleta“ i to je bilo to. Nakon prve probe već su iskre frcale i moje mjesto je bilo zabetonirano!

Lude godine Psihomoda: MTV, Ramonesi i turneja po SSSR-u

Izlazak na MTV-u bio je ogroman uspjeh. Sjećate li se svoje prve reakcije kada ste saznali da će se pjesma “I’m In Love With Gobac” vrtjeti na ekranima diljem svijeta?

Pazi, mi smo istu večer kad smo nastupali u Amsterdamu bili s live snimkom tog koncerta na MTV-u. Frajer s MTV-a se tak u nas „zaljubil“ da nije mogao izdržati, nego je odmah to emitirao. A mi se nismo još ni pošteno otrijeznili od svirke. Naravno, nakon toga smo još nebrojeno puta bili emitirani, ne samo s tom snimkom, nego i drugim spotovima. Prvi spot koji je emitiran na MTV-u bila je moja pjesma  Ona vrišti da voli me i naravno da sam bio ponosan i sretan kao mala beba!

Sigurno su Vam na popisu vrhunaca karijere i nastupi u Ljubljani i Zagrebu 1990. g. kada ste svirali kao predgrupa Ramonesima. Jeste li ih imali priliku upoznati i što Vam je značilo svirati pred svojim uzorima?

Ne znam je li znaš, ali mi nismo bili predgrupa, nego gosti Ramonesima. Bili smo i plaćeni za te svirke, što naravno nije slučaj ako si predgrupa. Naime, sami članovi Ramonesa su se htjeli s nama upoznati i iz prve ruke saznati neke stvari o Sovjetskom Savezu, gdje su i oni htjeli isto nastupati. Mi smo te godine bili na četveromjesečnoj turneji po SSSR-u i odsvirali nevjerojatnih 79 koncerata!

Odlazak i povratak

Devedesetih ste napustili bend i otišli u Njemačku, ali ste se vratili u Hrvatsku. Je li u toj odluci presudio sentiment ili ste osjetili da ovdje još uvijek imate nedovršenoga glazbenog posla?

Imao samo i u Njemačkoj nekih autorskih uradaka. Tako sam 2011. i izdao EP Once upon a time, ali ipak je moj autorski rad vezan za materinji jezik. Dosta sam ja svirao tamo, ali me srce ipak vuklo nazad. Malo je korona to usporila, ali evo, sad sam tu!

U međuvremenu ste postali gitarist Prljavoga kazališta (u postavi s Bogovićem i Filešom). Kako je došlo do te suradnje?

Oni su u jednome momentu ostali bez obojice gitarista, a već su imali ugovorene svirke. Dobra vila im je došapnula – pa uzmite Saleta (hahaha). Poznajemo se predugo, pa smo se odmah našli, a ja sam predložio da ostanemo samo na jednoj gitari, bez obzira što su te pjesme ranije bile zamišljene s dvojicom gitarista. Probali smo i vidjeli da je to to, i više nije bilo ništa potrebno reći.

Nedavna proslava 40 godina karijere u Tvornici kulture bila je svojevrsni presjek Vašega glazbenog stvaralaštva. Kakav je bio osjećaj u jednoj večeri dijeliti pozornicu s ljudima s kojima ste gradili povijest rocka kroz četiri desetljeća?

Ma, to je bilo nešto predivno. Svi koje smo pozvali su i došli, što je za mene bilo dokaz da su to sve bile uspješne suradnje. Biti okružen na pozornici s frendovima i uspješnim glazbenicima nešto je fenomenalno.

Vječni roker

Osim Prljavoga kazališta, aktivni ste u projektima Punk Radio Zagreb i Pozdrav novom valu. Smatrate li da današnja publika uopće prepoznaje važnost ovih žanrova?

Kojim god se poslom bavim, tome prilazim ozbiljno, ali i s onim dječačkim entuzijazmom kao Kad sam imao 16. A punk pa nakon toga novi val, to je muzika moje mladosti. Tamo u devedesetima sam imao i bend Virusi i svirali smo glam rock 70-ih, što je prethodio punku, tako da ja cijelo vrijeme sviram i autorsku muziku, ali i sve ono što mi je bilo inspiracija.

Izuzev toga što nas oduševljavate na pozornici, radite li možda trenutno na novom autorskom materijalu i postoji li neka specifičnost koju kao autor danas nastojite postići, a niste mogli prije 20 ili 30 godina?

Stvaram cijelo vrijeme, bit će to ne samo solo autorske, nego i sa Prljavim kazalištem. Dovoljno iskustva imam da se mogu baviti i nekim izazovnijim formama u muzici, a tehnički sam i mogućnosti što naravno prije nije bilo moguće. Možete svakako još svašta od mene očekivati! (hahaha)

Često se vode rasprave o tome nestaje li pravi rock. Kakav je Vaš dojam s gledišta glazbenika, vidite li među mladima novu želju za iskrenim stvaranjem ili ih je digitalizacija trajno udaljila od toga?

Mene to ne muči, mislim da glazba, isto tako kao i svaki drugi vid stvaralaštva, evoluira. A dovoljno mladih bendova to i potvrđuje. Ja volim slušati mlade bendove, volim im pomagati, dati neki savjet, kao što su meni nekad davno stariji i iskusniji pomagali. Digitalizacija je unijela neke nove izazove, to je istina, ali mislim da je dobra pjesma još uvijek najvažnija.

I za kraj, imate li kakvih želja koje biste voljeli ostvariti prije nego napustite pozornicu?  

Srce je varavo i želja nikad dosta, novih gitara i tko zna šta još. A pozornicu se nadam nikad neću napustiti, nego ću i svoje kosti ostaviti na njoj! (hahaha)

FOTO: privatna arhiva autorice, Bruno Konjević