Književna matineja s Valentinom Mavretić

Razgovor o zbirci kratkih priča „Ljuljačka“ i o pisanju kao načinu života

U srijedu, 9. rujna u dvorani HNK2 u sklopu Festivala svjetske književnosti održana je književna matineja s književnicom i dramaturginjom Valentinom Mavretić, koju je organizirao profesor Alen Orlić.

S autoricom su razgovarale učenice 3. razreda Maja Kaleb (3. C), Una Glavač (3. E) i Katarina Ivšić (3. E), koje su se s njezinim stvaralaštvom upoznale već prošle školske godine u sklopu projekata „Čitanje mladih hrvatskih pisaca“ i „Čitanje suvremenih hrvatskih književnica“.

Brojna publika, koju su najvećim dijelom činili učenici i nastavnici zagrebačkih gimnazija, imala je priliku čuti više o autoričinoj prvoj zbirci kratkih priča „Ljuljačka“, ali i o njezinu odnosu prema pisanju i književnosti.

Mavretić je istaknula koliko je pisanje utkano u njezin život: „Bez obzira na to čime bih se bavila, uvijek bih pisala – pisanje je jednostavno dio mene.“ Piše još od malih nogu, a kao djevojčica, kaže, obožavala je knjižnice. Kao najdražu knjigu iz djetinjstva izdvaja serijal „Pet prijatelja“, a u adolescentskoj dobi zavoljela je romane Agathe Christie.

Pisanje za nju nije hobi, već način života. Ne zanimaju je stereotipni likovi ni već ispričane teme – privlače je neobični ljudi i situacije koje otvaraju prostor za nešto novo. Na pitanje o rutini odgovorila je da je nema i da se vodi nadahnućem: ne čeka inspiraciju, već jednostavno počne pisati. Zanimljiv detalj može primijetiti bilo gdje, u tramvaju, na ulici ili u slučajnom razgovoru, pa takve trenutke zapisuje u bilješke na mobitelu.

Na pitanje bi li pisala i da nije studirala dramaturgiju odgovorila je potvrdno, bez razmišljanja.

Govoreći o kratkoj priči kao formi, rekla je da voli nabijene sadržaje i neočekivane krajeve kao i mogućnost da priča ostane djelomično nedorečena. Upravo ta nedorečenost, smatra, čitatelju ostavlja prostor da tekst protumači na vlastiti način.

Djevojke su je zamolile da opiše put od prve inačice rukopisa do tiskane knjige. Priznala je da je dugo odgađala predaju rukopisa te da joj je potpora Ministarstva kulture i medija za pisanje knjige bila dodatan poticaj da proces privede kraju.

Upitana što njezine čitatelje očekuje u budućnosti, otkrila je da piše novu zbirku kratkih priča i razmišlja o romanu, ali da ne planira objaviti zbirku pjesama jer smatra da se bolje izražava u prozi.

Kao dobitnica Nagrade „Marin Držić“ za dramski tekst „Kod Peregrinovih“ opisala je nagradu kao izvanredno iskustvo ispunjeno srećom i dodatnom motivacijom, no dodala je da nagrade nisu nužne za pisanje i da smatra da je napisala i bolje tekstove od toga nagrađenoga, no ipak je jako zahvalna na toj nagradi.

U ugodnom razgovoru bilo je riječi i o svakodnevici. Na pitanje misli li da će se pisanjem baviti i njezini sinovi, s obzirom na to da su im i otac i majka književnici, odgovorila je duhovito: jedan je, kaže, kao mali inženjer i obožava matematiku, a drugi je stalno oko lopte, no to još ništa ne mora značiti.

Za kraj je mladim piscima i onima koji će to tek postati uputila jednostavnu, ali važnu poruku: ne odustajati, pisati, čitati i hrabro slijediti vlastiti put.

TEKST: Allison Šimić, 3. E
FOTO: Mirta Kuhta, 3. C