Trinaestog su lipnja 2026. Lisinski po drugi put u razmaku od mjesec dana obuzeli punkeri i rokeri. Žare i pale već preko četiri desetljeća, a svaki put su sve svježiji. Unatoč tome što neki od nas već znaju standardne set liste napamet (i svaki put je doživljaj drugačije izvrstan), ova su dva koncerta zaista bila posebna.

Nije nepoznanica kako se u KD Vatroslav Lisinski najčešće održavaju klasični koncerti i događaji za “kulturno uzdizanje”. Nije ni za očekivati kako će bend poput Psihomodo popa, u žanrovskom smislu, nastupati u takvom okruženju. Svakako, ovo je bio jedan od onih događaja za koje ne znate da su potrebni na umjetničkoj sceni sve dok do njih ne dođe te shvatite kako su za povijesnu rubriku na našoj glazbenoj sceni.

Psihići su otvorili koncert u akustičnoj varijanti. I koliko god je to glazbeno zvučalo fino i zanimljivo, kazališna atmosfera odradila je svoje, većina publike bila je poprilično suzdržana, sjedeći mirno u onim crvenim foteljama, kao da su došli na neku ozbiljnu dramsku predstavu. Čak i nije problem u tome, već u onim prijekornim pogledima koje dobiješ ako se ustaneš. Kao da se ne zna na čijem smo koncertu.  Ali, ruku na srce, znali smo da to neće dugo trajati.

Pravi kaos u dvorani uslijedio je onog trena kad su se akustične gitare maknule sa strane. Prelazak na uštekani dio koncerta započeli su bezvremenskim komadom Ja volim samo sebe i to je bio onaj ključni okidač koji smo svi čekali. Čim je Gobac održao uvod o pjesmi koja govori o jednom umjetniku, filozofu, humanistu… što je uslijedilo urlikom: Ja volim samo sebeeee!, a Brada odsvirao prvi takt, ona uštogljena suzdržanost je doslovno isparila. Publika je u sekundi skočila na noge, sjedala su postala potpuno suvišna, a Lisinski je preplavila dobro znana atmosfera koja inače vlada na koncertima Psihomoda. 

Od tog trenutka povratka na staro više nije bilo. Gobac je po običaju izvodio svoje fore, letio po pozornici i držao dvoranu na dlanu dok su se u glas urlali bezvremenski hitovi.

Na kraju, ovaj drugi šou u Lisinskom samo je potvrdio ono što zapravo već odavno znamo, Psihomodo pop je neuništiva institucija. Možeš ih staviti u bilo koji prostor, ali kad šou počne, samo je nebo granica. Tko god je bio tamo, makar na jednom od ova dva koncerta, zna o čemu pričam. 

TEKST: Nika Antunović (2. F)
FOTO: privatna arhiva autorice, Igor Cecelja