INTERVJU S RAVNATELJICOM NA ODLASKU ZDRAVKOM MARTINIĆ-JERČIĆ

Od 2021. do 2026. na najvišoj, ravnateljskoj, poziciji Klasične gimnazije sjedila je bivša učenica naše škole Zdravka Martinić – Jerčić. Njezin mandat bio je sve osim ležeran i jednostavan, a povodom njezina odlaska s mjesta ravnateljice odlučili smo joj postaviti nekoliko pitanja o njezinu klasičarskom iskustvu.

Ravnateljica kao učenica

Do samog upisivanja u Klasičnu gimnaziju došlo je zbog životnog okruženja naše ravnateljice. Njezini roditelji u našoj su školi išli u isti razred i dio su višestoljetne povijesti škole koju je dosada prošlo 419. generacija. Zanimljiva je činjenica da je o toj njihovoj generaciji snimljen i film kao središnji događaj za obilježavanje 410. godišnjice škole, a od samog početka u njegovu je nastajanju i koordinaciji sudionika sudjelovala i ravnateljica: “Cijelo je moje okružje bilo usmjereno prema klasičarskom duhu i Klasičnoj gimnaziji. Od najranijeg djetinjstva slušala sam priče o Klasičnoj, zato sam poželjela ići u Klasičnu, a nakon mature uvijek sam se rado vraćala i pratila sve što se u Školi događa, ne samo zbog svoje struke, nego i zbog škole kao takve.”

Dolazak u Klasičnu gimnaziju 1987. godine nikada nije požalila, dapače njezine strasti za učenjem klasičnih jezika, koje je imala od djetinjstva, u Klasičnoj su gimnaziji samo rasle što je dovelo do odluke da će grčki i latinski jezik studirati. Osim što je stekla snažne radne navike i vrlo dobre ocjene, ravnateljica je tijekom školovanja pohađala Antičku grupu gdje je kroz predavanja i izlete učila još više o latinskom i grčkom nasljeđu, kulturi i civilizaciji. Sve to nekako ju je prirodno dovelo do odluke da će grčki i latinski jezik studirati.

Pitali smo malo i o ocjenama: “Ocjene nisu bile savršeno odlične, bilo je tu svega, od 1 do 5… Problema sam imala, kao i svi klasičari, s matematikom.” Ravnateljica je kao učenica sudjelovala na jednom od prvih tada republičkih Natjecanja iz latinskog i grčkog te je postigla impresivno 3. mjesto iz grčkog jezika što joj je omogućilo direktan upis na fakultet. Martinić-Jerčić naglašava kako su tada natjecanja izgledala puno drukčije od današnjih: “Tada je bio isključivo prijevod, dosta veliki tekst između 15 i 20 stihova, te se pisao esej… Nismo znali niti koji bi mogao biti autor, a još manje koja bi mogla biti tema eseja.”

Iskustvo predvođenja škole

Upitali smo Martinić-Jerčić o njezinoj motivaciji da se kandidira za ravnateljicu Klasične gimnazije prije pet godina:
“Svako vrijeme nosi nešto svoje”, ravnateljica tvrdi i primjećuje kako će svako vrijeme imati drukčije učenike i profesore i odnose, ali govori: “Na svima je nama da nađemo način da budemo, usprkos tome ili baš zbog toga, jedni drugima podrška.”

Iako je postojalo više razloga, najveći povod da se naša ravnateljica uopće prijavi na natječaj za predvođenje “svoje” škole želja je, kako kaže, da Klasičnu gimnaziju vodi klasični filolog. Kao glavni cilj ravnateljica je izdvojila povećanje vidljivosti naše škole, podršku klasičnom obrazovanju te povezivanje škola klasičnog profila u Republici Hrvatskoj. Navodi i da su projektom Nacionalne noći klasičnih gimnazija već udareni temelji za takvo povezivanje i na razini Europe. Tvrdi da klasično obrazovanje daje izuzetno široku podlogu i uči logički i kritički misliti na nemjerljivoj i suptilnoj razini: “Živimo u vremenu koje zahtjeva vrlo brze, vrlo konkretne i jasne rezultate koji se mogu opipati odmah i zbog toga je to manje prepoznato danas nego što bi trebalo biti. Zasigurno će doći vrijeme kada će se to promijeniti i opet okrenuti jer bez humanističkih znanosti nema napretka niti u jednoj grani znanosti.”

Najprije učenica, a zatim i ravnateljica iste škole

Učenički i ravnateljski periodi u školi su ravnateljici zbog svoje različitosti neusporedivi: “Uvijek je lijepo biti učenik… To je vrijeme bezbrižnosti u kojemu imate oslonac u svojim roditeljima i u nekim odraslim ljudima koji se na neki način brinu za vas i postaju vam uzori. Biti ravnatelj vrlo je odgovorno radno mjesto na kojem ste neprestano okruženi ljudima, a vrlo često sami.”

Podrška zbornice i druženja ravnateljici će sasvim sigurno nedostajati, ali najviše će joj nedostajati njezin ured: “Mislim da će mi najviše nedostajati ovaj ured i ovaj prostor koji odiše vremenom iz 1932. koji je svašta vidio i proživio i krije dugu povijest ove škole.”

Konkretnih planova za budućnost ravnateljica još nema, ali zna da će biti nešto potpuno drugačije: “Promjena je u životu često teška, ali isto tako i nužna… ja sam zahvalna za svaki trenutak koji sam ovdje provela i nekako sam mirna, a dio mene uvijek ostaje tu.”

Što biste na odlasku poručili učenicima i nastavnicima Klasične gimnazije?

“Svima vama želim uspjeh u životu i da ne zaboravite da ste klasičari, a Klasičnoj i ljudima koji tu rade želim uspjeh i što bolje učenike.”

Vale, et fausta tibi sint!