Pričajući o dugom i izazovnom razdoblju antike, detalji i priče o svakodnevnom životu tadašnjih ljudi ostanu manje poznati i manje zapaženi od onih o slavnim kraljevima i carevima. Iz tog razloga 27. se studenoga u klasičnom kabinetu održalo predavanje o antičkoj kuhinji te običajima vezanima uz pripremu hrane u tome razdoblju. Predavanje su držali studenti klasične filologije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Luka Šop, naš bivši kolega klasičar koji je maturirao 2019. godine, i Puljanin Mateo Cader.
S obzirom na proučavanje rimskih recepata kojim su se bavili polaznici Antičke baštine u školskoj godini 2023./24.(https://casopis-mi.org/kaj-su-jeli-nasi-stari-rimljani/), bilo je i više nego korisno pružiti jedno predavanje u Klasičnoj o antičkoj kuhinji, kako bi ta tema na neki način bila zaokružena. Predavanje je započelo po rasporedu u 14:05. Klasični je kabinet bio pun učenika i profesora. Dečki s Filozofskog podijelili su predavanje u dva dijela. Prvi, i veći dio, bio je ispunjen teorijskim izlaganjem o tadašnjoj kuhinji dok je kasnije uslijedio praktični rad i degustacija.
Namirnice i začini
U početku predavanja upoznali smo odnos antičkog čovjeka prema hrani te različite načine njezine pripreme. U vrijeme antike ljudi su spremali hranu na razne načine koje i mi danas poznajemo ne računajući pohanje (dakle, nisu hranu dodatno oblačili u tijesto!). Predavači su se u predavanju koristili i izvorima antičkih pisaca, i to onih najvećih. Iz Homerovih stihova drugog pjevanja Ilijade saznajemo o tadašnjoj prehrani volom kojoj je prethodilo rezanje bedara koja bi se zatim premazivala kako bi potom bila prinijeta kao žrtva bogovima. Iznutrice i ostatak vola služili bi za jelo.
Vrlo često korištena prehrambena namirnica u Rimu bile su žitarice. Njima su se hranili gladijatori i rimski vojnici. Žitarice su uzgajali seljaci koji su živjeli izvan Rima koji bi uz njih uzgajali pojedine životinje kao npr. koze i ovce. Seljaci su se zato uglavnom hranili mliječnim proizvodima.
Začini u antici priča su sama za sebe, pogotovo ako pričamo o Rimu. Ta činjenica nije nimalo začuđujuća s obzirom na veličinu teritorija kojim su vladali Rimljani, ali naravno ne možemo zaboraviti ni Aleksandra Velikog koji je svojim osvajanjima itekako doprinio širenju kultura iz zapadne Azije. U Rimskom je Carstvu jedan od simbola luksuza bilo izrazito začinjavanje hrane raznim začinima. Samo neki od njih su: ružmarin, korijander, kumin, komorač, češnjak, đumbir… S obzirom na geografski položaj Rima i Grčke nije ni čudno kako antička kuhinja sadrži jako puno elemenata upravo mediteranske prehrane. Jedan od neizbježnih dodataka hrane u Rimu, upravo zbog toga mediteranskog utjecaja, bilo je maslinovo ulje koje je naravno i danas izrazito cijenjeno i traženo. Rijetkost u korištenju soli u Rimu proizlazi zapravo iz činjenice da je bila izrazito skupa. To i jest razlog zbog kojeg se koristila i kao platežno sredstvo. Upravo iz latinske riječi sal, salis, m. dolazi engleska riječ salary (hrv. plaća). Vrlo poznat začin, koji možemo svrstati kao alternativu za sol, bio je garum. Radi se o soku koji bi se dobivao fermentiranjem ribe na suncu te bi se zatim sok iscijedio iz riblje utrobe. Polijevanjem hrane garumom, dobila bi slan i morski okus.
Plaut je u svojoj velikoj komediji ,,Lažljivac” kritizirao rimski način začinjavanja hrane. Naveo je kako on ne začinjava svoju hranu koliko to rade ostali kuhari, koji u tanjurima serviraju začinjenu zelenjavu koja pretvara goste u volove. Također navodi kako ljudi koji spremaju večeru, ne začinjavaju ju začinom, nego pijavicama koje bi uzvanicima pojele utrobu dok su još živi. Logično, u rimskoj se kulturi pije vino, i to za vrijeme večere. Zbog velike se gustoće tadašnjih vina ono miješa s vodom i to na način da je više vode. Oni koji ne miješaju vodu i vino smatrani su neodgojenima i barbarima.
Rimska večera
U rimskom se društvu nije puno vremena provodilo doručkujući ili ručajući zbog toga što su Rimljani tijekom dana u gradu i obavljaju poslove te zato nemaju ni previše vremena imati obilne obroke preko dana. Upravo su zato pridavali veliku važnost večeri. Na večeru pozivaju prijatelje. Kako se u rimsko vrijeme večeralo ležečki, jelo se rukama te u više sljedova, koristili su se mali stolovi. Za vrijeme jedenja ležalo se na krevetima koje su nazivali triclinium. Po imenu logično zaključujemo da je na jednom krevetu ležalo tri osobe. To je i razlog zbog kojeg je ukupan zbroj gostiju i domaćina bio djeljiv s tri. Pridavala se i velika važnost rasporedu po kojem leže sudionici večere kako bi konverzacije bile što kvalitetnije. Iz tog je razloga domaćin unaprijed pripremio raspored sjedenja. Večera je imala tri slijeda: započinjala je predjelom (gustatio/promulsis), najčešće ispunjeno namirnicama poput jaja, riba, salata, povrća; zatim slijedi glavno jelo (primae mensae), služilo bi za obilno hranjenje uglavnom pečenim mesom, ribom, varivima i sirom; na kraju je na red došao desert (secundae mensae) u kojem su se najčešće servirale jabuke, kolači, sušeno voće i orasi.
Pregledavajući namirnice u svakom od pojedinih sljedova dolazimo do jasnog zaključka i poveznice rimske večere s latinskom izrekom: ,,Ab ovo usque ad mala” (Od jajeta do jabuke čije je metaforičko značenje: od početka do kraja). Naravno, sve spomenute elemente ovakvih obilatih večera vezujemo uz one bogatije građane koji su si to mogli priuštiti. Zanimljiv je i detalj kako latinski izrazi za glavno jelo i desert zapravo imaju svoje doslovno značenje. Naime, ako doslovno prevedemo te izraze dobit ćemo izraze prvi stolovi (primae mensae) i drugi stolovi (secundae mensae). To nije slučajno. Za vrijeme rimske večere pri završetku slijeda, robovi nisu micali samo tanjure i sve što se na njima nalazilo. Micali su cijeli stol sa svime što se na njemu nalazilo te bi donosili novi. Nakon deserta, došao je red za provod dugo u noć uz, naravno, vino. Vino se nije pilo za vrijeme obroka, nego isključivo prije ili poslije kako ne bi pokvarilo okus.
Kako su rimske ulice bile noću vrlo nesigurne, većina je Rimljana ipak išla ranije spavati. Budili su se ujutro izlaskom sunca te im je tako i izgledao ritam – dan im je trajao od izlaska do zalaska sunca.
Rimske fritule
Nakon svih spomenutih činjenica tijekom predavanja, predavači su održali Kahoot kviz za učenike. S obzirom na veliki broj učenika koji su imali sve odgovore točne u kvizu, može se itekako zaključiti kako su predavači održali izvrsno predavanje tijekom kojeg bi osobi koja sluša predavanje teško postalo dosadno. Nakon kviza došao je red za degustaciju globa koji izgledom nalikuju današnjim fritulama, ali okusom su ipak drugačiji. Učenici su i sami imali priliku mijesiti smjesu za globe. Prije kviza predavači su uz pomoć učenika održali analizu teksta Marka Porcija Katona Starijeg na latinskom u kojem opisuje kako se rade globi.
Navodi kako su za globe potrebni: jedno jaje, jedna funta brašna (327 grama) i dvije funte sira (654 grama). Funta kao mjerna jedinica za težinu u Rimu može vas asocirati na novčanu valutu Ujedinjenog Kraljevstva, e pa u tome je i stvar. Na latinskom se funta kaže pondus, -eris, m. Iz tog izraza Britanci su stvorili izraz za svoju valutu funtu (eng. pound). Također i Amerikanci koriste izraz ,,pound”, međutim u značenju svoje mjerne jedinice koja je jednaka otprilike težini od 450 grama. Jedna od najprimjetljivijih razlika od fritula u činjenici je da globi ne sadržavaju šećer jer ga Rimljani nisu koristili. To je i razlog zbog kojeg su globi izrazito bljutavi, međutim mogu se umočiti u med što itekako nadoknađuje manjak u okusu globa kad se jedu bez meda. Karakter im također daje i umakanje u maslinovo ulje.
Predavači su već spomenutim odličnim privlačenjem pažnje publike uspjeli pokazati važnost učenja o aspektima antičkog načina života koji se toliko ne spominju čak ni u redovnoj nastavi klasičnih gimnazija. Rekao bih kako važnost upravo proizlazi iz velikog rimskog naslijeđa vidljivog u današnjim običajima i načinima hranjenja, ali i drugim elementima vezanim uz moderni život kakav danas poznajemo.
FOTO: Ariana Stepinac, prof.
