Opća Skupština Ujedinjenih naroda 1977. proglasila je 29. studenoga Međunarodnim danom solidarnosti s palestinskim narodom. Posebnost toga dana vraća se upravo u dvoranu te Skupštine, koja je 1947. ondje provela Rezoluciju particije teritorija Britanskog mandata za Palestinu, Rezolucija 181 (II) sadrži plan o podjeli Palestine na arapsku i židovsku nezavisnu državu s ekonomskom unijom i s posebnim međunarodnim režimom za Grad Jeruzalem.

Plan particije zakazao je u donošenju mira u regiju pa je jedna od tih država proglasila svoju nezavisnost, država Izrael, i u nekolicini ratova kroz idućih nekoliko desetljeća osvojila teritorij čitavoga nekadašnjega Mandata. U ovome je kontekstu pitanje Palestine ostalo kao jedno od glavnih, nerazriješenih problema međunarodne diplomacije, a palestinski narod trpi agresivnu državnu politiku Izraela, svoje de facto vlasti.

Najnovije poglavlje sukoba

Sedmoga listopada 2023. palestinske su naoružane skupine, vođene naoružanim krilom političke organizacije, zapravo, vlasti Gaze – Hamasa, uz druge palestinske frakcije, provalile iz okupiranog teritorija. Događaj je hitro bio osuđen na Zapadu, fokusirajući se na najogavnije ratne zločine pritom izvedenim i uspoređujući ustanak s terorističkom organizacijom ISIS-a, oslanjajući se na terminologiju Rata protiv terorizma.

Ovaj neiskreni novinarski postupak zamutio je vode i nanio golemi teret za sve one koji su se pokušavali suočiti s tim narativima. Mjesecima se Palestince i one koji su zagovarali njihova prava u intervjuima ispitivalo tako što bi prvo pitanje uvijek bilo: “Osuđujete li vi Hamas?” kao moralni žeton koji je nužno dati kako biste sudjelovati u diskusiji. Pritom se zanemarivalo što je u mjesecima do toga ustanka izraelska vojska ojačala svoje redovite napade na Gazu – teritoriji od 2.1 milijuna stanovnika veličine otoka Brača, jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu, ali i najsiromašnijih. Kvalitetno novinarstvo nije bilo prisutno ni kada se prešutjelo to što je isti taj Hamas prethodno imao značajnu ulogu u organizaciji mirnog prosvjeda Veliki marš povratka, u kojemu su od ožujka 2018. godine do prosinca 2019. desetine tisuća Palestinaca prosvjedovale u kampovima uz Izraelovu militariziranu granicu s Gazom i tražili da im se, u skladu s pravom na povratak izbjeglica međunarodnoga prava, dopusti da se vrate u zemlje iz kojih su bili protjerani. Ovi su prosvjedi bili nasilno potlačeni, jedan od karakterističnih zločina bila je politika izraelskih snajperista da pucaju prosvjednicima u koljena kako bi ih se učinilo invalidima, a da se pritom ne pojavljuju na nepopularnim statistikama ubijenih. O tome govori Izvješće Vijeća za ljudska prava UN-a, članak s citatima hvalisanja bivših izraelskih snajperista, članak koji uključuje komentare palestinskog medicinskog osoblja, bivšeg Ministra zdravstva kao i intervjue s liječnicima iz humanitarne organizacije Liječnici bez granica.

Preko godinu dana neviđenog krvoprolića

Ustanak sedmoga listopada omogućio je Izraelu neviđeno moralno opravdanje na uporabu neviđene sile protiv enklave, ali ne i zakonsko. Naime, prema međunarodnom pravu, države nemaju pravo na “samoobranu” protiv teritorija koje okupiraju. Izrael, po mišljenjima Međunarodnog suda pravde (ICJ), Međunarodnog kaznenog suda (ICC), Opće skupštine UN-a, Amnesty Internationala, Human Rights Watcha, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, kao i brojnih izraelskih udruga za pravdu po pitanju Palestine (B’Tselem kao najpoznatiji), kao i, naravno, palestinskih, jest ilegalni okupator teritorija Gaze kao i Zapadne obale. Iz ovoga se razloga u međunarodnom pravu teritorije Palestine, Gazu i Zapadnu obalu, ispravno naziva “Okupirani palestinski teritoriji”, odnosno OPT, a Izrael se u tom kontekstu naziva “okupirajuća moć.”

Okupacija je višeslojna unutar okvira izraelskog zakona, a u svojoj degradaciji palestinskih podanika uzima oblik aparthejda nad Zapadnom obalom i potpunom blokadom Gaze. Od 2007. godine Izrael bespravno drži potpunu kontrolu nad granicama Gaze i određuje tko i što smije ući ili izaći. Zbog ovoga se Gazu naziva i najvećim zatvorom na otvorenom na svijetu.

O čemu više govorimo?

Prvi genocid s prijenosom uživo u ljudskoj povijesti omogućio je čitavom planetu da izravno prati strahote istodobno kada se one i događaju. Uspostavljene je medije nadomjestio obični mobitel prosječnoga Palestinca i internetska veza koja ga spaja s ostatkom svijeta. Ovo je otvorilo vrata i jedinstvenoj solidarnosti u svakidašnjih ljudi, kako u regiji, tako i u svijetu: posebice od studenata i lijevih zapadnjačkih političkih udruga. Pitanje Palestine doseglo je višu poziciju u zapadnjačkom političkom diskursu nego ikada prije. Ipak, pokazao se razdor između onih koji drže do one uspostavljene pozicije Izraelove prirode kao demokratske, liberalne republike i onih koji se suprotstavljaju takvim karakterizacijama, pogotovo uoči događaja posljednjih godinu dana, a i onima prije o kojima se u ovom dijelu svijeta nije govorilo.

Mogao bih sada, kao i mnogi drugi pobornici palestinskog naroda protiv njihova ugnjetavanja, navoditi trome brojke o desecima tisuća ubijenih, groteskne i ne samo nehumane, već neljudske citate članova izraelske vlade, kao i emocionalne i intimne anegdote o ubijenima, ali sve bi to meni samo bio alat u suočavanju s kognitivnom disonancom publike koja još uvijek drži do stava moralne valjanosti izraelske države.

Ovaj je genocid razlučio da ne postoji Izraelsko-palestinski sukob. Postoje dva sukoba. Jedan se vodi između kolonizirajuće novosti židovske nacije koja je nametnuta 1948. i koja se još uvijek nameće nad tamošnjim autohtonim stanovništvom. Taj se sukob odvijao u međuovisnosti s drugim, sačinjen od nekolicine fronti, mnogih u kojima je pravda davno izgubila. Te su fronte bile u akademskim zajednicama, na našim televizorima i u našim novinama, a danas se nastavljaju i na našim mobitelima. Tiču se kulturnog potkrjepljenja kolonijalnoga projekta, preoblikovanja stvarnosti i stvaranja smislenoga narativa koji bi se “mogao prodati.”

Ovaj je sukob onaj o kojemu ja danas pišem i čijoj promjeni prirode svjedočimo. Na njegovim se bojišnicama, tipkarskim strojevima zapadnjačkih sveučilišta i parlamenata, stvorila ideja židovskog identiteta kao jednog koji podrazumijeva naciju te da bi se ta nacija trebala nalaziti u Svetoj Zemlji, u skladu s drevnom prošlošću zajednice. Ovaj je sukob, među ostalom, obrisao identitet arapskih židova i prisilio ih u asimilaciju unutar nacionalističkog okvira, danas se zato u Izraelu te ljude naziva istočnjacima, odnosno mizrahim. Obrisala se pritom i pretkolonijalna socijalna kohezija regije u kojoj su brojne vjerske i etničke zajednice uživale u skladnom miru kako bi se moglo kasnije prodati da se radi o međuetničkom sukobu zasnivanom na vjeri.

Čitavi “Izraelsko-palestinski sukob” stoga je, prema tome kako je prikazan u medijima i kako ga javno mnijenje tumači, ustvari, jedan besmisleni paravan, brošura kontradiktorne propagande. Zbog nje ispaštaju Palestinci, ali i židovski stanovnici države Izrael, kao i svatko tko žali za mirom u svijetu.

Karte na stol

Osvježavajuće novosti uoči ovoga dana (29. 11.) stižu u formi izdavanja naloga Međunarodnog kaznenog suda za uhićenje izraelskog premijera Netanyahua, kao i bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta 21. studenog 2024. Ovo je prvi put da je taj Sud pokrenuo tužbu protiv zapadnjačkog političara i pretrpio je navalu kondemnacija i kritike iz SAD-a, ali i hvalospjeva od Palestinaca i njihovih pobornika.

Izdavanje toga naloga bio je rezultat mukotrpnog rada pravnika Međunarodnoga suda, a u tome su ih godinama sputavali Izrael i njegov velesilni sponzor – SAD. U svibnju je britanski medij The Guardian objavio, u suradnji s izraelskim medijima +972 i Local Call, članak o skoro desetljetnoj strategiji zastrašivanja, uhođenja i špijunaže izraelskih tajnih službi protiv djelatnika Suda.

“Trebali biste nam pomoći i prepustiti nam da se brinemo o vama. Ne želite se upuštati u stvari koje bi mogle ugroziti vašu sigurnost ili sigurnost vaše obitelji.”

Citat bivšeg direktora Mossada, Yosija Cohena. The Guardian navodi da je to navodno rekao tadašnjoj glavnoj tužiteljici Suda Fatoui Bensoudai za vrijeme njezine istrage izraelskih zločina protiv čovječanstva u Okupiranim palestinskim teritorijima. Agencija je hakirala njezin telefon, mailove; prikupila fotografije njezina supruga. Materijali vezani za istragu dijelili su se članovima izraelske Vlade, vojske i sličnih državnih aparata kako bi mogli preduhitriti djelovanje Suda.

“Uzmite Izrael na nišan i mi ćemo vas. Ako nastavite s mjerama navedenim u izvješću, mi ćemo prekinuti svu američku potporu ICC-u, sankcionirati vaše zaposlenike i suradnike, te zabraniti vama i vašim obiteljima pristup Sjedinjenim Državama. Upozoreni ste.”

Pismo američkih republikanskih senatora glavnom tužitelju Suda Karimu Khanu, 24. travnja ove godine, za vrijeme šestog mjeseca Izraelova genocida u Gazi.

Ovakva je diplomatska klima srodna jedino onoj Hladnoga rata, a svjedoči tomu kako živimo u najkritičnijem razdoblju cionističkog projekta po pitanju zdravlja njegove nacionalne tvorevine. Nekadašnja meka moć SAD-a, prisutna na europskom tlu još od Normandije, pokazala je svoje zube, ali hoće li se to trpjeti?

Stigla je promjena

Otkuda promjena, nego iz naroda. Zapad je zahvatilo preustrojenje percepcije izraelske države uslijed događaja proteklih godinu dana. Slijedeći određene zakonitosti ovakvih socioloških fenomena, okosnicu su prvo uvidjeli studenti. Poglavito na prestižnom američkom Sveučilištu Columbiji u New Yorku, gdje je američko-palestinski akademik i politički aktivist Edward Said uspostavio moderno istraživačko polje postkolonijalnih studija, koje se zasniva na proučavanju dugoročnih društvenih posljedica imperijalističkih pothvata unutar matične kulture, kao i u njezinome objektu, odnosno u odnosu tih dvaju pojmova. Naslov Saidova majstorskoga djela Orijentalizam postalo je temeljni pojam u njegovome radu (v. enciklopedija.hr).

Američka su sveučilišta, kao i za vrijeme Vijetnamskoga rata, oplemenile studentske blokade. Opet, kao i za vrijeme onoga rata, njihov su žar ugnjetavale neobuzdane sile države – policijske intervencije protiv mirnih demonstratora, naoružani zaštitari, snajperisti na krovovima fakulteta, kao i neprekidni atentati na kolektivni karakter prosvjeda u medijima. Naime, američka su sveučilišta kapitalističke udruge koje raspolažu golemim financijskim sredstvima zbog svoje bliskosti vlastima i korporacijama (ondje ti pojmovi označuju gotovo iste skupine ljudi), kao i zbog svojih nevjerojatno visokih cijena školovanja. Sveučilišta imaju svoje vlastite investicijske portfelje, gdje ulažu u razne dobrostojeće tvrtke – uključujući i u one izraelske ratne (“obrambene”) industrije kao što su Elbit Systems, koji danas vrijedi više od 8 milijardi američkih dolara. Zbog toga su studenti-demonstranti, često i uz podršku svojih profesora, tražili od svojih sveučilišta prekid takvoga zarađivanja na krvi, kao i prekid partnerskih projekata s izraelskim sveučilištima koji su znali uključivati i suradnju u proizvodnji oružja.

Tako su pod blokadu došli mnogi američki kampusi, ali i europski. Ljubljana je doživjela predivno građansko djelovanje u svibnju na Fakultetu za društvene znanosti koji je urodio izjavom Senata FDV-a, upravnog tijela Fakulteta, koje je uključivalo: jasnu osudu izraelskog genocida, potpuni prekid svake suradnje s izraelskim sveučilištima i tvrtkama, uspostavu programa pripomoći za palestinske studente, prekid prakse izjednačavanja okupatora i oružanog otpora protiv njega, priznanje povijesti okupacije i aparthejda, kao i legitimnost palestinskog oslobodilačkog pokreta te izjavu solidarnosti sa svim studentskim prosvjedima diljem svijeta i osudu nasilja nad njima. Akcija je uslijedila pokretanjem postupka Vlade Republike Slovenije za priznanje Države Palestine nekoliko dana prije, ponosno pridružujući našeg sjevernog susjeda Španjolskoj, Irskoj i Malti kao europskim državama koje su ove godine priznale Palestinu, a otada im se pridružila i Norveška.

Ovo je inspiriralo i studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odnosno studentice da se organiziraju u Studentice za Palestinu. Ovo udruženje pridružuje se starijoj Inicijativi za slobodnu Palestinu osnovanoj 2021., čineći jedine dvije zagrebačke političke organizacije koje se specifično zalažu za uspostavu pravde na teritoriju povijesne Palestine, premda primaju solidarnost i podršku iz niza drugih organizacija. Zato ovo također svjedoči ekspanziji površine koju pitanje te zemlje zauzima u našemu javnome mnijenju.

Povijest se upravo piše

Moj se prethodni članak ticao upravo propagandnog modela prisutnog unutar društvenog i političkog diskursa. Propagandni se model zasniva na općim istinama koje su neupitne, odnosno kako tu riječ definira Hrvatski jezični portal: “koji ne dolazi u pitanje, koji ima takve odlike da se u nj ne može sumnjati, koji izdržava svaku kritiku ili ispit valjanosti, dokazan, koji je izvan sumnje po kakvoći i po onome što su očekivanja i potrebe, opr. upitan.” Ovako pitanje Palestine i aktualnih događaja napušta taj status i otvara se mogućnost šireg društvenog promišljanja i popratnog djelovanja.

Na nama je kao učenicima i studentima, građanima Republike Hrvatske, ali i pripadnicima čovječanstva, zalagati se za uspostavu pravde i djelovati u korist opovrgnuća uspostavljenih narativa.

Ovako smo djelovali u petak 29. 11. 2024. na Maršu solidarnosti s Palestinom koji su organizirale Inicijativa u suradnji sa Studenticama. Sudjelovao je i niz građanskih udruga poput Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ), Štrajka za Gazu, Udruge Zagreb grad-utočište, Inicijative za akademsku solidarnost i epistemičku pravdu, kao i Centra za mirovne studije. Premda je jedan prosvjed lako odbaciti, u kontekstu već preko godinu dana redovitih prosvjeda što ih je organiziranala ta zajednica, mobilizira se politički djelotvorna populacija kao što se širi i diskurs. Transparenti, kao i sama energija na okupljanju, uz samu rekordnu brojku nazočnih, procjenjuje se da je bilo oko tisuću ljudi, sve to ukazuje na promjenu samoga statusa pitanja Palestine s politički nedodirljive i sakrosanktne teme u nešto politički aktualno i diskutabilno.

Pravda neće doći iz naše vlade, niti masovnih medija, već je na nama kao narodu da je uspostavimo. Elokventni govori na prosvjedu uključivali su prozivanje genocida kao “američko-europsko-izraelskog” projekta, odražavajući diplomatsku, kao i materijalnu podršku i suradnju Europske unije i SAD-a s Izraelom. Neviđena je do sada na jednome od ovih prosvjeda bila osuda genocida kao simptoma kapitalizma.

“Genocid kojemu svjedočimo odraz je trulog kapitalizma. Vladajuće klase kao i uvijek brane interese svojih ekonomskih elita, a to nam serviraju pod borbu za slobodu i pravdu nacija. To nije nikakva borba za društvo, već fašizam u svojem standardnom kolonijalnom ruhu. Uništavanje Palestine, od ljudi i domova do prirode, koristi se kao sredstvo ekonomske dobiti i teritorijalne ekspanzije. Genocid je genocid, bilo da se provodi brzo ili kroz polagano gušenje ljudi i prirode.”

Izjava organizatora Marša

Na nama je odgovornost staviti kotač promjene na kola budućnosti, a u tome ne smijemo biti sputavani lažnim narativima i izdajom naše Vlade koja bira biti izložena valjanoj optužbi suučesništva u genocidu. Ne smijemo se bojati misliti niti popratno djelovati jer je jedan naš svijet i jedna je njemu pravda – ako se do nje ne drži u Gazi, čitavo čovječanstvo umire zajedno s njom. Sloboda Palestini!

FOTO: Tonka Jurić